Ulovili smo lovca

Dean Kotiga: ‘Popularnost je zavodljiva, ali i opasna‘

04. srpanj 2020.
Fotografije: Vedran Peteh 
Zrinka Šamija
Zrinka Šamija

Jedno od prepoznatljivih lica kviza "Potjera" otkriva što se krije iza duhovitih i sarkastičnih objava na Instagramu kojima zabavlja više od sto tisuća pratitelja, priznaje da je ovisnik o znanju i novim iskustvima te otvoreno priča o Strahovima, prijateljstvu, braku i očinstvu, društvu u kojem živimo i popularnosti.

Na intervju sam zakasnila i zatekla filmsku scenu. Naš lovac već se fotografirao s manirama profesionalnog modela. Robert De Niro u "Lovcu na jelene" amater je za ovaj glumački talent - pomislila sam. Fotograf je bio zaveden, ja uskoro za njim, a bilo je još žrtvi u kafiću u kojem smo vodili razgovor. Nakon što nas je pretvorio u lovački plijen, pokušala sam se vratiti na prijestolje s nekoliko pitanja na koja ne može znati odgovor. I evo javne istine, hrvatski Google man, lovac popularnog kviza "Potjera", Dean Kotiga (32), nije znao da je modna kuća Balenciaga "ukrala" krunu popularnosti kući Gucci, koja je "pala" na degradirajuće drugo mjesto. I nije znao kako je izgledala zadnja kolekcija Bottega Veneta. Nisam ni ja znala, ali mislila sam da on zna, jer on zna SVE. To "neznanje" silno ga je zabavljalo. Dok sam potajno umirala od straha da on sa mnom ne zaigra kviz i da se ne osramotim, uspio me uvjeriti kako propuštamo priliku života zato što on nije na naslovnici ovog broja jer bi svi primjerci Glorije Glam u tom slučaju bili rasprodani, uz hitnu potrebu za nadotiskom. Kad sam ga nekoliko dana kasnije proganjala za autorizaciju intervjua, ispričao se što kasni. Naime, ribao je tuš-kadu Antikalom i kasnio na pilates, gdje se obožava razvlačiti na reformerima. Zamišljala sam kako bi izgledalo da je život ovog nevjerojatno duhovitog karizmatika, strastvenog obožavatelja znanja, kvizova, filma, umjetnosti i još strastvenijeg putnika i kralja svih oblika hedonizma otišao u nekom potpuno drugom smjeru. Recimo šarmantnog profesora književnosti i povijesti kojem padaju knjige po glavi. Nisam mogla. Previše je ovdje slojeva i talenata za tako miran život. Kad ovakav čovjek može skupiti više od sto tisuća pratitelja na društvenim mrežama i kad ljude zanima njegov glas, onda postoji i tračak nade za društvo u kojem živimo.

Formalno je pred nama magistar komparativne književnosti i diplomirani povjesničar, a zapravo organski kvizomanski ovisnik. Kako zapravo počinje cijela priča o kvizovima?

- Počelo je zaista od najranije dobi. Majka često prepričava tu revolucionarnu scenu u kojoj kao dvogodišnjak pred njom i njezinim prijateljicama slovkam naziv časopisa "A-j-e-n-a" i pročitam naglas "Ajena". Moram priznati da su prijateljice, više nego što su bile fascinirane čudom od djeteta, zabrinuto pitale: "Što ti radiš ovome djetetu?" Kao mali naučio sam sva slova gledajući kultni kviz "Brojke i slova". Dakle, svemir kvizova prisutan je u mojem životu od najranijih dana. Profesura je ipak moja i ne tako tiha patnja, pogotovo ona primjerice književnosti ili filma, kojima sam jedno ozbiljnije vrijeme planirao posvetiti ostatak svog života. Jednostavno nije otišlo u tom smjeru, za čime i danas ponekad žalim, jer mislim da ne bih bio loš u prenošenju znanja drugima.

Kako je izgledalo vaše motovunsko djetinjstvo?

- Djetinjstvo u Motovunu može se sažeti u riječ - bezbrižnost. Iz zagrebačkog kuta gledanja danas mi se neke stvari čine nadrealnim i nemogućim, ali upravo to predstavlja čar odrastanja u malom mjestu. No današnji Motovun nije taj kojeg se sjećam. Tada se sve stizalo s lakoćom i skladom. Ponajprije zahvaljujući beskonačnoj podršci roditelja, koji su me isti dan vozili u glazbenu školu i na nogomet, pa je ta njihova bezuvjetna potpora i stavljanje njihova vremena u službu mojeg jedan od ključnih temelja mojeg današnjeg samopouzdanja i onoga što jesam. Kako to i priliči malom mjestu, družili smo se svi sa svima i igrali smo nogomet, nogomet, nogomet, i još malo nogometa. Bilo je godina kada sam doslovno živio za nogomet - znao sam ostati nakon škole odigrati utakmicu, onda trk na trening, nakon toga na kompjutor na Championship Manager, pa još malo udarati loptu na obližnje igralište, a navečer gledati neku utakmicu na televiziji. Imam mlađu sestru, Deanu, na koju sam izrazito ponosan, i o kojoj će se sigurno još čuti. Diplomirala je antropologiju na UCL-u u Londonu s magisterijem iz filmskih studija na Goldsmithsu, govori desetak jezika, ne bi stalo sve što radi u intervju, vjerujte mi.

Postoji li filmska scena u kojoj znanje i kvizovi postaju vaša sudbina?

- Znanje, odnosno želja za njim, oduvijek su sa mnom i u meni, kao i TV kvizovi koje sam još kao tinejdžer obožavao. No, postoji trenutak u kojem mi u općoj gimnaziji dvije generacije stariji školski kolega Ivan Majić poklanja knjigu Goluže i Novakovića "Kviskoteka - igra kvizova". Upravo tada prelazim na "tamnu stranu", odnosno "iza zavjese" te prestajem biti natjecatelj kvizova i postajem autor pitanja za iste.

'Popularnost svakako jest zavodljiva, ali ta je zavodljivost - kao i svaka druga - opasna. U tom je smislu treba kontrolirati koliko je god moguće'

Je li kviz u svojoj suštini primarno igra ili posao?

- Kviz je u svojoj biti primarno igra, jer kao takav u potpunosti postoji i bez poslovnog aspekta. Ono što čovjek i društvo naprave s njim drugi je par rukava, kao, na primjer, i s nogometom, pri čemu ne želim reći da je to nešto loše, već samo ilustrirati kako kviz, kao ni nogomet, u svojoj biti sigurno nije posao.

Što zapravo mislite o epohi digitalnih komunikacija i potencijalnoj površnosti tog istog vremena?

- Opet se vraćam na znanje i neutaživu znatiželju za njim, u kojem me, što fenomenološki, što iskustveno, izrazito jako fasciniraju paralelni svjetovi koji punom parom žive potpuno neovisno o ovim našima koje mi vodimo, učahureni u neki svoj svijet kojemu rijetko mijenjamo gabarite. Vjerojatno čim osjetim elemente znanja, vidim i smisao. Tako sam prije nekoliko godina otkrio paralelni univerzum društvenih igara, koji je isto tako očaravajuće fascinantan i koji je nekim ljudima sve na svijetu, ali većini ne predstavlja gotovo ništa. A nas nekoliko je, evo baš neku večer, otpakiralo "Root" i satima pokušavalo pohvatati sve konce, i bilo je genijalno. I prokletstvo je ovog kratkog života da je tih prekrasnih paralelnih svjetova beskonačno, a vremena tako malo. Primjerice, nedavno sam dosta čitao i gledao o pčelarstvu i medarstvu te bih isto tako jednom volio malo dublje ući u to, pa zašto ne čak i imati svoje pčele, vrcati svoj med. Mislim da me potencijal novih iskustava nikad neće prestati očaravati.

Je li vaša influencerska "karijera" zapravo osobna diverzija s okusom sarkazma ili nešto sasvim drugo?

- U tom smislu sam, iako Twitter imam već 6-7 godina, lani otprilike u ovo vrijeme otkrio svijet Instagrama, odnosno Instagram storyja, od čega sam dugo zazirao. I kad sam shvatio kako to sve funkcionira, pogotovo Instagram storyji, bio sam potpuno fasciniran - ispalo je da ljudi uglavnom na video koji traje desetak sekundi lijepe statičnu fotografiju sebe ili nekog koktela s opisom "Summer vibe", što nema nikakva smisla - niti znaš je li to video ili fotografija, niti znaš gdje je netko... Vidio sam u tome teatar apsurda. To me oduševilo i odlučio sam i sam dati svoj obol tome, jednostavno se malo poigrati time, za svoju dušu snimiti nešto sasvim drugo. Onda sam u lipnju 2019. snimao svoj put po Španjolskoj, najčešće u vidu edukativnoinformativnih storyja, gdje sam ljudima prenosio korisne informacije o povijesti i arhitekturi Alhambre, zanimljivosti iz Seville, njihovim glazbenim festivalima i slično te sam se u storyjima snimao u krupnom planu, direktno se obraćajući kameri tako da me se jasno i glasno čuje te uvijek najavljujući "Novi Instagram story" na početku novog Instagram storyja kako bi ljudi znali da kreće novi Instagram story. Radio sam to u prvom redu iz zabave, a onda su to prepoznali i drugi i priča se lagano zakotrljala te sam se u vrlo kratkom roku popeo s tek tisuću-dvije sljedbenika na desetak-petnaestak tisuća, a najviše su me veselili deseci svakodnevnih poruka kao što su "ti si luuuuud", "hvala ti na ovome, uljepšaš mi svaki dan" i "ugušit ću se", na što bih ja, koliko sam god stizao, odgovarao "NISAAAAM IMAM POTVRDUUUU", "MOLIM SLOBODNO POŠALJITE ČEK MOJEM MENADŽERU" i "NEMOJ SE UGUŠITI, MOLIM TE, SVAKI MI JE INSTAGRAM SLJEDBENIK JAKO VAŽAN". Zatim sam malo snimao svoje ljeto, a onda i jesenski put autom do Crnog mora, odnosno vožnju Srbijom, Bugarskom i Rumunjskom, a kao svaki pravi influencer napravio sam i nekoliko giveawaya u kojima sam poklonio jednu svoju čajnu žličicu.

Čini se da se ta bezazlena znatiželja polako pretvara u ozbiljnu karijeru?

- U međuvremenu sam posjetio i 12. svjetski međunarodni kongres influencera u Londonu, gdje sam pohađao mnoge radionice i naučio mnogo engleskih termina važnih za taj svijet, kao što su "premium content" i "community engagement", i gdje sam spoznao važnost naziva instagramskog accounta te isti promijenio iz @deankotiga u @deankotigaofficial. Logičan slijed stvari nalagao je i izbacivanje svog mercha, a kako se ljudi nisu mogli odlučiti bi li radije moju šalicu ili majicu, napravio sam oboje, i to šalicu na kojoj je majica (na kojoj je šalica) i majicu (na kojoj je šalica na kojoj je majica). I tako, korak po korak, eto me s više od sto tisuća sljedbenika na poziciji možda i najvećeg lokalnog, ako ne i regionalnog influencera te ponosnog Konzumovog ambasadora, odnosno Konzumbassadora... Ako direktori digitala u nekim jakim tvrtkama ovo čitaju, poručio bih im neka se slobodno jave, o svemu ćemo se dogovoriti.

Privlači li vas zavodljivost popularnosti i ima li u vama doza ekshibicionizma kad pričamo o tome?

- Popularnost svakako jest zavodljiva, ali ta je zavodljivost - kao i svaka druga - opasna. U tom je smislu treba kontrolirati koliko je god moguće. Ekshibicionist je možda malo preteška riječ za moj lik i djelo, ali o elementima provokatora već bi se dalo pričati. Može li tolika količina znanja i informacija ponekad biti uteg i otklon od onog nekog iskustvenog i emotivnog dijela svakog ljudskog bića? - Može, iako su to rijetki trenuci, u pravilu je upravo suprotno - znanje samo poboljšava, odnosno pojačava, ako ne i olakšava, sve ostalo. S druge strane, nekad zaista vrijedi "što manje znaš - to bolje".

Kako se snalazite sa znanjem u području ljubavi - kakav ste partner, maštate li o očinstvu i braku?

- Nezahvalno je odgovarati na to, nisam ja taj kojeg se to pita, ali navodno sam probavljiv. Ljubav je, budimo realni, najljepša i najvažnija stvar na svijetu, u usporedbi s njom sve je potpuno besmisleno, zbog čega i spomenuti "69 Love Songs" zasjenjuje bilo što drugo. Pa ta Merrittova "The Book of Love" rastavlja čitav ovaj smiješni i slučajni svemir u par minuta, ruši sve ironije, zidove, zavjese, taloge i priča jedinu smislenu priču ikad napisanu, jedinu realno dobru ideju ikad zamišljenu. Što se tiče braka, mislim da se prečesto i nepotrebno miješa i dovodi u vezu s ljubavlju, slijedom čega nisam siguran da mogu ponuditi dobar odgovor na pitanje "Zašto se ženimo?" O očinstvu svakako maštam i navijam da do njega jednom dođe.

Kako objašnjavate muško-ženski polaritet?

- Ovo je u današnje doba pretjerane i potpuno besmislene političke prekorektnosti gotovo pa nemoguće odgovoriti, a da mi za tri dana ne stigne deset čudnih poruka, pa ću fino preskočiti. Iako će se sigurno naći i onih koje će uvrijediti već i ovaj odgovor. Već mi je prezabavno.

U kojoj se životnoj fazi trenutno nalazite?

 Evo me u Gloriji Glam!

Vjerujete li u muško-ženska prijateljstva?

- Moja prijateljstva sežu od onih iz djetinjstva koja su se nastavila do danas, preko studentskih dana, pa do onih novijih. U principu, nema pravila. Iako nisam taj kojeg se treba pitati, ipak mogu reći da sam iskren i otvoren prijatelj, ne sasvim nezabavan i uvijek spreman saslušati što god treba. S obzirom na to da mi je jedna od osoba najbližih srcu upravo prijateljica, itekako vjerujem u muško-ženska prijateljstva.

Što mislite o novcu - u kakvom su odnosu Dean Kotiga i materija?

- Ne znam što da mislim o novcu, nisam ga nikad shvatio toliko ozbiljno da bih o njemu razmišljao, ali odgovor svakako nije jednoznačan - naravno da se može i bez novca i s malo novca, ali isto tako bez novca ili s malo novca ne može se pogledati Ian McKellen kao "Kralj Lear" na West Endu. Isto tako, još je naravnije da se može i da se ne pogleda Ian McKellen kao "Kralj Lear" na West Endu, i tako ukrug, tako da tu ne mogu reći ništa ni pametno ni konačno. Ja i materija? Ništa od nas.

A duhovnost, vjerovanja, vrijeme u kojem trenutno živimo i današnja stvarnost?

- Teške teme. Kod vjerovanja i pitanja Boga zahvaćamo poprilično širok koncept, na što ne mogu odgovoriti u jednoj rečenici, ali ako bih ipak nešto promišljao, rekao bih da ne vjerujem, iako ni u to nisam sasvim siguran. Smrt radije ne zamišljam jer kad god zamišljam, a to je često, nikad ne izađe na dobro, a u nekoj samoanalizi došao sam i do spoznaje kako nije nemoguće da je sva ova moja želja za što većim znanjem i što širim iskustvom, u kombinaciji s pretjeranom sklonošću šali, vrlo lako samo (kratkoročni? neuspjeli?) pokušaj bijega od razmišljanja o smrti i smrtnosti. Zasad ne meditiram, a i samo opuštanje je zasad dosta zeznuta ideja u mojem slučaju.

Humor je jedna od najboljih stvari na svijetu, a u paketu sa satirom i sarkazmom jedan je od rijetkih načina za nošenje sa životom 

 

Što vas baš ljuti u načinu na koji funkcionira naše društvo?

- "Ljuti" je preteška riječ za bilo što, ali malo me rastužuje to što ljudi uglavnom kao da ništa ne razumiju. Ne mogu se oteti dojmu da nitko ništa ne razumije. Još gore, nitko i ne razumije da ništa ne razumije, i nitko se i ne brine što ništa ne razumije, a malo se njih brine i oko toga što nitko ne razumije da nitko ništa ne razumije. Sve u svemu dosta depresivno. Taj izostanak ljudske svjesnosti o sebi i svijetu nekad je baš deprimirajući, točno se osjeti kako velika većina ljudi nikad ne razmišlja. Ne mislim tu samo na velike i teške stvari tipa smisao života ili klimatske promjene, nego govorim općenito. Ljudi jednostavno ne razmišljaju i slijedom toga ne razumijevaju. To mi nekad dosta teško pada. I to što su ljudi unatoč svemu i dalje poprilično zli. A da počnu razmišljati - ne bi bili zli. I bili bi opušteniji. I to bi bilo bolje za sve. Evo, već sam sebi ispadam smiješan i naivan s ovim palamuđenjem. Nebitno. Politika - ne. Moć - relativan i ponovno težak pojam koji zaslužuje zaseban intervju.

Kako bi izgledalo ostvarenje vašeg sna u smislu svih područja života?

- Teorijski, volio bih pročitati sve što je ikad napisano, poslušati sve što je ikad snimljeno, pogledati sve što je ikad naslikano itd., ali bojim se da od toga baš i neće biti nešto. Praktično, s druge strane, zaista ne znam ni sam. Volio bih zasnovati obitelj i odgojiti opuštenu, a znatiželjnu djecu te posjetiti sve zemlje i kulture svijeta. Poslovno - tak' nebitno.

Jeste li zahvalni na talentu za humor kojim obilujete?

- Humor je jedna od najljepših i najboljih stvari na svijetu, a u paketu sa satirom i sarkazmom predstavlja jedan od rijetkih načina za nošenje sa životom.

Intervju s Deanom Kotigom samo je jedan u nizu zanimljivih razgovora i inspirativnih priča koje možete pronaći u novom broju magazina Gloria Glam! Ne propustite parfem Dsquared2 Green Wood na dar!