Mladog dobitnika nagrade Marina Viculin, priznanja za rad umjetnika s izvanrednim postignućima u području hrvatske fotografije – Denija Horvatića "priveli" smo na razgovor povodom izložbe u Galeriji Miroslav Kraljević u sklopu 11. ORGAN VIDA međunarodnog festivala fotografije – naziva "Neodlučne slike" koji se održava od 2. rujna do 4.listopada. Horvatić studira povijest umjetnosti i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njegove umjetničke prakse združuju fotografiju te video umjetnost i CGI. Više je godina radio u umjetničkom Studiju Silvio Vujičić te za modni brend E.A. 1/1 S.V. kao istraživač i voditelj komunikacija i vizualnog dizajna. Danas surađuje s brendom XD Xenia Design dizajnerice Ksenije Vrbanić. Njegova izložba Sken otvara se 3.rujna u 20 sati u GMK u Zagrebu.
Sken/scan – krenimo od početka, kako se ideja razvijala i kako se realizirala – koji su uvjeti trebali biti zadovoljeni?
- Od ideje do otvorenja prošle su gotovo dvije godine, uvijek se iznenadim kad vidim koliko mi je trebalo. U tom periodu se svašta događalo, od prvih proba i rada na konceptu pa preko zahtjevne produkcije i postprodukcije. Cijeli proces je otežan i odlukom stožera o zabrani kretanja među županijama i općinama, zbog koje sam izgubio puno sa snimanjima jer su gotovo svi modeli s kojima sam radio trebali putovati između županija. Unatoč tome uspio sam snimiti sve što mi je bilo u planu za izložbu.
Približite nam ovu izložbu i procese vezane za istu? Osobito perspektive u fotografijama….
- Cijeli moj projekt Sken bavi se skeniranjem prostora i ljudi koji borave u njemu. Kako je pozicija skenera vrlo specifična, tako su i moji radovi okarakterizirani drugačijim "pogledom" na svijet. Taj pogled dolazi iz pozicije koju mi kao ljudi nemamo, jer ona fizički nije moguća pa sam tako dobio neke nove odnose unutar same fotografske slike koji su specifični već po samom tom "pogledu na svijet", a istovremeno pokušavaju biti što vjerniji stvarnosti. Naime, oni pokušavaju preslikati stvarnost u mjerilu kakva ona doista jest, i tu sam doslovan jer govorim o centimetrima te stvarnosti. Jedna od važnijih odluka bila je da se te veličine predmeta doslovno prenesu na finalne radove, te se sve odnosi u mjerilu 1:1, kao što to i bude najčešće kod skenera i kopiranja. To je, smatram, jedna od najspecifičnijih i primarnih stavki koje su važne u razumijevanju rada. Kroz taj pokušaj doslovnog prenošenja segmenta stvarnosti prostora, neke klasične pozicije koje karakteriziraju fotografiju su izbjegnute, neki novi odnosi među likovima i predmetima su dobiveni. No to će vam biti najjasnije na licu mjesta kada se suočite s radovima i preuzmete njihov pogled na svijet.
Što je još pokazano, a da "prosto oko" treba obratiti pažnju? Što potencijalno možemo propustiti?
- Osim samih likova i predmeta koje ćete vidjeti na fotografijama, kao što sam već ranije spomenuo, puno toga ostat će i dalje nevidljivo, odnosno u crnom prostoru iznad same razine "poda" na kojoj se odvija preslikavanje stvarnosti. Također u toj crnini je smješten naš uobičajen pogled na svijet. To je pogled s "judske visine" na svakodnevne situacije na koji smo već kroz iskustvo navikli i pri kojem se ne trebamo truditi odgonetnuti što se pred nama nalazi. No s pozicije mojih radova tu će trebati neko vrijeme da se odgonetne o kojim se svakodnevnim situacijama radi u slici. U samom odgonetavanju događaja koji je na slici pomoći će svakako atributi koji se na njoj nalaze, ali priču će morati upravo gledatelj sam dovršiti s obzirom na vlastito ljudsko iskustvo. Još jedna važna stvar je ta da su pojedinačni radovi u međusobnom suodnosu, te ako naseljavaju isti "imaginarni prostor" oni komuniciraju, što će biti vidljivo i iz samog postava. Osim samih radova, na izložbi će biti još elemeata koji će dopuniti cijelu priču, a koji će poticati gledatelje na dodatno istraživanje. No o tome neću otkrivati previše. Ono što bih još volio istaknuti jest da su te fotografije čak bliže možda slikama i više je razloga zašto o tome mislim. Dijalog sa slikarstvom mi je bio na umu cijelo vrijeme i to je neko iskustvo koje nosim sa sobom o čitanju slika.
Kao fotograf, kako tumačite hiperproizvodnju vizualnih materijala – fotografija, videa – koji samo i dalje, po prilici potvrđuju naše (nas "autora") postojanje, arhiviraju našu svakodnevicu i dodatno je fabriciraju... Gdje su tu prostori za "umjetničko"?
- Uzbuđuje me količina materijala koji postoji, nemam osjećaj da išta propuštam, ali mogu pronaći svašta. I u tome baš guštam. Sav materijal s kojim se svakodnevno susrećem je već profiltriran od strane algoritama i/ili ljudi, te ne pronalazim zamor među onima koji stignu do mene. I time što vidim veću količinu materijala, tek tad mi je o odnosu na to lakše shvatiti vlastitu poziciju i ono što me zanima i čega generalno po mom mišljenju nedostaje. Najbanalnije rečeno, najviše mi nedostaje vizualnog materijala koji će me ostaviti bez daha na prvu, i onda je to reakcija koju sam pokušavam postići. Pokušat ću dobiti tu stotinku sekunde pažnje više u skrolanju i potencijalno zainteresirati ljude da dođu na samu izložbu.
Dok "živimo" voajerizam kroz medije koje aktivno konzumiramo, živi nas "nadzor"? Kako se, ako možemo – zaštititi?Kako vi to vidite?
- (Smijeh) Pa ne znam koliko se možemo zaštiti, sjećam se da je Žižek jednom rekao da je i bolje da ga nadziru jer možda onda i nauče nešto. Taj sveprisutni Big Brother u kojem smo sami snimatelji, montažeri i redatelji dok držimo kamere u svojim džepovima. Mislim da je upravo suprotno ono što bi dovelo više nevolje, da bi bilo stresnije nekome reći da ga nitko ne gleda nego da ga svi gledaju. Zar ne?
Već ste ranije radili u modnoj industriji i to za brend E.A. 1/1 S.V, a danas surađujete s poznatom hrvatskom modnom kućom Xenia Design – koji su izazovi tog rada u odnosu na bavljenje suvremenom fotografijom, odnosno umjetnošću koja nije primijenjena?
- To su dva različita svijeta i u modnoj industriji se susrećem s drugačijim izazovima. Ali s tehničke strane u njoj se fantastično može brusiti zanat. Bez tog iskustva ne bih mogao se baviti ni ovime što sam radio za samu izložbu, barem ne na toj razini na kojoj sam ovaj put radio. Tako da, iako različite prakse, ipak se iskustva prožimaju i nadopunjuju.
Daljnji planovi?
- Pojma nemam, zasad mi je bio plan odgovoriti na ova pitanja u roku koji smo dogovorili, što sam uspio zakasniti. Mislim da ću sad doručkovati. A dalje mi je stvarno teško reći što će biti, nakon iskustva sa svim događanjima od ove godine, ne planiram predaleko unaprijed.
