Denis Butorac diplomirao je na Katedri za fotografiju na ADU (Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu. Dobitnik je Dekanove i dviju Rektorovih nagrada te novčane potpore i Nagrade Marina Viculin koja se dodjeljuje za rad umjetnika s iznimnim postignućima u području hrvatske fotografije.Prije dvije godine predstavio se samostalnom izložbom "Homesick", u sklopu 10. međunarodnog festivala fotografije Organ Vida. Izlagao je na nekoliko samostalnih i grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, a recentno i na 35. Salonu mladih.
Svoj dosadašnji fotografski rad bih opisao kao...
- Izlazak iz sigurnosti svoje tinejdžerske sobe, kako je moj rad u svojem osvrtu predstavila Paula Ćaćić i s time se zaista mogu poistovjetiti. U svojoj dosadašnjoj umjetničkoj praksi najviše sam se bavio pitanjem identiteta i konstrukcije pozicije ‘drugog’ na temelju iskustva unutar obiteljske i šire društvene pozicije. Jednostavnije rečeno; opterećivao me osjećaj nepripadnosti prema selu u kojem sam odrastao pa sam kroz vlastiti rad konstruirao patničku sliku sebe što u doslovnom smislu kroz autoportrete, što u prenesenom značenju kada sam fotografirao majku, braću ili životinjske iznutrice.
Što želim ili mislim da želim da moja fotografija komunicira?
- Fotografijom se želim vratiti svemu od čega sam nekada bježao. Zapravo, prečesto to napominjem no do sada nisam smislio rečenicu koja bolje dočarava sve što radim. Fotografija mi je sredstvo komunikacije, razumijevanja i povezivanja, prvenstveno s obitelji i okolinom u kojoj sam odrastao. Zbog umjetnosti prodajem svoju intimu i unatoč tome što je tematika kojom se bavim prilično osobna i zasnovana na vlastitim iskustvima, drago mi je kada netko svoju priču može prepoznati u mojoj. Volio bih da moja fotografija može ohrabriti neshvaćene pojedince ili navesti na preispitivanje one koji su učinili da se ovi prvi tako osjećaju.
Fotografsko istraživanje za mene znači...
- Nužan proces i još jednu obavezu koju mi je teško ispuniti. Fotografiju i prije nego je nastala već zamišljam u galerijskom prostoru pa bi mi bilo idealno da to zaista može tako funkcionirati u stvarnosti. Ipak, istraživanje podrazumijeva ujedno i učenje, a učenje je uvijek poželjno i dobro.
Što me kamera naučila o ljudima?
- Fotografirajući sam više naučio o sebi nego o drugima i u tu svrhu aparat najviše i koristim ako ga uzimam s namjerom da radim nekakav umjetnički rad. O drugima tako učim posljedično pa sam shvatio da svatko od nas vodi svoje borbe. Fotografija često omogućava da upravo to izađe na vidjelo.
O sebi kao "psihologu/dizajneru/storytelleru" kao proširenim funkcijama koje fotograf obavlja...
- Studirajući fotografiju i baveći se njome saznao sam za pojam fototerapije, ujedno zaključio da se trud uvijek isplati, da je samokritičnost vrlina, da je pretjerano promišljanje, tzv. overthinking nešto čega se ne mogu riješiti, da volim mekano svjetlo i pastelne boje, da sam užasan u pokušaju opuštanja ljudi te da sam dobar sin i brat.
Odnos prema fotografijama koje predstavljaju/prenose/simboliziraju nasilje?
- Nasilje, kakvo god i gdje god, mi je potpuno odbojno i ne mogu pronaći opravdanja za njega. Moj idealistički stav nažalost nije realna slika svijeta pa je ono dio svakodnevice u kojoj živimo. Ako uzmem to u obzir, fotografije koje predstavljaju ili prenose nasilje mogu biti zanimljive za promatranje u psihološko - sociološkom kontekstu, a također mogu biti edukativnog karaktera ili jednostavno prenositi vijest. Zanimljivi su mi radovi u kojima se fotografi nasiljem kao takvim nisu bavili na direktan način poput fotoreportera koji su fotografirali užase rata. Prije će me zaokupirati oni radovi koji su potencijalno zasnovani na nasilju, a nastali su iz potrebe umjetnika da napravi nešto vrijedno pažnje. Primjer jedne takve problematike je američka fotografkinja Sally Mann, koja je svjetsku popularnost stekla crno-bijelim fotografijama velikog formata na kojima su prikazi njezine troje malodobne djece iz perioda gdje nitko od njih nije bio stariji od deset godina. Zamjera joj se pretjerana eksploatacija vlastite djece koja su na fotografijama često gola, prikazivana u položaju niže vrijednosti ili u lascivnom kontekstu. Osim navedenog, da je riječ o nasilju može se iščitati na konkretnom primjeru fotografije njezinih dvaju sinova od kojih je jednom osušena krv ispod razbijenog nosa. Bilo bi za očekivati da majka u takvoj situaciji djetinje nespretnosti priskoči u pomoć, dok Mann ipak radije koristi situaciju forsirajući sina da pričeka prije nego ga fotografira.
Uloga autoportreta u današnjoj hipermedijskoj realnosti koju živimo – Facebook i Instagram.
- Ne mogu sa sigurnošću tvrditi koja je bila potreba Van Gogha da si odreže uho i onda naslika autoportret na kojem je ono zamotano, ali istu potrebu za pažnjom primjećujem i kod mlade influencerice koja se nezadovoljna svojim životom, fotografira, a zatim dijeli tu fotografiju na Instagramu nastojeći time opravdati svoje postojanje.Vođen izjavom mladog fotografa Ryana Jamesa Caruthersa koji u jednom od svojih intervjua govori: "Ne bih nikada mogao koristiti tuđe tijelo da prikažem kako je živjeti u vlastitom", realizirao sam vlastiti diplomski rad Poslanica, cijeli zasnovan na autoportretu, no i dalje sumnjam u vlastiti odgovor na ovo postavljeno pitanje. Kao potencijalno rješenje mogu reći kako sam mišljenja da je uloga autoportreta ista otkako se on pojavio; autovalidacija. Jedino što se mijenja je vrijeme i kontekst u kojem nastaje.
"Trendi fotografija", odnosno kada je ona umjetnička? Tko su arbitri umjetničkog?
- Umjetnička, odnosno suvremena fotografija (ona koja je nastala u današnjem vremenu, takoreći) je često upravo to: "trendi fotografija". Uvriježeno je mišljenje da sve danas može biti ili jest umjetnost, ali to nije istina. Fotografija ili umjetnički rad generalno, ma koliko on bio kvalitetan, izostavljen iz konteksta galerije, muzeja, natječaja ili pisane izjave o radu ne smatra se umjetničkim – ključna je uloga institucije. Arbitri umjetničkog su najčešće oni koji trendove i postavljaju, recimo kustosi ili direktori festivala fotografije.
