Muškost na preispitivanju

Destigmatizirajmo suze: i muškarci plaču

08. siječanj 2021.
Fotografija: Unsplash
Srđan Sandić
Srđan Sandić

Plakanje je zdrava reakcija na život koji boli i na život koji veseli. Kao i smijeh, uostalom.

Kako započeti ovu temu? Premisa joj je, recimo: muškarci smiju, trebaju i, zamislite, – žele plakati. Malo je neugodno pisati o ovome jer ova premisa zna da tome nije tako, zato i je postavljena ovako nesretno, pardon – nespretno. Krenut ću privatno: većina mojih strejt i gej prijatelja ne plače. Budu uzrujani, budu bijesni, budu depresivni, ali suze ne puštaju – ili barem tako tvrde kad žele "upravljati dojmom o sebi". Ne znam je li gore da ne plaču ili da lažu kako ne plaču. Osobno im dugo nisam vjerovao kada su iznosili te informacije o sebi, kada sam im povjerovao počeo mi se gaditi taj izvitopereni mačizam preko kojeg ne znam što kome "prodaju" ili što od koga time "kupuju". Neku pažnju, neku vrijednost?

U našoj je (i ne samo našoj!) kulturi etablirana ta razlika između "muških" i "ženskih" suza. Društvena reakcija je naprosto drugačija. Vođeni stereotipima (i predrasudama) muškarci koji otvoreno, javno plaču olako dobivaju etiketu slabića, papučara, pedera... Ženama su suze oproštene te su zbog istih okarakterizirane kao nježne, krhke, osjetljive. Naime, reakcija je to koja pripada majkama, sekama, toplim figurama velikog srca. Manipulativne suze koje redovito seksisti prepoznaju i koje optužuju van su interesa ovog teksta – ili bilo kojeg drugog, jer što reći na tu vrst optužbe? 

Dakle, zašto muškarci ne plaču i/ili ne govore o svojim suzama? Sram koji ih formira kroz odgoj je prejaka sila od koje se (pre)teško oporavljaju. Govori im se, kroz institucije - kako obitelji, tako i škole - da dečki ne plaču; da se saberu; to nije rješenje; suze su za slabiće i sav drugi teror rečenica iz spektra društvenih/intimnih želja: "želimo muškarce koji mogu obraniti zemlju, ubiti vola, biti prinčevi na konju, a po prilici i emocionalni konji te pronosioci ideje i prakse da će sve riješiti." Dakako, u izvedbi tome nije nužno tako – što ne znači da pritisak ne postoji ili da ne radi štetu koju radi. Neke od šteta koje se daju navesti iz kolektivnog sjećanja su: nasilje nad ženama, potisnuta seksualna frustracija, militantnost, nacionalizam i (auto)homofobija. Kako kod koga i kako kada. Šteta zna imati svoju krivulju u kojoj kada se jedna stvar smanji, druga se poveća. Iz ponuđenog spektra "šteta jer niste plakali".

Nakon srama redovito dolazi krivnja u koju je upisana nedostatnost, neispunjenje bogomdane (a ipak društvene) uloge, a kao da se na čudan način smanji i seksualni apetit i mogućnost seksualnog zadovoljstva poznato kao kulturna kastracija. Kastracija je ovdje metafora za dokidanje moći, za pobjedu onog drugog koji je u poziciji suca – krvnika. A sve zbog krivnje, odnosno srama, odnosno zabrane, odnosno neisplakanih suza. Uh!

Neke moje prijateljice i poznanice kada opisuju izvjesnog muškarca s kojim žele ostvariti vezu ispostavljaju listu zahtjeva spram njegove "muškosti" (što i u obrnutoj relaciji isto vrijedi) da samo kada poslušaš "što sve on mora" jer je muškarac, a da bi tek bio "pravi" – tek ti se smuči. Nisu to dakako prave želje mojih prijateljica, niti ih itko od nas ima do kraja osviještene. To su želje koje su transgeneracijski (kao i traume) nama prenesene. Naš je zadatak da ih propitamo, raščlanimo i da se poetski izrazim - "provjetrimo". Učmalost zadatih normi i očekivanja posljedično stvara toksičnu atmosferu u kojoj niti jedan akter te životne zajednice, kakva god ona bila, ne može biti zadovoljan, a kamoli sretan. I tu opet dolazimo do suza - koje su i tim osviještenim ženama kamen spoticanja i alarm da ne mogu delegirati listu za ispunjenje snova – tom frajeru. Strah ih je, valjda, da radi suza neće moći ispuniti ulogu. To posebice vrijedi za gay zajednicu gdje je taj patrijarhalni princip jednako živ. I operativan. Svaki vid feminilnosti je u startu vrijednosno umanjen, a dugoročno i kažnjen svojevrsnim ekskomuniciranjem.

U onome trenutku kada se muškarce odgojno ponovo humanizira – kada sami sebi, odnosno svojim društvenim ulogama budu dali stvarne komponente i reakcije koje ljudsko biće ima i smije iskoristiti, stvar će se možda opustiti i možda će suze rasteretiti sva ta opterećenja, naloge i želje koje su uvijek i prije svega – nestvarne, dakle opasne. Ništa nije prirodno u neplakanju. Baš ništa. Osobno plačem često, a nekada djeluje i bez povoda. Dopuštam si da me život, okolnosti i ljudi diraju. Sram i krivnja kao da se podsmjehuju toj gesti, ali može im se. Suze su jače.