Prije malo manje od mjesec dana sam se (napokon) vratila u Milano, nakon gotovo 10 mjeseci provedenih u Hrvatskoj. Da mi je netko prije točno godinu dana rekao da ću toliko vremena izbivati iz Italije rekla bih mu da je lud, da ja živim i studiram u Milanu te da je taj grad postao moj dom.
Da mi je netko prije točno godinu dana rekao da ćemo svi morati nositi maske, čak i na otvorenom - prasnula bih u smijeh.
Da mi je netko prije točno godinu dana rekao da će se u 18 sati zatvarati svi kafići i restorani i da će u 23 nastupati policijski sat koji će trajati do 5 ujutro, jednostavno ne bih vjerovala onome što čujem. Pa ljudi, mi smo u 21. stoljeću, svijet je previše napredovao, nema teoretske šanse da dođe do toga - pomislila bih.
Ali eto, to se sve ipak ostvarilo.
Prvi studeni je, vrijeme je prekrasno, pravo jesensko. To je moje najdraže godišnje doba, pogotovo u prekrasnom Milanu. Lišće je već žuto i temperature su sve niže, ali se i dalje može boraviti na otvorenom jer dok god ima sunca je ugodno - niti previše toplo, niti previše hladno. Prava idila. Sve izgleda kao u nekoj romantičnoj komediji, kao iz filma Woodyja Allena. Međutim nešto je čudno. Grad je prazan.
Umjesto da uživamo u ovom prekrasnom danu, svi kod kuće s neizvjesnošću iščekujemo odredbe novog DPCM-a. Zbog velikog broja zaraženih talijanske ovlasti razmišljaju o zatvaranju regija, što znači da će biti zabranjeno kretanje između gradova ako nemate valjani razlog. Ja sam danas trebala biti u vlaku za Rim, ali sam odlučila odgoditi putovanje dok ne objave nove mjere. Vjerujem da nisam jedina, sigurno je još mnogo ljudi odlučilo promijeniti svoje planove. Sve više shvaćam kako živimo iz dana u dan, jer doslovce ne znamo što donosi sutra.
Meni kao osobi koja uvijek ima "plan igre", razrađen u najmanji detalj, to jako teško pada. Teško mi je pomisliti da bilo kakvo planiranje nema nikakvog smisla - jer se sve može promijeniti u jednoj sekundi. Jedan dobar prijatelj mi je ovog ljeta rekao "najbolji je plan kada ga nema", a ja sve više vjerujem da je možda u pravu, pogotovo posljednjih dana. Jer ako nemaš plan, ne može ga ništa ni poremetiti, zar ne?
Isto tako sam "planirala" da će moj drugi članak za gloriaglam.hr odisati optimizmom. Da ću vam moći dočarati buđenje grada koji je spavao zimski san (bez obzira na to što je jesen, a ne proljeće). Da će s novom školskom godinom doći do promjene, da će nam rujan donijeti neku čudnu sreću - kako kaže Jovanotti. Međutim, to se nije dogodilo.
Pri mom samom povratku svi su živjeli neko "novo normalno", ali ubrzo je sve opet krenulo nizbrdo, krenuvši s policijskim satom, a onda i s odlukom o zatvaranju lokala u 18 sati. To je sve dovelo do velikih protestiranja koja su završavala nepotrebnim vandalizmom. Vjerujem da svatko treba imati pravo na javno iznošenje vlastitog mišljenja, ali uništavanje državne i privatne imovine nije način. Idući korak je zatvaranje regija, a šuška se i o novom lockdownu. Ta šuškanja postaju sve glasnija, a ja im i dalje pokušavam "pobjeći" i odbijam vjerovati. Jer ako su mjere do sada donesene naišle na ovakve grozne reakcije - ako uistinu provedu novi lockdown, znači li to da će doći do novog građanskog rata? Ukratko, svi smo "fottuti".
Ipak odbijam živjeti u strahu, te ne namjeravam završiti ovaj članak u ovom depresivnom tonu. Na nama je da se oboružamo optimizmom i živcima, jer će nam u narednim danima biti prijeko potrebni. Trebamo se pridržavati mjera, ali ne smijemo dopustiti da nam ovaj virus zaustavi i uništi živote. Znam da nam je svima bila teška ova godina i da ovo već previše traje, ali smo pred samim ciljem - osjećam to. Zato izdržimo još malo i pričekajmo "L’anno che verrà" (Lucio nikada ne griješi). Uskoro će doći i "Novo normalno 2.0" i bit će nam bolje i ljepše nego što smo ikada mogli zamisliti.
