Kreativan par iz Radnje

‘Dizajneri su u posljednjih 100 godina napravili puno problema koje danas trebamo rješavati‘

27. lipanj 2020.
FOTOGRAFIJE: Davor Pongračić/ Hanza Media 
Ines Madunić
Ines Madunić

Petra Vrdoljak i Antonio Karača životni su i poslovni partneri, vlasnici dizajnerskog studija Radnja. U njihovom stanu, koji je sada i radni prostor, pričali smo o sadašnjosti i budućnosti dizajna, kulturi, ekologiji, ravnoteži posla i života te radu u paru.

Stan na zagrebačkoj Trešnjevci uređen je baš onako kako biste očekivali od dvoje dizajnera; svaki je kutak kvalitetno iskorišten, estetski privlačan i funkcionalan. Na zidovima plakati koje su izradili Petra i Antonio, dizajneri i vlasnici studija Radnja, na gramofonu se vrti indie rock, nerijetko i ploče za koje su upravo njih dvoje napravili cover.

Petra Vrdoljak i Antonio Karača životni su partneri već sedam godina, a posljednje dvije godine zajedno rade u Radnji. Od početka karantene u istom stanu im je i u ured, što im, priznaju, odgovara.

"Kad radiš u paru, puno se brže razvijaš, to je neminovno. Kad sam radio sam, ti su pomaci bili jako spori, uvijek moraš nekoga povlačiti za rukav da vidi što si napravio, a ovako stalno imaš feedback", kaže Antonio, a Petra se nadovezuje: "Sve probleme rješavamo tako da si odmah sve kažemo, što je jako korisno u poslu. Npr., nakon sastanka mogu ga pitati jesam li bila prestroga i kako je to sve izgledalo i odmah ću dobiti feedback. Super je što se poznajemo i možemo si sve reći."

image
U vezi su sedam godina, a posljednje dvije zajedno rade
 

Radnju je prije dvije i pol godine pokrenuo Antonio, a Petra mu se pridružila nakon pola godine.

"Kad sam otvorio obrt, Petra i ja smo već živjeli zajedno i iako nije službeno radila u Radnji, stalno smo razgovarali o tome, pitao bih ju za mišljenje i to je trajalo pola godine dok mi se i službeno nije pridružila", kaže Antonio, rođeni Požežanin, koji je Petru upoznao na studiju dizajna.

"To nam je nekako došlo organski. Ja sam tada radila kao produkt dizajnerica u jednoj privatnoj firmi, ali svaki dan bih nakon posla s Antoniom pričala o onome što je radio, ponekad mu i pomagala pa je taj prelazak došao jako prirodno. Osjećamo veliku slobodu; kad treba, možemo odraditi i po 12 sati, kao što smo radili kad je karantena tek počela. Dobra dva tjedna smo radili od 9 do 9, bilo je puno posla. Kad je situacija drugačija, možemo napraviti ono nužno i posvetiti se drugim stvarima u životu. Posao i život su nam sljubljeni i nemamo nikakav problem s time. Znam da svi uvijek govore kako treba postojati ravnoteža između posla i života, a nama je sve to samo - život. Kad ne radimo, često pričamo o poslu. I ja sam time jako zadovoljna jer nemam osjećaj da mi je ovo posao, nije mi to nikakva tlaka. Naravno da ima dana kad je teško ili kad ti se ne da, ali onda se dogovorimo da drugi preuzme ili da to odradimo kasnije", priča Petra.

image
U stanu rade otkad je počela pandemija
 

Njihovu strast očito osjećaju i klijenti, kojih je sve više. Vole raditi u glazbenoj industriji, surađuju s izdavačkom kućom Moonlee Records iz Ljubljane, promoterima iz riječkog Distune Promotion i organizatorima iz Rock svirke iz Srbije. Tako su radili albume za Bernays Propaganda, Seine te plakate za Algiers, Tiger Lilies, Calexico, Koala Voice, Lvmen, Chelsea Wolfe, God is an Astronaut, Kries...

Neke su toliko dobro napravili da su njihov dizajn bendovi počeli koristiti za svoj merchandise, primjerice Algiers, inače američki bend, a imaju već i dvije tetovaže! Fan je istetovirao Algiers logo, dok je član benda Seine na ruku zauvijek stavio logo koji su dizajnirali za njihov album "22".

"To nam je baš bio 'wow' trenutak, netko će to imati na sebi cijeli život! Kad radimo logo, uvijek ga gledamo u kontekstu uobičajenih materijala, a ovo je nešto posebno. Inače je zanimljivo da je baš američki bend prvi uzeo naš plakat i otkupili su logo kako bi ga koristili za svoje materijale. Čak i u tim nezavisnim vodama vidi se taj američki poduzetni duh. Prepoznali su da je to nešto što mogu iskoristiti kako bi promovirali svoju glazbu. Kod domaćih glazbenika rijetko je da razmišljaju u tom smjeru, ne događa se često da izlaze iz svoje zone komfora, možda ni ne znaju što im sve dobar dizajner može napraviti, odnosno kako im se dizajn može isplatiti. Također, to iskustvo rađenja plakata pokazalo nam je na koji način stranci komuniciraju s dizajnerima. U tome definitivno imamo najviše slobode i uživamo. Oboje smo u glazbi oduvijek, ja sam već u srednjoj školi imao DIY izdavačku kuću i većinu ljudi s kojima radimo poznajemo godinama. Sad, kad smo svi malo stariji i ozbiljniji, samo smo počeli u skladu s time i raditi", kaže Antonio.

No, ne rade samo za glazbenu industriju. Tu su mikro i maleni poduzetnici, primjerice radili su vizualni identitet za požeško craft pivo Seven Bridges, ambalažu i vizualni identitet za Borovellu, Arimed beauty školu, frizerski i beauty salon Vikler i ruž, Biomaniju, Ekološku tržnicu Krk...

Na temelju njihovih radova, lako je zaključiti kako "briju" na minimalizam.

"Više je to stvar funkcionalizma. Vrlo jednostavni simboli traju duže, ljudi ih lakše pamte, nema problema u produkciji jer se mogu otisnuti u svaki materijal... To nije toliko stil, koliko je način na koji radimo jer dosta toga proizlazi iz funkcije", kaže Antonio.

Kako najčešće rade s manjim tvrtkama i obrtnicima, najvažnije im je, za početak objasniti klijentima što sve mogu napraviti za njih. U Hrvatskoj, naime, velik broj ljudi zazire od dizajna kao nečeg pretencioznog, nečega što možda možete i sami napraviti, pogotovo u ovo vrijeme kad su nam tehnološke mogućnosti doslovno na dohvat ruke.

"Razlika između dizajnera i umjetnika je ta da dizajner rješava tuđe probleme, a umjetnik svoje. Kako smo nas dvoje u svojoj vezi razvili razumijevanje jedno prema drugome, tako pokušavamo pristupiti klijentu i nikad nam se nije dogodilo da imamo tzv. klijente iz pakla, na što se mnogi žale. Znalo nam se dogoditi da nešto napravimo, klijentu se to ne svidi i to je sasvim u redu. Nema ljutnje. Uvijek se trudimo razumjeti ljude s druge strane, da shvatimo iz koje pozicije govore. Čak i ako netko kaže nešto što nama, iz pozicije stručnjaka, zvuči smiješno, pokušamo shvatiti što je time mislio, zašto je to rekao, vidjeti njegovu perspektivu", rekao nam je Antonio.

image
Radnja postoji već skoro tri godine
 

Jedan od čestih komentara na bilo koji logo je: "To sam i ja mogao napraviti u 5 minuta u paintu" pa zato ljudi misle da im dizajneri ne trebaju.

"Iza tog jednostavnog znaka stoje sati i sati istraživanja, čitanja, isprobavanja, mijenjanja, prilagođavanja... Proučavamo proizvod, odnosno tvrtku za koju radimo, njihovu target skupinu, konkurenciju, ukratko - taj proces stvaranja loga i vizualnog identiteta ponekad traje tjednima. Što se tiče jednostavnosti znaka, to je i cijela poanta. Ako logo može nacrtati dijete u pijesku, to je uspješan znak. Sjetite se samo loga McDonald'sa ili Nikea. Svatko ih može nacrtati i baš zato funkcioniraju već desetljećima", kaže Antonio.

S obzirom na to da su već radili s nekim inozemnim klijentima te da je jasno da dizajn vani, na zapadu, recimo to tako, ima viši status nego u Hrvatskoj, bilo bi logično pomisliti kako je ovom dvojcu san otići van, no prevarili biste se.

"Dizajn je uvijek vezan za kulturu u kojoj živiš, što god netko mislio. Ovdje se lako razumijemo s ljudima, prvenstveno mislim kulturološki i zato je suradnja odmah jednostavnija. Čini nam se da je bolje da radimo ovdje, pa čak i za manje novca, i da ostavimo neki trag. Ne u smislu da će se naš rad proučavati za 50 ili 100 godina, nego da ovdje pokušamo napraviti neku promjenu, pomoći ljudima da kroz kvalitetnu suradnju s nama shvate zašto je dobar dizajn važan. Dajemo sve od sebe ne da mijenjamo svijet, nego da nešto napravimo u svojoj zajednici i okolini", kaže Petra.

Antonio dodaje kako "čovjek nije stvoren da radi samo zbog novca, nego da na neki način doprinosi svom društvu i okolini."
Oboje kažu da će rado prihvatiti projekt koji možda nema veliki budžet, ali se poklapa s njihovim vrijednostima te žele biti njegov dio.

"Mislim da smo uspješni zato što se ne vodimo novcem", zaključuje Antonio.

Kako u poslu, tako i u privatnom životu, jedna od njihovih vrijednosti je održivost, odnosno ekologija. Tako pristupaju hrani (vegetarijanci su, izbjegavaju kupovati plastične ambalaže ili ako ih kupuju, trude se naći im drugu funkciju i ponovno upotrijebiti), ali i modi.

"Ne volimo kupovati prejeftine stvari koje ćemo baciti za dva dana. Pokušavamo kupovati što manje, volim kupovati u second handu, a nedavno sam nabavila i šivaću mašinu pa pokušavam prekrojiti komade koji mi ne odgovaraju više i slično", kaže Petra.

U tom smjeru promišljaju i o dizajnu budućnosti, odnosno o budućnosti dizajna.

"Inače sam diplomirala industrijski, produkt dizajn, ali se njime ne bavim iz više razloga. Osim što u Hrvatskoj praktički nema industrije, ne želim se baviti problemima koji su već odavno riješeni. Ne želim dizajnirati još jednu stolicu - ima ih puno i jako su kvalitetne. Osobno, ne vidim potrebu trošiti vrijeme, energiju i resurse na to. Radije bih rješavala neke nove probleme, probleme budućnosti", rekla nam je Petra, dok se Antonio nada da će upravo kriza s koronavirusom okrenuti dizajnere, ali i sve nas prema prirodi i održivosti.

"Dizajneri su u posljednjih stotinu godina napravili puno problema u kontekstu stvaranja smeća. Mislim da se sad moramo vratiti i početi rješavati neke od tih problema. Mi se trudimo u poslu uvijek predložiti neko održivo rješenje, primjerice ambalaža za Borovella borovnice napravljena je bez ljepila, od kartona koji se može reciklirati ili iskoristiti za neke druge svrhe, a ideja za plastični poklopac bila je da se može vratiti proizvođaču kako bi ga oni ponovno iskoristili. Radili smo jednu edukacijsku kampanju koju smo nazvali 'Šteta je baciti', kojoj je cilj bio prebaciti fokus s recikliranja na to da svi moramo početi smanjiti proizvodnju otpada. Mislim da će upravo to definirati dobar dizajn u budućnosti, odnosno dizajn će biti uspješan onoliko koliko bude mogao riješiti te probleme. Danas je dizajn više u funkciji zabavne i potrošačke industrije, ali i nju se može mijenjati, i to sviješću da sve što radimo i sve što kupimo, ostavlja trag u prirodi", zaključuje Antonio.