Imamo hit predstavu! Ime joj je "Hotel Zagorje", nastala je po romanu naše slavne spisateljice Ivane Bodrožić. Režiju potpisuje 39-godišnja Anica Tomić, a dramaturgiju 40-godišnja Jelena Kovačić. Lokacija igranja je gradsko kazalište Gavella.
Tomić je kazališna redateljica i glumica. Diplomirala je komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Gotovo redovito na svojim projektima surađuje s dramaturginjom Jelenom Kovačić. Kovačićeva je pak kazališna dramaturginja i dramska spisateljica. Diplomirala je polonistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te dramaturgiju na ADU u Zagrebu. Od svibnja 2016. do svibnja 2018. ravnateljica je Hrvatske drame HNK Ivana pl Zajca u Rijeci. Obje su za svoj rad dobile brojne nagrade. Ovaj je razgovor rađen ususret premijeri Hotela Zagorje u Gavelli koja je u međuvremenu postala must see predstava. Društvene mreže gore, a kritika hvali!
Djevojke, pratim vas od Teatra &TD, od vaših kazališnih početaka, ostale ste uvijek iste, dalo bi se reći. O.k, sad imate više obveza, ali jedno se ne mijenja: Anica i dalje nezaustavljivo priča, a Jelena se sa strane smije.
ANICA: Da, to dođe s redateljskim godinama, kao dio profesionalne deformacije, a malo se i rodiš takav - ansambl se često mora nadglasati, a s obzirom na to da nisam baš visoka, a nemam ni dubok glas, našla sam način. Naravno, šalim se, ali to je dio profesije. Kada se smirim svi me pitaju jesam li dobro, pa eto, osuđena sam na taj atribut.
JELENA: Da smo barem ostale iste... (smijeh) Iako možda u nekim stvarima i jesmo. U svakom slučaju i dalje se puno smijem, šta ću kad je Anica beskrajno duhovita. Zapravo, sviđa mi se da me tako doživljavaš.
S obzirom na to da ste superzanimljiva kazališna pojava (kao uspješan, dugotrajan holivudski brak, pa mu se svi čude) kako biste ukratko opisale jedna drugu?
ANICA: Jelena je planina. Mudra planina koja stoji i bez obzira na sve vjetrove i uragane trpi nas sve okolo.
JELENA: Anica je jedna energetska bomba koja ima sposobnost pokrenut i planinu ako treba. S njom ti nikad ne može biti dosadno.
Zašto "Hotel Zagorje"? S nagrađivanom spisateljicom Ivanom Bodrožić poznajete se još iz srednje škole.
ANICA: Ivana i ja išle smo u istu gimnaziju, točnije išla je u razred s mojom mlađom sestrom. Ona tvrdi da se sjeća mojih kazališnih ludosti i navodno specifičnog stila odijevanja. Svakako pamtim Ivanu kao jednu posebnu djevojku koja je već onda sjajno pisala. I eto, nakon 25 godina putevi su nam se spojili i ja sam jako sretna zbog toga. Glavno pitanje od prvog trenutka bilo je - zašto taj roman danas? Što nam on govori? I sama sam, kao i Ivana, bila svjedok tog vremena iz perspektive djeteta i zasigurno, da se to sve nije dogodilo - moj životni put bio bi drugačiji. Naša generacija, tada djeca, danas odrasli ljudi, i dalje čekaju kao što i lik iz romana čeka povratak oca. Naša generacija čekala je neko bolje i sigurnije uređenje - no, kao što svjedočimo, naša vlast iz godine u godinu pokazuje da nije zrela, da nema hrabrosti boriti se za pravično, tolerantno i ravnopravno društvo.
Pozicija prognanika, ondašnjeg izopćenika, danas se pretvorila u poziciju marginaliziranog čovjeka, također društvenog izopćenika - bez prava na glas, i prava na odluku. Mi smo kao društvo otišli u "drugost neosjetljivosti" iz koje, bojim se, nema povratka. Neki su u tom čekanju nestali, neki se iselili, neki i dalje simbolički čekaju da ova naša "domovina" napokon postane dom za sve, a ne samo za neke. To čekanje, ali i neka želja da se postave pitanja o tome gdje smo mi to danas? Kako živimo? Je li sve to vrijedilo? I koje su nas to politike dovele do toga da smo, nakon svega, ipak jedna mala korumpirana, neempatična i hladna zemlja s lijepim krajolicima. U našoj maloj klaustrofobičnoj zemlji kao da čujem Ujevića koji govori - ventilatori, ventilatori, ne rade ventilatori, nema ventila!
JELENA: Ja sam Ivanu prvenstveno upoznala kroz njeno pisanje, intervjue i kolumne, a sada sam radeći na "Hotelu Zagorje" dobila priliku i zaista se s njom upoznati, iako sam imala osjećaj da ju zapravo poznajem već godinama. Ali ona jest takva, izuzetno otvorena, topla, inteligentna osoba u čijem se društvu naprosto osjećaš dobro, njena misao mi je vrlo bliska. Za nas je "Hotel Zagorje" važan jer na neki način sažima iskustvo ove zemlje. I to radi na način da uvijek zadržava neki gotovo iscjeljujući ironijski ton, pokušavajući se odmaknuti od svega i sagledati sve to skupa, sve to iskustvo devedesetih s neke zdrave distance koja je istovremeno i vrlo gorka i vrlo topla, u kojoj ima puno razočaranja, ali i puno hrabrosti. Dugo smo se pripremale za tu predstavu. Iščitavale smo iznova sve što je Ivana ikada napisala i rekla u intervjuima. Prilazile smo temi vrlo oprezno, bilo nam je važno da radimo predstavu svjesne trenutka u kojem ju radimo. Beskrajno smo zahvalne Ivani što nam je dala puno povjerenje da ispričamo tu priču na način kako je mi vidimo.
Jeste li očekivali ovakav uspjeh "Hotela Zagorje"?
ANICA: Uspjeh se ne očekuje, on se dogodi bez plana.
JELENA: Iskreno nismo imale vremena bilo što očekivati, ali nam je, naravno, zaista drago da publika i kritika tako dobro reagiraju na predstavu.
Anice, predajete u Osijeku na Akademiji za umjetnost i kulturu. Kakva je situacija tamo s obzirom na depopulaciju?
ANICA: Tamo sam vanjski suradnik i radim kao docent glume na MA. Osijek je predivan grad s posebnom energijom, onako europskom, a opet mirnom, tihom i tužnom koja u procijepima i dalje pamti ratne rane koje nisu zacijelile. Ponekad mi se učini da su ga svi napustili, a onda opet, kad se zatvorim sa svojim sjajnim studentima - koji su mladi, talentirani, radišni i znatiželjni - znam da ima šanse ne samo za Osijek, nego i za Hrvatsku.
Otkud sve dolaze studenti i na koji se način profil studenata razlikuje od ADU studenata? Kako se nosite s klasičnim prigovorima kolega, ponajviše glumaca, da ima previše škola i da ih se previše "proizvodi"?
ANICA: Ja sam relativno nova tamo, ovo mi je tek druga godina pa se još "ne nosim s prigovorima". Studenti su iz cijele Hrvatske, ali najviše je ipak Slavonaca. Svakako, ova je Akademija specifična i različita od ostalih - trenutno na MA-u, uz glumu i smjer lutkarstva, od ove godine postoji i lutkarska režija te neverbalno kazalište. Ono što je mene zadnjih 30 godina rada u kazalištu naučilo jest da uvijek opstaju oni koji su radišni, talentirani i uporni i koji izdrže i onda kad im je dobro i onda kad je manje dobro. Ovo nije posao, nego poziv i stil života - i vjerujem da bez obzira na broj "škola" oni koji uistinu to žele - naći će svoj djelić i biti uspješni u njemu. Ja sam vječni radišni optimist i tako podučavam i svoje studente - kako kaže Russo: "Živjeti – to ne znači disati, nego raditi", tako bih ja slično opisala naše profesije.
Kakav ste "bračni ugovor" sklopile vas dvije prijateljice?
JELENA: Mislim da je za nas ključno da se međusobno poštujemo, čak i kad se svađamo, poštujemo se i pokušavamo naći neki srednji put. Svašta smo u životu prošle zajedno, i lijepih i ružnih stvari, a evo nas i danas, usprkos i unatoč. Suradnice smo i najbolje prijateljice tako da, realno - nikad se ne odvajamo. (smijeh)
ANICA: Kad radimo onda radimo. Često noću dok mi djeca spavaju. Kad ne radimo onda se privatno družimo. I tako već više od 20 godina. Nekad se i ne slažemo, ali na kraju se složimo - jer jedino tako dolazimo do rješenja. Ne uvjetujemo se - ako nekoj nešto smeta to se u dugim artikuliranim raspravama argumentira i na kraju argumentacija i racionalizacija presuđuje. Zapravo smo najzahtjevnije prema sebi, prema drugima manje.
Mislite li da je stabilnije prijateljstvo važnije od stabilnije veze u životu?
ANICA: Oboje je jednako važno.
JELENA: Stabilnost je ključ svakog odnosa, prije svega onoga sa samim sobom.
Jelena, vodili ste dramu HNK Ivana Pl. Zajca u Rijeci. Što ste naučili o kazalištu s izvršnog, a ne autorskog mjesta u kojemu ste dosad najčešće bili?
JELENA: Puno toga. Biti u jednoj takvoj instituciji na rukovodećoj poziciji neprocjenjivo je iskustvo, u svakom smislu te riječi, sa svim svojim pozitivnim i negativnim stranama. Biti s druge strane otvori ti neke nove perspektive, s nekima od njih se teže, a s nekima lakše nosiš. Puno, naravno, naučiš i o onim malo manje zanimljivim stvarima koje te neminovno čekaju, poput administracije, budžetiranja ili bolje rečeno žongliranja s budžetima, ali isto tako naučiš puno o ljudskim odnosima i funkcioniranju u jednom tako velikom kolektivu kao što je nacionalna kuća. Najinspirativniji dio tog posla za mene je bio rad s riječkim ansamblom koji zaista funkcionira kao neka trupa spremna na sve izazove i naravno rad s autorskim timovima koji su za mene bili ključni u stvaranju repertoara. Mislim da je jedan od glavnih zadataka ravnatelja, osim naravno imati neku konkretnu i jasnu viziju repertoara, prije svega raditi na stvaranju dobrih uvjeta autorima koji u njegovo kazalište dolaze raditi. Također, imati svijest da su ravnatelji tu zbog autora, a ne obrnuto.
Kakvi su odnosi među kazališnim svijetom?
ANICA: Šaroliki kao i u svakom kolektivu.
JELENA: Free style s korporacijskim momentima.
Uskoro radite u ZKM-u, inspirirane inicijativom #spasime u kojemu ste i aktivne članice. Što nas očekuje?
JELENA: Ono što je Inicijativa #spasime na neki način stvorila kao svoj najveći kapital je otvoreno govorenje o obiteljskom i rodno uvjetovanom nasilju iz perspektive žrtve, kao da joj je na neki način otvorila prostor i vratila pravo na empatiju i razumijevanje, pa čak i pravo na govorenje kao takvo. Dijeljenje takvih iskustava nevjerojatno je osnažujuće i potencijalno iscjeljujuće iskustvo. Jako puno djevojaka i žena (velika većina žrtava obiteljskog i rodno uvjetovanog nasilja upravo su žene, statistike su tu neumoljive) ohrabrilo se i odlučilo podijeliti svoju priču, neke od njih u Facebook grupi, neke od njih javno, na taj se način stvorila jedna zajednica podrške. Naša predstava bit će na neki način doprinos toj podršci. Pokušat će pokazati koliko je situacija dijeljenja iskustva važna, pokušat će ispitati zašto to sistem zapravo ne podržava, odnosno zašto se toga plaši.
ANICA: S obzirom na količinu priča koje su došle na našu FB grupu #spasime odlučile smo da tim pričama damo i živi glas na sceni. Također da pokušamo prozboriti o svim devijacijama koje u sebi nose naše institucije i tako direkt ugrožavaju one koji su najslabiji. Odgovorni su naravno vladajući koji naprosto zaobilaze i malim pomacima pokušavaju uvjeriti ovo društvo da nam je bolje - i tako već desetljećima. A svjedočimo da je zemlja sve nasilnija, sve netolerantnija, a sve naravno počinje u obitelji - gdje i učiš prve modele ponašanja i učiš se ili ne učiš empatiji.
Kako tumačite zločeste reakcije na pokret?
ANICA: Reakcije su normalna stvar kad mijenjaš stare sisteme. Naš sistem je star, tvrd i jako birokratičan, on ne voli elastičnost i promjenu. Problem je što mi imamo zakone koji se ne provode ili, da konkretiziram, nemamo dovoljno jaku individualnu odgovornost, to jest iza svake provedbe zakona ili krive odluke nekog Centra stoje ljudi s imenom i prezimenom. Dok god se stvari poopćavaju i ne individualiziraju teško da ćemo moći nešto promijeniti. Pojam individualne odgovornosti trebao bi ući u predmet koji još uvijek nije u školama, bar ne od 1. razreda - a zove se građanski odgoj. S druge strane, svaka promjena kod ljudi izaziva neku vrstu straha jer se ljudi boje onoga što ne poznaju. Tako da ja o tome ni ne razmišljam - uvijek pokušavam gledati cjelinu i razmišljati kako će se ovi mali pomaci odraziti na svijest društva i utjecati na budućnost.
JELENA: Mislim da je ljudima teško prihvatiti činjenicu da bi netko nešto radio zaista iz potrebe, a ne iz osobne koristi, da je moguće biti na taj način angažiran, a da pri tome za to ne očekuješ nikakvu naknadu, nego da ti je jedina satisfakcija zaista da se stvari promjene na bolje. Zapravo me na neki način i ne čudi takav stav jer su ljudi ovdje istrenirani na loše, previše su puta bili izigrani da bi tako lako povjerovali da postoji i neki drugi način, neki drugačiji motiv. Mnogi i danas pišu da smo udruga, da za to dobivamo novac, a mi smo i dalje samo jedna mala skupina građanki koje povezuje potreba da izreagiramo na stvari koje smatramo da nužno i hitno treba mijenjati. Naša borba bila bi nemoguća bez stalne podrške i pomoći stručnjakinja i stručnjaka u tom području od kojih smo puno toga naučili i još uvijek učimo. U sustavu zaštite žrtava obiteljskog i rodno uvjetovanog nasilja puno toga ne funkcionira kako treba. A to što ne funkcionira zapravo je u konačnici odraz jedne patrijarhalne paradigme koju je jako teško razbiti i mijenjati jer tu se radi o promjeni jednog sustava mišljenja, a to je dugotrajan proces. Nije nemoguć, ali iziskuje puno vremena i aktiviranje svih naših ljudskih potencijala.
U tom smislu, a nakon predstave o pokojnom Luki (op.a. 'Ovo bi mogla biti moja ulica' prva je predstava koja progovara o nasilju među mladima u Hrvatskoj. Posvećena je zagrebačkom maturantu Luki Ritzu, te svim mladićima i djevojkama koji svakodnevno stradavaju na ulicama naših gradova) i nakon dolazeće o zlostavljanim ženama ,LGBT happeninga "Usmeni spomenik", možete li se odrediti kao angažirane autorice ili vam je ta kvalifikacija preuzetna? Ljudi se boje tog termina "političko", to sam shvatio.... Zašto?
JELENA: Hm, pa zapravo jest malo preuzetna. (smijeh) Meni se čini da je svaki čovjek angažiran, samim time što svakodnevno donosi neke odluke, samo što nekad za tu činjenicu ne želi preuzeti odgovornost. Isto tako, svaki je autor u svom radu angažiran, jer što god da radi uvijek ulazi u dijalog sa svijetom koji ga okružuje i na neki način ga mijenja. Što se tiče termina "političko", mislim da je svako biće koje postoji u nekom društvu političko, bilo svjesno ili nesvjesno toga. Problem je upravo ta nesvjesnost da upravo to političko određuje naše društvene odnose. Ljudi pojam političkog često poistovjećuju s pitanjem tzv. dnevne politike koja kod nas sa sobom nosi gotovo isključivo negativne konotacije, da je prljava, puna laži i prijevara, igri i trgovina, pa se razumljivo tog pojma često odriču. No ne možemo od toga pobjeći, jer smo dio jednog kolektiva i pri tome smo, ili se barem trudimo biti, misleća bića.
ANICA: Ne znam. Ja sam odmalena nekako stajala na stranu slabijih, onih koji se plaše ili kojima naprosto treba pomoć. Kako sam rano ušla u kazalište, tako se i ta empatičnost valjda prenijela u teme kojima se oduvijek bavim. Ne znam što znači političko, jer svaki rad, ako u sebi ima odgovornosti i ako postavlja pitanja, postaje političan. Konkretno i ovaj intervju se može iščitati tako. Želim reći da mi, kao odgovorne žene koje pripadaju i rade u zemlji koja ima tolike probleme, ne možemo zanemariti ono što nas okružuje. S druge pak strane, ne mislim da kazalište mijenja svijet, ali ponekad uspijeva utjecati na nekoliko gledatelja i njima individualno promijeniti neku perspektivu, a možda čak i njihov svijet. Za mene je to već puno.
Što vas može razljutiti, a što "instant" oraspoložiti? U vašemu poslu, ali i privatno?
ANICA: Nepravda i ljudska glupost me izluđuju, a moja djeca me oraspoložuju.
JELENA: Bahatost, arogancija i laž me prilično izbacuju iz takta, a moj pas Kia me uvijek oraspoloži, pogotovo kad pobjegne za mačkom.
Što "sanjate" postaviti, propitati?
ANICA: Sanjam da se dobro naspavam. Šalim se. Puno je tema kojima se planiramo baviti, nakon ZeKeMa odlazimo u Atelje 212 postaviti tekst sjajne srpske dramatičarke Olge Dimitrijević - o ženama koje sanjaju revoluciju, onda nas putevi vode ponovno u Sloveniju gdje radimo autorski projekt o turistima na Jadranu ili kako je turizam započeo novi svjetski rat. Šalim se. Ali da, radimo dalje...
JELENA: To se ne otkriva (osim ovih stvari koje su već dogovorene), to je jedno sasvim specifično praznovjerje, a i tema odnosno tekst nekad te jednostavno pronađe. No moram reći da danas najviše cijenim dobru energiju na probama, bez nje ne može nastati dobra predstava
Što pokreće mlade žene poput vas, gdje vas se može sresti?
ANICA: Mene se najviše može sresti po dječjim igralištima i nogometnim terenima.
JELENA: Kod mene doma. Ako me netko baš jako želi vidjeti.
Nad čime ćete uvijek pokleknuti: dobrim cipelama, dobrim filmom ili dobrim partyjem, koncertom, hranom, ili svime?
ANICA: Ja sam hedonist. Ovisi o trenutnom raspoloženju.
JELENA: Za mene je dobitna kombinacija kad u novim cipelama odem na dobar film, pa onda poslije na party s koncertom i onda kad dođem doma pojedem ostatke od ručka.
Imate li stav o društvenim mrežama? Kako promišljate o tom fenomenu samopromocije, u užem i širem smislu?
ANICA: Ja sam na Instagramu i slavim kad imam 100 lajkova. (smijeh) Do 80. ću valjda doći do 1000.
JELENA: Ja još nisam dobacila ni do Instagrama. Nećakinja me nedavno s čuđenjem pogledala kad sam ju pitala zašto više nije na Facebooku.
Da se možete zamijeniti s nekom holivudskom facom, tko bi to bio?
ANICA: S Usainom Boltom, brži je od svih holivudskih faca.
JELENA: Htjela bih na jedan dan ući u mozak Charlija Kaufmana.
Dokle sežu vaši snovi?
ANICA: Čekam da se pokrenu turističke ture na Mjesec.
JELENA: Ja bih isto na Mjesec. Može i na Mars.
I za kraj, vjerujem zaista iritantno pitanje: kako izgleda vaš prosječni proces, vas dvije, prije nego dođete pred ansambl?
ANICA: Prvo se počupamo. Pa se zatvorimo u kuhinju. Pa se dobro pretučemo i onda takve natečene krenemo sanjati bolju budućnost. Tako nekako. Šalim se.
JELENA: (smijeh) To je najvjerniji opis svakog našeg procesa. Nemam što dodati.