Gotovo je nemoguće raspravljati o Netflixovoj dokumentarnoj seriji "Harry & Meghan" bez onog klasičnog tabloidnog, mizoginog svrstavanja u određeni boksački kut. Čak i prije analize serije s prijateljicama reći ćete jeste li tim Meghan ili tim Kate te time jasno odrediti pristranost jednoj ili drugoj strani fabricirane (?) drame s britanskog kraljevskog dvora. Ovaj serijal trebao je ispitati koliko su detalji te drame doista izmišljeni. Posebna poslastica činjenica je da su koautori sadržaja i glavni sugovornici novinarke/redateljice Liz Garbus upravo, kao što naslov sugerira, vojvoda i vojvotkinja od Sussexa, odnosno princ Harry i bivša glumica Meghan Markle.
Harry i Meghan, unatoč činjenici što Netflixov tim razgovara s mnogim prijateljima s obje strane, ali i s pravnicima, medijskim analitičarima i članovima ureda te obitelji, djeluju zapravo kao da su jedini likovi u serijalu od šest epizoda koje traju otprilike po sat vremena. Sadržajno je to posve logičan i očekivan odabir producenata i redateljice jer je dokumentarna serija "Harry & Meghan" i namijenjena, kao što će sami nekoliko puta ponoviti, "pričanju njihove priče". Ipak, što se tiče ritma i zabave, tu ta odluka donosi priličnu štetu seriji. Dokumentarac o Harryju i Meghan je mjestimično dozlaboga dosadna serija, a razlozi su mnogostruki.
Prvi je taj što informacije koje par dijeli s nama većina čitatelja bilo kojeg portala ili magazina već više-manje zna. Drugo, njih su dvoje fokusirani na ideju da je njihova priča nešto što doista ludo zanima gledatelje - a to nije baš tako. Istina, gledatelje zanima trač s kraljevskih dvora. Baš zato što kraljevski dvori još uvijek postoje i baš zato što "palača" ili "kruna" i dalje, na kraju 2022., inzistira da pripadnici kraljevske obitelji vode život prema pravilima iz vremena kad su kraljevi doista bili punokrvni poglavari nedemokratskih monarhija. Naravno da se voli povremeno zabaviti idejom o draguljima, razvodima, prevarama, svađama i svim ostalim motivima koji na ekrane naših pametnih telefona slijeću kao novi nastavci staromodne sapunice. Ali nitko na svijetu ne misli da je sudbina Meghan i Harryja važna za civilizaciju. Osim Britanaca, valjda. Oni su, čini se, duboko identificirani s kraljevskom obitelji, pa ih tako tijekom serijala možemo vidjeti kako plaču jer je Meghan prva crna princeza ili jer je princ Phillip preminuo.
Priča o britanskim medijima zaslužila je poseban dio u seriji: njih su Sussexovi žestoko optužili da su, zajedno s palačom, odgovorni za "sjeme mržnje", "govor mržnje", "agresiju i zlostavljanje" usmjerene protiv njih, a posebice protiv Meghan. To je zaista okrutna i mjestimično sumanuta priča i normalna osoba ne može ne osjećati empatiju prema paru čije su kuće nadlijetali helikopteri i kroz čije su ograde čak i građani provaljivali ne bi li dobili jednu fotografiju njihovog privatnog života.
Harry kroz cijelu seriju sebe pozicionira kao ugodno stabilnog, vrlo suvremenog muškarca koji se ne boji biti beta svojoj alfi, koji se ne boji koristiti riječ "feminizam", koji se ne boji jasno reći da je on odlučio da odstupe s mjesta seniorske pozicije u "firmi" (kako Britanci zovu kraljevsku obitelj), koji se ne boji hodati bos po livadi okupanoj kalifornijskim suncem, jasno ponavljati da je ludo zaljubljen u svoju ženu i da mu je najdraža stvar na svijetu provoditi vrijeme s njom i dvoje male djece. Ako itko postane zvijezda ovog serijala, onda bi to trebao biti on. Sam će za sebe reći da je "sin svoje majke", aludirajući na Dianinu svojeglavost i nemogućnost da se prilagodi rigidnosti obitelji.
Serijal će nas provesti kroz ranu fazu njihove ljubavne priče u kojoj se ne otkriva ništa posebno - par se nakon dopisivanja na društvenim mrežama upušta u romansu "na daljinu" koja dobiva medijsku pažnju jednom kada se za njih sazna. Te su epizode zaista najdosadnije jer zaista ne znam postoji li osoba na svijetu koja želi znati što je Meghan napisala u pismu svojoj učiteljici iz osnovne škole. Kad sam vidjela da je Netflix doista platio da kamere odu u tu zbornicu, mislila sam da sanjam (možda i jesam jer sam zaspala od dosade). Epizode u kojima se pojavljuje vjenčanje zanimljivije su jer se publici otkrivaju nove fotografije i detalji, ali i zato što se već tada naslućuje drama koja je Sussexove dovela do toga da danas žive "povučeno" u Kaliforniji.
Drama je sama po sebi nevjerojatan antiklimaks. To dakako nije problem samog Netflixa, ni nagrađivane autorice Garbus, a zapravo ni Meghan ni Harryja (iako mjestimično možete pomisliti da su oni zapravo privilegirani razmaženi cmizdravci). Jednostavno će zauvijek ostati nejasno što je to kraljevska obitelj točno htjela od Meghan i Harryja i zašto ih jednostavno nije pustila na miru da se presele gdje god žele i žive kako god žele. Princ Harry objašnjava u jednom trenutku da britanski mediji smatraju kako sve dok članovi "obitelji" žive od novaca poreznih obveznika moraju "performirati" za publiku. Objašnjavaju i kako je sama obitelj bila ljuta zbog Meghanine nevjerojatne popularnosti koju je stekla zahvaljujući svom podrijetlu, stilu i sceničnosti. Meghan doista je, naspram beskrvnoj princezi Kate, lik iz modernog scenarija, te tvrde da su upravo oni - baš njegova obitelj- sukreirali tračeve i loše priče o Markle. Ako od ove serije želite nešto više od tabloidnog sadržaja koji će nahraniti sljedeću trač partiju s curama, ovaj bi moment valjao biti najzanimljiviji dio. Naime, crno na bijelo, direktno i više puta, ovo će dvoje lijepih, prisebnih, naoko razumnih odraslih ljudi tvrditi da je upravo palača forsirala i podržavala zloću medija prema Meghan jer nisu mogli podnijeti to koliko je ona popularna - što je scenarij koji se dogodio Diani, a znamo kako je to završilo.
Trauma gubitka majke i to zbog paparazza apsolutno je neodvojiva od Harryja. Možda ste poput mene očekivali da je taj dečko davno to prohodao na nekoj skupoj terapiji, te da mu je majka daleko toplo sjećanje, ali nikako goruća rana, no to su naši problemi, i naši stereotipovi. Valjda smo očekivali da je Harry riješio to nekako sam sa sobom jer je bio u Afganistanu, pa ne može valjda biti retraumatiziran paparazzima koji love njegovu ženu. Čak je dirljivo koliko je on u tom pogledu i dalje onaj dječak kojeg se sjećamo kako hoda iza lijesa prerano preminule majke. I dok pokušavaju biti izuzetno pošteni prema svim članovima kraljevske obitelji ponaosob, jasno je iz neizgovorenog da najviše krive Kate i Williama za tretman koji su proživjeli. Jasno je i da su oni - "Amerikanci". Kao takvi, nažalost, mjestimično će biti preslatki za podnijeti, prefokusirani na osobne probleme (Meghan nije mogla nositi boje, oh, neviđenog li horora), ali su istovremeno vrlo jednostavni i pristupačni. Možda je to i dojam koji žele ostaviti.
Postoje trenuci kad se gledatelj zapita koliko je njihove ljubavne priče i simbioze koju emaniraju stvarno i autentično, a koliko posljedica Meghanine glumačke kvalitete - žena rijetko griješi, savršeno poentira i govori. Čak je i njezina dikcija prefina za dokumentarne snimke, pa je lako upasti u zamku rasprave o tomu "govori li Meghan istinu", što je na određeni način ponavljanje modela koji je Sussexe i doveo do sloma živaca. Propitivanje njezine autentičnosti, detalja iz njezinog života, njihove ljubavi i vrijednosti da uopće budu blizu kraljice (kao da je kraljica moralni gral) te internalizirana bijela privilegija koju oboje često spominju upravo je ono što žele da osvijestimo kao problem britanskog ali ne samo britanskog društva, stvoren od strane tabloida a hranjen krunom. Na kraju, ako do njega uspijete doći jer je materijal spor i ponavljajući, vidjet ćete i dvoje dječice koje "žele zaštititi". I to je doslovno sve što publika dobiva - mentalna slika sretnih i zaljubljenih mladih roditelja koji su i dalje ogorčeni (ima tu i suza) na moćnu i kontrolirajuću obitelj. Najdirljiviji dio mentalna je vježba sa životnom trenericom koju oboje prolaze - meditacija se sastoji od afirmacija koje glase "ne morate nikome dokazivati da ste dobre osobe". Nadam se da su ti treninzi urodili plodom. Jer timove koje tabloidi jednom stvore, teško bilo kakav trud, intervjui, serije i podcasti mogu razoriti. S tim da je ovo što nam je Netflix ponudio manje serija, a više dugačak intervju lijepih privilegiranih zaljubljenih javnih osoba, koji ponekad sklizne u "i bogati plaču" susramlje, a ponekad funkcionira kao lifestyle rubrika za osnaživanje modernih muškaraca spremnih da pokažu srednji prst bremenu transgeneracijskih kletvi.
