Na pozornicama je Đorđe Balašević donosio iskaze ljubavi, portrete ljubavi, nekada psihološke nekada strukturalne. Predstavljao nam je zaplete, rasplete, spletkarenja (slatka!), poduzete i nepoduzete korake. Prepoznavali smo njegove ljubavne (i političke) prizore i vjerovali im. Znali smo da govori u ime nas, ali nas boljih, nas koji to možda nikada nismo postali, ali smo željeli – biti bolji. Stvorio je imaginarij koji je bio kao oaza ili se nadavao kao fatamorgana. Htjeli smo biti u njegovom svijetu, pobjeđivati ovaj, a svakim danom kao da nam je to sve manje i manje polazilo za rukom.
Njegove mape svijeta nisu zadovoljavale uske nacionalističke, psihotične konfabulacije toga što je što, tko je tko i kada je kada. Nije pristajao na pojednostavljene identitetske okvire jer oni stvaraju šturiji svijet, uglavnom – bez ljubavi. Ustajao je protiv tog taloga, a bilo je svih prijetnji i ucjena koje samo jedan takav uski nacionalistički um može domisliti. I nije bezopasan, znamo da nije.
Nama, zaljubljenim subjektima, Đoletov rad ostaje izvorom ljubavne kulture. Njegovi su albumi upravo to – manifesti o ljubavi, snovima, nostalgiji i melankoliji, ponekad kao predlošci novog, ljepšeg svijeta, ponekad kao osvrt u bezdan našeg nerazumijevanja i neprihvaćanja svijeta. Oni su dokument na koji se smijemo pozvati s dubokim povjerenjem u poštenje poetskog argumenta (od kojeg gotovo da nema većeg!).
Vi koji ste pred život istupiili "naježeni i razdrljeni k'o pred streljački vod u zoru" i koji ste naučili da ljubav ne pobjeđuje (ali da je nepobjediva) imate i više nego dovoljno materijala (životnog soundtracka!) za sve životne epizode pred vama, iza vas, za one koje će se (ne)sretno ponavljati. Naši životi upravo zbog susreta s ovakvim umjetnicima nikada ne mogu biti isti. Je li pravilno reći "hvala ti"? Nisam siguran. Možda je točnije, konačnije, drugarskije reći: ˝Đole, računaj na nas˝! Ljubav kao odgovornost ili tako nešto…zar ne?