U svojim gledateljskim navikama često smo izloženi cijelom nizu poštapalica i klišeja vezanih uz seks u popularnoj kulturi, a ona najučestalija je: seks prodaje. Iako se ova izjava često predstavlja kao činjenično stanje stvari, ona je u većini slučajeva utemeljena na prikrivenoj mizoginiji. Ono što se zapravo kroz nju često želi reći je da kad popularna glazbenica ne može prodati album, najbolji način da to instantno postigne je da se skine ili snimi seksi videospot. Isto vrijedi i za serijale i filmove: najbolji način da se privuče gledatelje je ubacivanjem scena seksa, a za glumice je to i način da održe relevantnost. Istu logiku, dakako, ne primjenjuje se na glumce i pjevače. Na kraju krajeva, nije li upravo seks ono što je donijelo popularnost "Igri prijestolja", "Euforiji", "Kako se izvući s ubojstvom" ili "Bridgertonu"?
Čak i kad uzmemo u obzir da je uzročno-posljedičnost u ovakvim zaključcima utemeljena na vrlo površnoj i manjkavoj logici, ostaje činjenica da je seksa u suvremenim serijalima i filmovima uistinu mnogo, ali i da se njegov prikaz znatno promijenio. Sve više serijala ne libi se prikazati genitalije, kunilingus, eksperimentiranje u krevetu ili pokazati da seksualni odnos ne mora nužno biti penetrativan i/ili trajati dvadeset sekundi. Mnogo je više scena koje u svoje središte stavljaju ženski užitak, prikazuju intiman odnos između neheteroseksualnih parova ili započinju dijalogom u kojem se eksplicira pristanak: ne samo da se ovakvi serijali udaljuju od mitova i klišeja vezanih uz seks i seksualnost nego zapravo uspijevaju stvoriti doista realistične prikaze intimnosti. I, možda još zanimljivije, ovakve su scene vrlo često zapravo atraktivne i seksi - ne na pornografski način, ne zbog eksplicitnosti, nego iz puno jednostavnijeg razloga - one pokazuju ljepotu konsenzualnog seksualnog odnosa i intime koja se kroz njega gradi. One pokazuju da to nije samo prazan fizički čin nego i pokazatelj međuljudske dinamike i ljepote bliskosti i komunikacije.
Naravno, ova je pojava u prikazivanju relativno nova, a ključnu je ulogu u njoj odigrao pokret #MeToo. Posljednjih nekoliko godina razgovor o ženskim pravima konačno postaje sve zastupljeniji u javnom diskursu te se uspijeva pokrenuti čak i bez kolutanja očima konzervativaca. Važnost #MeToo pokreta ne leži samo u razgovoru o apstraktnim pravima nego u činjenici da na vrlo jasan način pokazuje da je sve privatno u velikoj mjeri i političko. Drugim riječima, pitanja ženskih prava stavljaju se u vrlo konkretne situacije, čime se povlači cijeli niz pitanja o međuljudskim interakcijama; Kako u interakciji s drugima pokazati poštovanje? Gdje su granice u kojima flert postaje bezobziran ulazak u osobni prostor? Kako i gdje je u redu nekoga dotaknuti ili ostvariti fizički kontakt? Koliko je pristanak bitan da bi seksualni čin zapravo bio seksualni odnos?
Zahvaljujući pokretu #MeToo možemo vidjeti kako se odnos moći između rodova reflektira u našem svakodnevnom životu i situacijama u kojima stupamo u kontakt s drugima. Naravno, jedno od polja u kojima je rodna nejednakost najvidljivija upravo je prostor vizualnih medija. Filmska povijest prepuna je seksističkih prikaza žena i ženske seksualnosti te je vrlo lako uočiti na koji je način oblikovala i ujedno bila oblikovana stvarnim predrasudama i nezdravim seksualnim praksama u kojima se žene dehumanizira. Jasno je da, ako zaista težimo pravednijem društvu, moramo iznova razmotriti načine na koje smo dosad prikazivali žene, a pogotovo žensku seksualnost. I to je upravo ono što se sad događa na filmskim setovima.
Sve je uobičajenija praksa da u filmskom timu tijekom snimanja bude seksolog ili koordinator za intimnost. Ta osoba usko radi s filmskim timom i funkcionira kao medijator između redatelja i glumaca. Zadužena je za stvaranje ugodne atmosfere između glumaca, objašnjava funkciju seksualnih scena glumcima te se brine da je prikaz seksa realističan i utemeljen na pristanku. Mora nam, dakako, biti jasno da ovakvi prikazi nisu izvrtanje prethodnih prikaza ili prelamanje nečeg "neutralnog" kroz žensku perspektivu. Nema apsolutno ništa neutralno ni realno u prikazima seksa kakvi su bili u "Američkoj piti", "Prljavom plesu" ili "Vuku s Wall Streeta". U brojnim filmološkim, kulturnim i medicinskim studijama, kao što je studija medicinske savjetodavne organizacije Zava, utvrđeno je ono što je bjelodano već i tijekom samog gledanja: seks na holivudskom platnu nije realan te je, da stvar bude još gora, često prikazan kroz nasilnu i nerijetko nasilničku perspektivu tradicionalnog maskuliniteta. Žene se ovako prikazuje kao da su pasivni predmeti, veliča se muška seksualna moć i ejakulacija kao signal završetka seksualnog čina, a sam seks se iskrivljuje kroz provlačenje kroz vrlo nekonvencionalna mjesta, manjak predigre i mitologizaciju ženskog orgazma. Ne treba ni napominjati da se pitanje pristanka u većini slučajeva ni ne povlači, s obzirom na to da je seks prikazan kao magična i mitološka eksplozija snažnih osjećaja, toliko jaka da ne ostavlja prostor za pitanja - a samim time i pitanje žele li likovi u njemu uopće sudjelovati.
Jedan od najzanimljivijih primjera suvremenog prikaza seksa jest u mini serijalu "Normalni ljudi", adaptaciji romana Sally Rooney. Ne samo da seks prikazuje puno "realističnije" nego mu daje i mnogo prostora i jasnu narativnu ulogu. Scena koja prikazuje prvo seksualno iskustvo protagonistice Marianne tako traje gotovo deset minuta i obuhvaća pregršt malih trenutaka koji stvaraju dojam intimnosti i istinitosti. Prije samog seksa pratimo njezin razgovor s Connellom, njihovo simpatično petljanje kroz fraze, vidimo kako Marianne zapne grudnjak kad se svlači, kako se zajedno nasmiju na pitanja koja otkrivaju njihovu nesigurnost, a zatim i kako Connell potiče Marianne da bude iskrena tijekom seksa i kaže ako joj nešto ne bude ugodno. Scena je ne samo lijepa i realistična nego utječe na nastavak radnje i daljnji razvoj dinamike između Marianne i Connella. Ovdje nije riječ o seksu radi seksa, ovo je seks kao dio svega ostaloga što je za odnos između ovih likova bitno.
Uzevši u obzir manjkavost seksualnog obrazovanja unutar obrazovnih ustanova, kao i činjenicu da brojni mladi stavove o seksu formiraju upravo kroz konzumaciju popularne kulture, uistinu je korisno da postoje filmovi i serijali koji seks prikazuju na način na koji on u stvarnosti funkcionira: ako dijelimo intimnost, od ključne je važnosti da se to radi na način kojim se iskazuje uzajamno poštovanje prema osobama koje su u seks uključene, kao i spoznaja da on ne može biti jednostran i funkcionirati na instantnoj i spontanoj strasti, nego da mnogo češće dolazi kroz intimu, dijalog i zajedničko istraživanje. Naravno, tvrdnje o tome da nam serijali duguju određeni tip prikaza, kao i taj da svjedočimo nekakvoj seksualnoj revoluciji, možda su pretjerane. Na jednoj odmjerenoj razini, nije riječ o revoluciji, nego o reformi, redefiniciji seksa. Riječ je o pokušaju da se s prikaza seksa u pop-kulturi odstrane slojevi predrasuda, mitova, nezdravih uvjerenja sa štetnim posljedicama na gledatelje i na društvenu dinamiku. Riječ je o tome da postanemo svjesni kako društvena nejednakost prožima sve dimenzije naših života, od svakodnevnih interakcija do sadržaja koji konzumiramo te da ona tako nije ništa nepromjenjivo. Riječ je o tome da je seks toliko integralan dio svega što nas čini ljudima, da su intimnost i bliskost većini nas bitne preokupacije u životu - a samim time su i dovoljno vrijedne da ih adekvatno prikažemo na ekranu. Umjetnička djela možda nam ne duguju realnost - ali ako je već pokušavaju prikazati, realističniji prikaz seksa ključan je sastojak u prikazivanju međuljudskih odnosa i veliki korak u pozitivnom smjeru, kako za filmsku umjetnost tako i za cijelo društvo.
