Dugi niz godina slobodna umjetnica i pokretačka sila hrvatske nezavisne kazališne scene, pa intendantica našeg najznačajnijeg kulturnog festivala, Dubrovačkih ljetnih igara i pedagoginja na Akademiji dramske umjetnosti i Muzičkoj akademiji, a puno, puno prije i puno poslije svega - organska, beskompromisna, strastvena i karizmatična redateljica. Ukrali smo je u dubokom procesu jednog čudesnog kreativnog laboratorija o velikoj obiteljskoj priči i umjetničkom putu osječkog violiniste – virtuoza i skladatelja Franje Krežme. Stopljena s Osijekom i uronjena u duh Slavonije forenzički rastvara duboke slojeve onih ljudi koji gotovo nikad nisu proroci u vlastitim sredinama, onih sudbina čiju veličinu ljudi spoznaju tek kad zađu onkraj smrti.
Tko je Franjo Krežma? Kako ti se kao redateljici otvorila i rastvorila ideja o ovom intrigantnom umjetniku?
- O violinistu i skladatelju Franji Krežmi zapravo se premalo zna u hrvatskom kulturnom prostoru. Rođen je 1862. u Osijeku, a preminuo 1881.u Frankfurtu, s nepunih 19 godina. Bio je čudo od djeteta, s 8 godina održao je prvi koncert u Sisku i Zagrebu, te primljen mimo svih pravila s devet godina na Bečki konzervatorij. Poharao na turnejama čitavu Europu – divili su mu se mnogi znameniti glazbenici, Liszt, Wagner, Verdi i brojni drugi. Sa 17 godina postaje koncert majstorom orkestra koji će kasnije izrasti u Berlinsku filharmoniju. Sviranje violine išlo mu je kao od šale, te je njegova prava težnja bilo skladanje kojem bi posvetio svaki slobodni trenutak. Zahvaljujući istraživanjima mezzosopranistice Nataše Antoniazzo koja je snimila album Krežminih popjevki odlučila sam se za rad na ovom materijalu, u želji promicanja hrvatskog kulturnog identiteta kakvog Krežma predstavlja, kroz prizmu zamršenih obiteljskih odnosa i ocrtavanje povijesnog europskog trenutka.
Predstavi nam svoj umjetnički tim, glumce i atmosferu u kojoj stvarate?
- Osječka dramaturginja Marijana Fumić, inače moja česta i draga suradnica na zahtjevnim kazališnim projektima, napisala je izuzetan tekst koji nas se tiče i koji nas dira, polazeći od motiva romana Stjepana Tomaša “Guslač od marcipana”. Krežme su naime bili slastičari, i to vrsni, poput bečkog Demela, no Franjo Krežma stariji je prepoznao golem talent svojeg djeteta te je poput današnjih očeva sportski nadarene djece posvetio čitav život i karijeru ulažući u vlastito dijete. Riječ je o predstavi koja posjeduje patinu prošlih vremena, a u izričaju je vrlo apstrahirana, kao dio svjesnog koncepta. Kostimografkinja Barbara Bourek, scenograf Stefano Katunar i osječki skladatelj Tihomir Ranogajec dali su veliki doprinos ovom uratku, koji bi po svojem sadržaju mogao biti dobar predložak za, primjerice, Netflixovu seriju.
Koliko se redateljski koncept naslanja na roman Stjepana Tomaša u odnosu na autorski osuvremenjeni potpis?
- Predivan i inspirativan ansambl Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, kojega predvode mladi Antonio Jakupčević i Antonija Mrkonjić, itekako je zaslužan za suvremeno ozračje koje u ovoj predstavi prevladava, dajući se u projekt svim srcem kao i preuzimajući odgovornost za autorstvo koje se izrodilo iz međusobnog povjerenja i radosti stvaranja. U predstavi šestero glazbenika izvodi Krežminu i Ranogajčevu glazbu uživo (moram priznati da je kohezija zvuka izvrsna i stilski dobro izbalansirana), što je svakako neprocjenjiva dodana vrijednost predstave. Iznimno sam zahvalna upravi kazališta koja je to producentski omogućila. Nabrojat ću sve sukreatore glumce: Matija Kačan, Selma Mehić, Anita Schmidt, Antonija Pintarić, Dora Bogdanović, Duško Modrinić, Aljoša Čepl, Matea Grabić Ćaćić, Mario Rade, Armin Ćatić, Ivana Soldo Čabraja, Petra Bernarda Blašković, Ljiljana Krička Mitrović, Miroslav Čabraja. Svatko od njih utkao je dio sebe u ovu predstavu.
Koje teme otvarate? Što se otvorilo samoj tebi kroz proces?
- Pregršt je aktualnih i životnih tema u predstavi. Riječ je zapravo o poniranju u nutrinu istinskog kreativca u odnosu na intuitivne poticaje kao i na svoja ograničenja. Riječ je to o odnosu svih nas unutar zajednice, kako obiteljske tako i društvene, te postizanju balansa između bivanja “zajedno” i bivanja “samima”. Mislim da će se u predstavi svatko prepoznati, jer svjesno i odgovorno tvrdim da smo svi mi koji hodamo po ovom planetu kreativci, bez obzira na to čime se bavili. Dakako da sam predstavu zajedno s glumcima i suradnicima radila i otvarala upravo iz gore navedenih postavki.
Što "sanjaš" propitati i postaviti u budućnosti?
- Za početak, željela bih propitati i postaviti samu sebe. Dalje će sve doći.
Kazališna redateljica – intendantica Dubrovačkog ljetnog festivala – profesorica glume na Akademiji dramske umjetnosti? Zašto „ne pripadaš“ na klasičan način ni jednoj strukturi uz toliko izraženu individualnost? Kako se spajaju ta tri identiteta unutar tebe same? Koje dijelove tvojeg bića ispoljavaju?
- Kako dobro pitanje, a kako je teško na njega odgovoriti. Nisam sigurna da nam je za to dostatan prostor koji ste namijenili ovom našem projektu. Ipak, pokušat ću dati neki suvisli odgovor. Nakon kraćeg promišljanja, ipak se ja kao redateljica najviše pronalazim u sebi samoj. To sam naprosto ja – ista onakva kakva sam bila kao malena djevojčica, kad bih zatvorivši oči prije spavanja maštala o svemu i svačemu. I onda odrasteš, ideš već pomalo i prema starenju, a taj aspekt se ne gubi, maštaš i dalje, I za to te još i plaćaju. Pa ima li što ljepše od toga? Zajednička crta unutar moje tri profesije je svakako ta što sve zahtijevaju rad na sebi. Konstantan. Kao profesorica pak ponajviše učim od svojih studenata, i razvijam se nesputano, paralelno s njima. Kao intendantica učim kako prihvatiti da se nije moguće svima svidjeti.
Smatraš li da kazalište baš uvijek mora reagirati na socijalnu stvarnost i na društvo?
- Pa zapravo mora. Uvijek. Jedino nas se takvo i tiče. Stilovi i poetike se mogu razlikovati, ali svijest o društvenoj odgovornosti mora postojati. No to je srećom tako široko područje da svatko tko radi sa srcem može dodirnuti tračak te stvarnosti.
Kako bi opisala svoj rad tijekom umjetničkog procesa, na čemu se on temelji i po čemu je specifičan?
- Pa evo, na ovom sam projektu realizirala da mogu stvarati iz mira. Do sada mi je to bilo gotovo neprihvatljivo. Moj kolerički temperament koji znade biti jako šarmantan ali isto tako i ubojit, previše me obuzimao. Na ovoj sam predstavi radila uistinu drugačije. No, uvijek inzistiram na autorstvu glumca. Glumačka sloboda i nadahnuće jedini su moj alat. I zato ga treba cijeniti, paziti kao dragocjenost, omogućiti prostor za razvoj i rast.
Svjedočimo mnogim ponašanjima potaknutim unutarnjim nesigurnostima, koje su se manifestirale na brojne destruktivne načine unazad nekoliko godina brojnih izazova kojima smo okruženi? Kako se tvoja stvarnost nosi sa stvarnošću izvana? Što se u tebi promijenilo?
- Današnje okruženje njeguje politiku straha. Gdje god se okreneš, samo strah i manipulacija. Devedeset posto događaja na dnevnoj bazi protivi se logici zdravog razuma, kao i logici srca. Duboko sam uvjerena da ne treba nasjedati na mnoga takva “podmetanja”.
Našim životima dominira svakodnevica i ta identifikacija je doista moćna. Bi li se složila s izjavom da je inteligencija uma izrazito ograničena i da su nam potrebni dodatni alati za osobni razvoj i rast?
- Apsolutno se slažem. Pokušavam raditi na tome, skromno i polako.
Ti i Osijek? Kako osjećaš grad u kojem si već nekoliko puta radila i kako doživljavaš slavonski mentalitet?
- Obožavam Osijek. Njegov blagi tempo i njegove ljude. Okruženje u kojem možeš zastati na trenutak i vidjeti koliko je život lijep. U malim stvarima. U dobroj rakiji, smuđu, u crnoj svinji, posuđenom biciklu i ludom tulumu .
