LOVE IS BLIND

Društveni eksperiment: je li ljubav stvarno slijepa?

12. ožujak 2020.
Fotografije: Profimedia
Petra Miočić
Petra Miočić

Zbog čega je Netflixov serijal ‘Love Is Blind‘ u kojemu se natjecatelji bacaju u potragu za srodnom dušom, naišao na veliku naklonost gledatelja? I što se zapravo događa kada stvarnost polako sustigne iluziju?

Početkom dobrih starih šezdesetih, netom prije početka seksualne i svake druge revolucije, američka pop pjevačica Darlene Love postigla je velik uspjeh pjesmom "(Today I Met) The Boy I'm Gonna Marry". Nasmiješio joj se, svemir je stao i to je bilo to. Gotovo 60 godina kasnije, prestrašeni mogućnošću da smiješak zasjeni sve ostalo, Nick Lachey, bivši pjevač boy banda 98 Degrees i bivši suprug Jessice Simpson, i njegova sadašnja supruga Vanessa pred kamerama su okupili tridesetero zainteresiranih žena i muškaraca kako bi u onome što nazivaju "društvenim eksperimentom" pokušali dati odgovor na pitanje – je li ljubav slijepa? Naravno, zaljubljeni golupčići uopće ne dvoje, no sudionici "eksperimenta" koji bismo, poštenja radi, mogli nazvati njegovim pravim imenom i reći da se radi o reality showu i nisu tako sigurni. Mnogo su im puta slamana srca, njihove su osobnosti omotane brojnim nesigurnostima, a o iz prikrajka vrebajućim tajnama ne žele ni razmišljati. Njima, jasno je već na prvi pogled, treba slijepa ljubav. No nije svaka sljepoća ista niti uzrokovana istim razlogom. Kakva sljepoća njima treba?

Premda Nicka, Vanessu i ostatak ekipe iza ovog Netflixovog desetodijelnog serijala "Love Is Blind" muči to što bi razmaknuti zubi osobu mogli odvratiti od prepoznavanja "unutarnje ljepote" onog drugog, Merriam-Webster idiomom "slijepe ljubavi" prepoznaje stanje u kojem nismo sposobni uvidjeti mane onih koje volimo. Živimo u svijetu toliko ubrzanom da će scene nedjeljnog ručka ili opuštenog ispijanja kave na kakve smo navikli u "Prijateljima" uskoro postati dio prašnjavog postava kakvog etnografskog muzeja, pristajemo na instant rješenja, ostajemo na površini. Sve je to točno i stoga nije pogrešno zapitati se skreće li nam nova kultura upoznavanja potencijalnih partnera pozornost s onog najvažnijeg, postupnog i polaganog razotkrivanja onog drugog. Iako nedavna istraživanja pokazuju da čak dvije trećine Amerikanaca aplikacije poput Tindera koristi nadajući se dugotrajnoj vezi, a u jeku pandemije koronavirusa neki su Tinder pretvorili u sredstvo informiranja pa na njemu nastoje prikupiti najsvježije informacije od stanovnika Wuhana i drugih zaraženih gradova, ostaje činjenica da su one snažno orijentirane na izgled svojih korisnika i samim time seksualizirane.

image
Netflixov desetodijelni serijala 'Love Is Blind' oduševio je brojne gledatelje

No je li dobra protuteža petnaestoro potpuno nepoznatih ljudi postaviti u odjeljke koji, snimani iz ptičje perspektive, podsjećaju na posudice s dodacima za sendviče u lokalnom fastfoodu? Naime, kako bi pokušali dokazati da ljubav jest slijepa, tvorci showa natjecatelje su prema spolu podijelili u muški i ženski dio kuće pa su i odjeljci za razgovor odvojeni neprozirnom plavom pregradom sličnom portalu u kakvu drugu dimenziju. Sve je to napravljeno kako bi se u nekoliko dana, najprije kroz runde brzih spojeva, a onda i kroz mnogo dubokih i dugotrajnih razgovora, međusobno upoznali, shvatili da su stvoreni jedno za drugo i, naposljetku, vjenčali. Pitam se što bi na to rekao momak iz Darlenine pjesme jer, očito, osmijeh više nije dovoljan, a odabir ženidbenog partnera postao je sličan odabiru kakvog CEO-a multinacionalne kompanije i provodi se kroz krugove i krugove razgovora, iscrpljujućim šesnaestosatnim tempom. I sve to na neviđeno, bez spoznaje o tome stoji li s druge strane Shrek, Anakin Skywalker ili Thor. Jer, kaže Vanessa, fizička privlačnost nije presudna za ljubav. Za nju su najvažniji razumijevanje, zajednički interesi i kvalitete koje u drugome prepoznajemo kao poželjne. Točno, ali sve to, razumijevanje, interese i mnoštvo kvaliteta, pronalazimo i u prijateljima koji nam nisu postali partneri baš zato što prema njima ne osjećamo seksualnu privlačnost.

Forma pomalo uvrnute ispovjedaonice natjecateljima pomaže da budu kakvi doista jesu ili kakvi misle da doista jesu, da otvoreno govore o sebi i svojim strahovima jer, zapravo, i ne znaju sluša li ih druga osoba. Pomaže da se razotkriju, a ostanu skriveni ali, paradoksalno, takav pristup krivac je za to što se i ovom realityju, kao i mnogima prije njega, na putu ispriječila stvarnost.

Svi su doista željeli biti prihvaćeni i pronaći ljubav, nekoga s kime će provesti život. Možda je upravo ta iskrena snaga emocije magnetskom snagom privukla gledatelje

Postavite li skupinu ljudi u eksperiment i kažete li im što se od njih očekuje oni će, razumljivo, pokušati ispuniti to očekivanje. Ili ga svjesno sabotirati. Ovi su natjecatelji, barem oni glavni čije priče gledatelji prate i u svojevrsnom reunionu, odlučili potpuno se predati konceptu traženja srodne duše i to je ono čemu "Love is Blind", može zahvaliti svoju popularnost i prepoznatljivost među drugim sličnim formatima - njezini natjecatelji vjeruju u ljubav. Štoviše, vjeruju da je ljubav slijepa istodobno zatvarajući oči pred činjenicom da, kao što je Lauren (na čiju ruku u konačnici i biva stavljen prsten) ustvrdila, u svojem hladnjaku drže jela starija od u showu ostvarenih "veza". Bez romantičarskih iluzija, je li pet dana dovoljno za "veliko da"? Ne zato što se "ne poznajete", nego zato što se doista ne poznajete, ne znate kakvu hranu druga osoba voli, odgovara li njezin karakter vašemu i izvan kontroliranog okruženja, je li uredna… Naposljetku, ne znate čak niti hoće li svoje prljave čarape ostavljati u košari za rublje ili će od njih napraviti memorijalni humak u hodniku. Ukratko, ne znate ništa.

I to se fino rastvara vrlo rano u ovom showu, stvarnost polako sustiže iluziju sretne ljubavi na neviđeno pa, iako producenti natjecatelje kako bi se bolje upoznali i priviknuli na zajednički "vanjski" život smještaju u luksuzni resort u Meksiku (jer je poznato da resorti vjerno precrtavaju sav stres svakodnevice što ih čini tako popularnima), problemi nastaju već u toj fazi. Natjecatelji se ne poznaju. Ne samo svojeg "para", ponekad se čini da ne poznaju niti sebe i da je sljepoća njihove ljubavi usmjerena na njih same pa i ne čudi što veća i značajnija tajna kakva bi možda narušila i mnogo ozbiljniji odnos, ubija novonastalu "ljubav". Upoznavanje roditelja i prijatelja još je i veća prepreka. Što će reći i kako će reagirati brine i nakon dugogodišnjih veza, a reći mami da si se zaljubio u televizijskoj emisiji ili tati da se udaješ za muškarca kojeg poznaješ jedva mjesec dana, još pritom pripadnika druge rase, pravi je stres. I onda kažemo da je ljubav slijepa. Nije. Da jest, ne bi bijeli Cameron morao stajati pred crnim Laureninim ocem i objašnjavati mu kako je svjestan prepreka što ih donosi međurasni brak. Ako društvo nije slijepo na te razlike, ne može biti ni ljubav.

image
Sve je to napravljeno kako bi se u nekoliko dana, kroz runde brzih spojeva, a onda i kroz dugotrajne razgovore, natjecatelji  upoznali, shvatili da su stvoreni jedno za drugo i, naposljetku, vjenčali

Mnogo je testova na kojima veza pada, a brak puca. Fizički izgled rijetko je jedna od njih, a ako i jest, pitanje je je li odnos u startu bio vrijedan truda. Gledajući, ostala sam dirnuta uvjerenošću i snagom emocija prisutnih kod svakog od natjecatelja; nije bilo ironije niti skrivenih namjera. Svi su doista željeli biti prihvaćeni i pronaći ljubav, nekoga s kime će provesti život. Možda je upravo ta iskrena snaga emocije magnetskom snagom privukla gledatelje, možda i same prestravljene mogućnošću da ih netko u nekontroliranom okruženju poznatom i kao "život" povrijedi, možda i ponizi pa potom ostavi. Možda se njihova hrabrost i ogleda u sposobnosti ogoljenja i odbacivanju ironije kao učinkovitog samoobrambenog alata, ali nisam si mogla pomoći. Sve me to, taj koncept razgovora na neviđeno i samozavaravanja da s druge strane imaš "onog pravog" podsjetilo na začetke interneta u Hrvatskoj, srednjoškolske dane i "rupe" između nastave i prakse što smo ih popunjavali u jednom od prvih opatijskih internetskih kafića, na chatu. Nismo znali s kime se dopisujemo, nije nas ni bilo briga kako osoba s druge strane izgleda, bilo nam je fora. Neki su tako upoznali svoje prve cure ili dečke, ali umjesto "upoznali smo se na chatu", izmišljali su razne priče. Bio im je bed. Sudionicima "Slijepe ljubavi" nije. Možda i ne treba biti. Svijet se promijenio, ubrzao, a i ljudska potreba za pripadanjem s godinama raste i ne biraju se sredstva u njezinu ostvarivanju.

Postavite li skupinu ljudi u eksperiment i kažete li im što se od njih očekuje oni će, razumljivo, pokušati ispuniti to očekivanje. Ili ga svjesno sabotirati

Isto tako, ne biraju se niti riječi u internetskim komentarima pa tako neki seriji zamjeraju što nije bilo "ljudi svih boja, oblika i veličina". Možda zato što a) ljudi nisu odjevni predmeti i b) ako se vole na neviđeno, ništa od toga i nije važno. Naravno, manja je šansa da će "ljubav" pasti na testu fizičke privlačnosti, ali kao što smo vidjeli, na tom testu ionako je pao samo jedan par. S druge strane, razotkrivene su neke mnogo dublje i potresnije tajne. O tome ne govorimo. Na njih bi ljubav trebala, ako ništa, zažmiriti.

Zato mi se, dok Nick i Vanessa ponovno okupljenu ekipu udanih, zauzetih ili ponovno (ne)sretno slobodnih razdragano mole da dignu ručice svi koji vjeruju da ljubav jest slijepa, moja ruka čvrsto steže daljinski i shvaćam – ljubav nije slijepa. Ako išta, ljubav je poput onih zatamnjenih rupičastih naočala za ispravljanje strabizma kod djece ili pomoć pri usmjeravanju pogleda kod odraslih. Pomalo patetično, ali istinito – uz svakodnevno proživljavanu ljubav rastemo, a ona nam pomaže da stvari vidimo kristalno jasno. No dok do nje dođemo mnogo ćemo puta morati pogledati "u križ". I na tom putu nema prečaca.