Lorin je put evoluirao od Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću, preko Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu, do biznisa kojim samostalno upravlja ispunjavajući želje svojih klijenata i nagrađujući ih svojim osebujnim, beskompromisnim stilom. Njene su žene seksepilne, ali na jedan posve nekonvencionalan način. Ne očituje se njihova energija u oblinama i linijama tijela, već je skrivena u pogledu. U pogledu koji je drzak i autoritativan, a opet nježan i kontemplativan. I sve to zaista stane u zjenicu jednoga oka, kao i u srž brojnih motiva od kojih su se neki već pretočili u njen individualan potpis.
Odakle najviše crpite inspiraciju?
- Nakon završene Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću u Zaboku, s vremenom sam se zaljubila u modu - onu divlju, avangardnu. U Johna Galliana, Jeana Paula Gaultiera, Margielu, McQueena, Vivienne Westwood i Yohjija Yamamotoa. Uz modne dizajnere obožavala sam povijest umjetnosti te sam se posebno inspirirala nadrealizmom i secesijom, što se djelomično vidi kroz moj rad i danas. Osim toga, velika sam ljubiteljica Fride Kahlo te njenog rada, pristupa i izražavanja kroz djela.
Kako mozak radi dok se bavite umjetnošću? Opušta li se ili previše napreže?
- Nikada nisam razmišljala pretjerano o tome što crtam. Za mene je to određena vrsta meditacije, ne razmišljam, već izbacujem van ono što treba izaći. Nekada mi se prijatelji jave i pitaju me jesam li dobro, jer su vidjeli ilustraciju koju sam radila i djelovala je kao da je nešto guši. Tek tada, kada bih se vratila na ilustraciju i razmislila u kojem trenutku sam je radila, sjetila bih se da je nastala u momentu u kojem sam imala puno toga na umu ili me nešto tištilo. Najčešće se to odrazi kroz linije, budu puno deblje, agresivnije i formiranije.
Koja je veza između umjetnosti i autorefleksivnosti?
- Moje ilustracije su moj unutarnji svijet. Žene koje crtam često imaju moje fizičke karakteristike ili karakteristike žena u mom okruženju. Netko mi je jednom rekao da crtamo sebe jer sami sebe najbolje poznajemo i smatram da to dođe prirodno. Usudila bih se reći da su žene iz mojih ilustracija zapravo ja. Svakako nosimo iste vrijednosti, vječnu pozitivu unatoč lošim danima. Ponekad izgledaju tužno, ali boje budu vedre, pozadina bude dinamična i sve odiše pozitivnom melankolijom. Ponekad budu apsolutno lude, žarkih boja, dinamičnih linija, određenog stava...
U vašim je ilustracijama očito poigravanje sa stereotipnim ženskim seksepilom i potpunom samosvjesnom emancipiranošću. Vaše su žene neupitno seksepilne, ali istovremeno odaju vibru vrlo snažnih, svojeglavih žena. Koja je pozadina takvog pristupa?
- Utjecaj zasigurno imaju modne revije, magazini i moda općenito. Koristim se stereotipnim ženskim seksepilom koji pretvaram u emancipirane i snažne žene koje postaju tvrdoglavo svoje i ujedno se ne shvaćaju pretjerano ozbiljno. Općenito kod ljudi koje upoznam i primijetim da su suzdržani, da pred sebe stavljaju štit, jako volim vidjeti kada taj štit otpuste i otkriju stranu koja je gotovo uvijek luckasta. Rekla bih da mi je taj fenomen poprilično zanimljiv. Zato nikada ne treba suditi knjigu po njenim koricama. Žene u mojim ilustracijama su takve - predivne, luckaste, ranjive te istovremeno nježne i snažne. U principu, najviše volim kada netko pronađe sebe u njima ili vidi u njima neko svoje značenje.
Vaš je stil pomalo psihodeličan. Što za vas znače uzorci i boje, birate li ih nasumično?
- Kroz školovanje sam razvila ljubav prema tekstilu i uzorcima, a ostala je usađena do danas. Uzorci, boje i linije su pribor kojim se služim kako bih prenijela na površinu sve ono što se nalazi u meni. Linije me užasno smiruju, a dok me one smiruju, boje mi pomažu prenijeti raspoloženje.
Što je kosa (na) ženi? Koja je njena simbolika?
- Kosa je sloboda, kontrola i snaga. Sloboda izražavanja, kontrola trenutka u kojem poželite prekretnicu u životu. Snaga, jer imale dugu, kratku, srednju ili bile bez kose, ona nam daje određen osjećaj snage. Ponekad nam služi kao štit pa se skrivamo iza nje, pomaže nam nositi se s nervozom ili čak manjkom samopouzdanja. Tako mi u ilustracijama služi izraziti kompletnu dinamiku osjećaja.
Na vašim crtežima prepoznatljiv su lajtmotiv trepavice, mačkaste, uvijene, velike...
- Na upisu u prvi razred osnovne škole morali smo nacrtati svoju mamu. Moja je imala pretjerano dugačke trepavice. Učiteljica je to primijetila i od tada pretjerano duge, divlje i dinamične trepavice uvijek vladaju mojim ilustracijama i jako mi teško pada kada me klijent zamoli da ih ukrotim.
Za kraj, što za vas znači ljubav prema sebi?
- Brinuti se za sebe izvana i iznutra. Za mene je to izdvojiti vrijeme, kojeg imam sve manje, kako bih stvorila novo djelo.
Mateja Kovač diplomirala je na Likovnoj akademiji, no s uvjerenjem da ono čime će se baviti neće biti konvencionalna umjetnost. Odabrala je autentičan put ilustracija - dinamičnih, slikovitih, romantičnih i nostalgičnih, koje čitav mozaik emocija tumače u jednoj jedinstvenoj sceni. Ta se scena, kaže Mateja, gradi postupno kroz proces rada, a njena je najčešća protagonistica upravo žena. Njene slike nadmašuju vizualan dojam. One kao da prenose mirise, zvukove, toplinu i hladnoću.
Postoji li neko razdoblje ili autor kojeg preferirate kada je riječ o odnosu likovne umjetnosti spram žena?
- Ako moram izabrati, odlučit ću se za vrijeme od početka Zlatnog doba ilustracije 1850. godine pa sve do kraja 1960-ih. Iz tog vremena izdvojila bih Jessie Wilcox Smith, Normana Rockwella i Renéa Gruaua, a od slikara bih izdvojila Henrija Matissea. Svojim snažnim kolorističkim prikazima ženskih figura, interijera i mrtve prirode bitno je utjecao na suvremenu ilustraciju i moderan prikaz žene.
Razmišljate li o simbolici tijela dok crtate? O tome što koji dio tijela predstavlja?
- Moram priznati da nikada ne razmišljam o simbolici. Iako simbolizam ima težnju da u romantičkoj tradiciji izrazi unutarnji svijet i dublja značenja, to je više jedan filozofski, analitički pravac umjetnosti koji meni ne pristaje. Simbolika koketira s okultnim, povezana je sa smrću i nadrealnim, a ja se držim vedrijeg i manje opterećenog pristupa. U svom radu više njegujem intuitivnost i spontanost.
Što za vas znači ženstvenost?
- Jedna spisateljica definirala je ženstvenost kao orijentaciju iskustva, a muževnost kao orijentaciju rezultata ili postizanja cilja. S time se mogu složiti. Ženstvenost povezujem uz intuitivnost, empatiju, senzibilnost, nježnost, i duboku potrebu da se stvore veze i značenja dok muževnost povezujem uz logiku, kompetitivnost, ambiciju, snagu, kontrolu.
Koji ženski stereotip najlakše sklizne u karikaturu?
- Svaki stereotip može biti lako preveden u karikaturu, no vizualno je po meni to najprije stereotip seksepilne žene, jer je se veže uz njezine fizičke značajke, to jest izgled, a prvenstveno njezine obline. Naravno, tu su i druge karakteristike poput duge kose, punih usana, potpetica itd.
Što vam u prikazu žene predstavlja najveći izazov?
- U počecima svoje karijere jako sam se mučila s anatomijom jer su mnogi projekti na kojima sam radila zahtijevali realističan prikaz ženske figure u najrazličitijim pozama. Iako je takav prikaz meni osobno manje zanimljiv, takoreći "školski", on je izazovan i kroz njega sam jako puno učila. U projektima u kojima sam imala slobodu za stilizirani prikaz mučila sam se zaboraviti anatomiju i sve naučeno. Mislim da mi je najveći izazov bio odlučiti se za jedan pristup, za jedan stil koji me zadovoljava i koji me u budućnosti neće ograničavati. Osim toga, nisam htjela crtati očekivane, stereotipne "ljepotice", već žene s karakterom, a nisam za to imala hrabrosti. Ipak, velika većina nedostatke u izgledu ili čudan izgled figure poistovjećuje s nedostacima vještine u crtanju. U posljednje sam vrijeme više fokusirana na priču, gotovo sam u potpunosti izbacila sve razlike između prikaza ženske i muške figure. Za ono što želim ispričati, ti atributi su mi postali sekundarni.
Vaše su ilustracije više situacijske nego što je riječ o portretima. Kako odabirete trenutak koji želite prikazati, je li riječ o "instant" inspiraciji ili nečemu što dugo leži, razvija se i "kuha"?
- Moje ilustracije imaju veću tendenciju ispričati neku priču, crticu, neki trenutak iz svakodnevice. Volim stvoriti atmosferu oko svojih likova, koji su najčešće žene. Ne volim predugo i previše razmišljati o tome unaprijed. Iako krećem raditi s nekom jako grubom idejom, najviše uživam odlučivati u procesu rada koji više nalikuje "hvatanju" nekog interesantnog momenta koji se putem dogodi. Stvaranje ilustracije je za mene proces koji se sastoji od mnogo malih odluka u nizu. Ilustraciju ne vidim prije početka stvaranja, već odlučujem o njoj putem. To je sjajna igra.
Je li bavljenje umjetnošću uvijek autorefleksivno? Donosi li autorefleksija kroz crtež bol, sukobe ili neku vrstu mira?
- Rekla bih da ne može biti drugačije. Za mene svijet umjetnosti predstavlja sigurno utočište za igru, znatiželju, spontanost, kreativnost i slobodu da se izrazim i da budem autentična. Definitivno mi donosi veselje.
Na koji su način vaše ilustracije odraz vas samih?
- S obzirom na to da sam vrlo senzibilna, empatična i sklona dubokom i možda pretjeranom analiziranju svijeta oko sebe, ilustriranje mi pomaže da se povučem u jedan samo moj, izolirani svijet u kojem se resetiram od sve te "buke" koja me s vremena na vrijeme preplavi i opterećuje. Mislim da moje ilustracije većinom prikazuju upravo takve zamišljene trenutke, trenutke resetiranja, povlačenja i jednostavnog bivanja. S time da je većina ilustracija tek odraz pokušaja da se izrazim na pravi način i u skladu s onime kako želim da se moj rad percipira. Svakom umjetniku treba jako, jako puno vremena i vježbe da postane vješt u artikulaciji svojih ideja i njihovu pretakanju u zreli likovni jezik.
Vašim crtežima dominira stilizacija. Žene nemaju grudi ni bokove ni zanosne obline ili usne, nisu seksualizirane na konvencionalan način...
- Na prvu bih odgovorila da seksepil nije moja tema niti preokupacija i da moju maštu pokreću zanimljiva priča, ljudske sudbine i njihov karakter, ali koliko je zapravo to odvojeno jedno od drugog? Rekla bih da seksepil vidimo u još neosvojenom, u novom. U emotivnom. Njega emitiramo u govoru tijela koji prihvaćamo i u kojem se osjećamo ugodno. Osobno, uvijek nanovo otkrijem da ljudi emitiraju seksepil dok rade nešto kreativno, nešto što ih duboko ispunjava, dok su u to strastveno zadubljeni, uzbuđeni i zapravo zaljubljeni. Ono što mene zanima je upravo ta poetika trenutka u kojem osjetimo da smo ulovili komadić spokoja, sreće ili uzbuđenja, trenuci u kojima se osjećamo povezani sa samima sobom i sa svojom okolinom. S druge strane, ako seksepil poistovjećujemo s erotičnošću, onda je to malo drugačija perspektiva. Erotičnost je vrlo teško postići u ilustraciji. Kad bih išla za time, vjerojatno bih se odlučila na ekspresivniji stil koji živim linijama asocira na ples i gibanje.
Velik je broj vaših radova prožet dvjema instancama: romantikom i melankolijom. Što za vas znače te dvije riječi?
- Oko svojih figura želim stvoriti atmosferu koja prikazuje njihovo unutrašnje stanje i emociju trenutka u kojem su uhvaćene. Taj svijet u koji uranjam i koji nastojim izraziti kroz rad zapravo je vrlo delikatan, nježan i ranjiv. Sadržaj mojih ilustracija nije toliko bitan kao ukupna atmosfera koja pobuđuje nostalgiju, vraća nam one prve impresije koje su nas oblikovale u našem djetinjstvu. Moj rad je na prvom mjestu ženstven, dok je melankolija jedna od mojih glavnih karakternih crta.
Još jedna stvar - prikazujete vrlo različite tipove žena. Je li riječ o različitim likovima ili, na neki način, različitim licima svake od nas?
- Upravo tako! Različite tipove žena vidim kao osobnosti koje se često natječu unutar svake žene. Moj pristup vrlo često ovisi o mom trenutnom raspoloženju i dominaciji neke od tih osobnosti.
