Taman kad je počeo gubiti pretplatnike i status, Netflix je objavio dragulj među svojom filmskom produkcijom, adaptaciju romana starog cijelo stoljeće - "Ljubavnika Lady Chatterley". U mnogim nijansama ovaj film je senzacionalan. Istovremeno uspijeva biti ono što mi odgojeni na američkoj kinematografiji volimo zvati "feel good" film, ali i koketirati, vrlo uspješno i nimalo zamarajuće, s art house estetikom.
"Ljubavnik Lady Chatterley" u verziji redateljice Laure de Clermont-Tonnerre, Francuskinje rođene 1983. godine u Parizu koja je svoju prvu strast - glumu - ostavila da bi pisala i režirala, u sebi ima nešto od vrckavosti "Uvjeravanja" koji smo imali priliku gledati na istoj platformi na početku ove godine. Ali, za razliku od "Uvjeravanja", "Ljubavnik Lady Chatterley" nikada ne prijeđe u izravno citiranje instagramskog vremena. Baš suprotno: ovaj film zauvijek ostaje poetičan, što je posebno fascinantno u scenama seksa. Od adaptacije romana Sally Rooney "Normalni ljudi" na ekranu nisu snimljene ljepše, a ni bolje scene seksa: u njima ima mnogo golotinje, pa se društvene mreže nemušto i očekivano šale da ovaj film nikako ne gledate s rodbinom za praznike, ali ima i mnogo ljubavi, nespretnosti tijela koja se pred našim očima pretvara u intimu. Scene seksa ne završavaju nužno u orgazmima: što je osvježavajuća promjena u inače tipičnoj idealizaciji seksualnih odnosa na televiziji. Možda je francuski nerv autorice de Clermont-Tonnerre odgovoran za ovu vrstu uživanja u seksu, jer će naš glavni ljubavni par, aristokratkinja Lady Connie Chatterley (divna Emma Corrin, publici dobro poznata kao mlada Diana iz "Krune") i lovočuvar Oliver Mellors (Jack O‘Connell) biti jednako zavodljivi i dok plešu goli po kiši i dok - ipak, hvala Parizu - svršavaju zajedno.
Legenda tvrdi da je roman DH Lawrencea nakon izdavanja dugo bio zabranjen baš zato što je prkosio strogim pravilima engleskog plemstva i općenitoj rigidnosti društva tada. Nije to tema koja je bila strana autorima prošlih vremena, ali je pedeset godina od afere Ane Karenjine ipak spasilo Connie Chatterley od nevolje i zlog kraja. Dok u romanu njihova ljubavna priča stane na pismu koje nudi obećanje da će se jednom ipak spojiti, de Clermont-Tonnerre donosi ljubavi žednoj i gladnoj publici i više, pa taj upisani susret i ostvaruje. Posve je prirodno maštati da bi i sam DH Lawrence zapisao takav kraj da je mogao: trudna Connie dolazi svom ljubavniku na farmu u Škotsku, u potrazi za novim, slobodnim životom, onim prepunim strasti i ljubavi, koji je u potpunoj suprotnosti sa zastarjelim, formalnim i dosadnim koji ostavlja iza sebe.
Gledateljica ne treba biti posebno politički informirana da shvati kako je Lawrence u roman upisao jaku liniju rasta radničke samosvijesti i želje za slobodnim, ravnopravnim životom, kao i kritiku impotentnom, nemaštovitom i netalentiranom plemstvu. Supruga Connie Chatterley, koja manje želi biti dama a više voljena i željena, prikazao je doslovno kao invalida. Sir Clifford Chatterley postaje joj suprug u kratkom (ali slatkom) preludiju glavne radnje filma. Uvijek oprezna (i vrlo moderno oštra i otvorena) Conniena sestra Hilda praktički moli Connie da se ne udaje prije rata. "Zašto samo ne spavaš s njim, kao s onim Nijemcem", kaže pred samo vjenčanje, otkrivajući tako, vrlo jednostavno, ne samo da Connie nije djevica koja čeka udaju za gospodara svoje duše i svog tijela, već da je i djevojkama to posve normalna pojava - uživanje u seksu prije braka. "Clifford nije takav", odgovorit će Connie, u tom trenutku misleći da ga hvali. Ali u okrutnom zaokretu sudbine upravo će činjenica da Clifford nije strastven postati smrtna presuda njezinoj duši i njenom tijelu.
Zanimljivo je da Lawrence, ali i de Clermont-Tonnerre inzistiraju da je dobar seks nužan za ljubav. Connie kod Olivera isprva dolazi tražiti samo zadovoljenje požude. Njihov prvi susret gotovo je bez riječi. Tek kroz razumijevanje tijela, baš kao i u spomenutoj knjizi generacije Sally Rooney, stvara se neraskidiva veza i duša koje možda bez dodira ne bi imale toliko toga zajedničkog, ali su kroz spajanje došli do razine sinergije koja dovodi aristokratkinju do prkosnog priznanja ljubavne veze. Sve oko prikazanih odnosa je izuzetno moderno. Čovjek se mora zapitati je li to doista moglo biti tako. Cliffordu je mnogo zanimljivije kartati s momcima, dozlaboga dugo i bespotrebno raspredati o politici i društvu, ignorirati svoju ženu i dogovarati s njom seks izvan braka da bi dobio nasljednika - očekujući od nje da seksu pristupi kao kirurškom zahvatu, gotovo umjetnoj oplodnji bez emocija. Connie jedva da se i skriva: maltene gola hoda imanjem svog supruga jedva čekajući da je ulove. Hilda će vikati što na Clifforda što na Olivera, stvarajući tako jasnu feminističku liniju koju, pretpostavljamo, možemo zahvaliti redateljici. Nešto malo osude društva osjeti ćemo u prekrasnoj Veneciji: ali i tu će scenografiju Lady Chatterley, prkosno i ponosno trudna, ostaviti iza sebe u potrazi za slobodom. Sve nabrojano moglo bi biti naporno i neuvjerljivo da nije divno snimljeno, pametno režirano i odlično odglumljeno.
U mudrom odabiru ključnih tema redateljica se fokusirala na odnos, ostavljajući po strani vedute tadašnjeg vremena. Film mjestimično izgleda kao umjetnička slika zahvaljujući direktoru fotografije Benoîtu Delhommeu, što je prelijepo (i podsjeća na "Portret djevojke u plamenu" iz 2019.), ali ponekad mrvicu guši radnju. Na kraju krajeva, kao što će njegovateljica Clifforda Chatterleyja prigodno reći - "to je ljubavna priča!"- i ništa dodatno, pa ni filteri, nisu potrebni. Na webu se može pronaći mnogo kritika koje govore da je ovo film ni o čemu, ali, baš suprotno, ovo je film o najbitnijem - dubokoj intimi koju svi želimo i zaslužujemo.
