Priča Kristine Ivanuš u najmanju je ruku čudesna - kao i ona sama. Djevojčica koja nakon teškog životnog početka završava u SOS Dječjem selu Lekenik, stasat će u prekrasnu, hrabru, odvažnu, pametnu i sposobnu djevojku. Ona je danas dobitnica prestižne nagrade "Hermann Gmeiner" koja se dodjeljuje mladim herojima odraslim u SOS selima diljem svijeta i istinski primjer kako ništa u životu nije nemoguće. Ispred nje su veliki snovi, a neke od njih već živi. Studentica je Marketinga i komunikacija na Poslovnom veleučilištu Zagreb, bavi se ronjenjem i podvodim modelingom. Sada joj se ostvarila još jedna želja - postala je zaštitno lice special edition kampanje "Bravest of the stars" brenda Cloud&co. te napokon isprobala nakit o kojem je donedavno mogla samo maštati.
A sve je počelo kad me jedne večeri nazvao tata i uzbuđenim glasom rekao da na Prvom programu pogledam emisiju Tončice Čeljuske 'U svom filmu', u kojoj je gostovala upravo Kristina. Njezina priča istodobno me oduševila i ostavila bez riječi. Znala sam da baš nju želim za lice svoje nove kampanje "Braves of the Stars" - jer ona je prije svega jedinstvena. Uvjerila sam se u to u prvim minutama našeg telefonskog razgovora. Dugo već nisam susrela nekoga tko je toliko neposredan, simpatičan, jednostavan i drag i tko osjeća veliku odgovornost prema svojim obvezama. Objasnila sam joj što bih željela napraviti, a Kristina je veselo pristala i tako smo započele planirati našu prvu ali, nadam se, ne i posljednju kampanju za Cloud&co. nakit. Tim kreativaca brzo se složio: fotografski dvojac Senja Vild i Franjo Matković, stilist kose Mijo Majhen i vizažistica Petra Sever, profesionalci koji razumiju moju estetiku i s kojima je vrlo ugodno surađivati. Na setu nas je odmah osvojila Kristinina energija dok nas je njezina priča u trenutku prizemljila i podsjetila na one istinske vrijednosti u životu. O tome kako sam doživjela Kristinu, mogla bih vam govoriti satima, ali riječ ću prepustiti njoj. Budući da je ta divna 22-godišnjakinja za mene snimala kampanju, ja ću s njom napraviti intervju, malo drugačiji razgovor o Kristini s Kristinom.
Što bi rekla o našem prvom telefonskom kontaktu i pozivu na suradnju…
- Bila sam jako sretna kad si me nazvala jer volim fotografiju i oduvijek sam htjela biti model. A nakit koji radiš mi je predivan. Oduševila me spoznaja da ću napokon nositi tvoj nakit, i uopće otkriti kako mi stoji jer si do sada tako nešto nisam mogla priuštiti.
Kako ti je bilo na snimanju kampanje i kakav je dojam u usporedbi s podvodnim modelingom?
- Na snimanju je bilo odlično, baš posebno iskustvo! Bila sam oduševljena frizurom i šminkom, atmosferom, genijalnom ekipom, stalno smo se smijali, a još sav taj nakit na meni... Što se tiče podvodnog modelinga, puno je zahtjevniji jer je vrijeme ograničeno količinom kisika u boci. Tu je i puno detalja na koje treba paziti - "plovnost" treba biti odlična, trebaš biti ravna, noge ne smiju ići okolo, kosa treba blistati, što znači da cijelo vrijeme moram micati glavom, a imam dugu kosu. Maska mora biti čista, bez mjehurića ili magle, za što treba plitko disati. Kad bismo, primjerice, fotografirali nakit pod morem, onda bi to bilo na dah, i baš bismo to trebali probati!
Na snimanju smo razgovarale o tetovažama - zbog jedne, koja se vidi i na fotografijama, si "nadrapala", a druga ti je podsjetnik na djetinjstvo. Što tebi one znače?
- Prvu tetovažu sam napravila sa 16 godina - datum rođenja moje sestre ispisan rimskim brojevima. To je posveta njoj, i nitko me u toj odluci nije mogao zaustaviti, pa tako ni pravila doma. Naravno, bila sam kažnjena pa nisam smjela na put u Italiju. No ne žalim zbog toga jer sestra mi je sve na svijetu, zato mi i ta tetovaža puno znači. Drugu sam napravila s 18 godina. Na rebrima mi piše: ''Always remember that not everything in our life is our choice.'' To je posveta mojem djetinjstvu jer nije bio moj odabir da živim bez roditelja u domu. To za mene ima posebno značenje zato što ljudi nekad zaborave da nisam ja tako odlučila, nego moji roditelji umjesto mene. Bila sam premala da se izborim za sebe.
Što misliš, kakav bi ti život bio da si ostala s roditeljima, u usporedbi s onim u domu i onim koji danas živiš?
- Puno toga ne bih mogla postići da sam ostala s roditeljima. Tata je bio takav kakav je i donosio je odluke o svemu, mama ni u čemu nije mogla samostalno postupati. U domu sam ipak imala tu slobodu da mogu birati u koju srednju školu želim ići, čime se želim baviti, što želim trenirati i koji su moji hobiji. U domu sam imala sretno djetinjstvo i sve što dijete može poželjeti. Nikad nisam bila gladna, žedna, uvijek sam imala odjeću i knjige, išla sam kod doktora, imala sam aktivnosti, trenirala sam svašta. Posjećivala sam i mamu i ništa mi nije nedostajalo.
Održavaš li prijateljstva stečena u domu?
- Da, naravno, to su mi najbolje prijateljice. Kroz život mi je bilo teško sklapati prijateljstva jer sam četiri godine živjela kod roditelja, a do 16. u Lekeniku. Nakon toga sam pohađala srednju školu u Velikoj Gorici, a s 19 sam se preselila u Zagreb. Zbog spleta okolnosti i stalnih selidbi nije bilo lako održati i zadržati odnose. No, unatoč tome, imam dvije najbolje prijateljice koje sam upoznala u domu i s kojima dijelim istu sudbinu tako da najviše uživam u njihovom društvu. Ne moramo se opravdavati jedna drugoj, možemo biti onakve kakve jesmo, i s njima se najbolje osjećam.
Marta Divjak, kao posvojeno dijete, i Antonija Skender, kao dijete iz udomiteljske obitelji, pokrenule su akciju ''Moramo vam nešto reći'' kako bi govorile o problemima u postupku posvajanja u našem sustavu. I ti si, kao podrška toj inicijativi, progovorila o svojem životu u domu.
- Marta i ja smo otprilike u isto vrijeme počele govoriti, svaka iz svoje perspektive, o svemu što smo prošle. Marta mi je rekla da se kad je akcija počela javljalo puno ljudi koji su posvojeni ili su se pronašli u njihovim pričama. Mislim da o tome treba više govoriti i senzibilizirati javnost kroz sudbine onih koji su to doživjeli ili još žive tako. Netko možda ne može imati djecu ili želi posvojiti dijete kako bi ono odrastalo u obitelji. To su glavni razlozi inicijative. Marta je posvojena nakon tri i pol godine, a Antonija je do 16. godine čekala udomiteljstvo. One su se udružile s namjerom da promijene sustav, da se pronađu obitelji za djecu, jer je i puno ljudi na listi za posvajanje, a sustav je spor.
U prosincu bi trebala sudjelovati na konferenciji TedX. Kako se pripremaš, koju si temu odabrala za svoj nastup?
- Bila sam prestravljena kad su me pozvali jer nisam znala o čemu bih ja mogla govoriti, koju bih ideju željela prenijeti, ipak sam dosta mlada, možda i najmlađa, a mislim da trebaš nešto postići u životu da možeš prenositi neku poruku. Tad sam počela s mentoricom pripremati govor, koji jedva čekam iznijeti. Tema je ''Nije najbolja situacija da dijete ostane u obitelji ako obitelj ne funkcionira.'' Puno sam puta rekla da sam sretna što nisam živjela sa svojim roditeljima jer je meni dom pružio sve ono što ne bih imala kod njih. Na TedX konferenciji ću pokušati objasniti što mi se moglo dogoditi da sam ostala s roditeljima i što se događa u drugim disfunkcionalnim obiteljima.
Moje najdraže pitanje tebi, kakva ti je bila 2020.?
- Najbolja godina u životu! Život mi se okrenuo naopačke. Dobila sam svjetsku nagradu "Hermann Gmeiner", za najuspješnije dijete SOS sela. Počela sam se baviti modom, što mi je bila velika želja i sada ostvaren san. Upoznala sam puno divnih ljudi s kojima se i dalje družim. Krećem u autoškolu koju sam dobila besplatno. I postala sam ambasadorica za Cloud&co., zbog čega sam baš sretna!
Koja ti je najveća inspiracija i motivacija u životu?
- Moja mama. Zbog nje se želim još više truditi i raditi, želim biti što bolja na fakultetu i u svim svojim obvezama. Jer, za razliku od nje, meni se pruža puno prilika i bilo bi glupo i bahato ne iskoristiti ih. Ona nije imala ništa, a ja imam sve.
Što za tebe znači kad kažeš da imaš "sve"?
- Za mene to znači imati slobodu i mir. Kad nekom kažem da sam imala svaki dan topli obrok, odjeću, knjige, uvjete za učenje, čudno me gledaju jer većini je to najnormalnije, a neka djeca nemaju ni to. Puno djece ima roditelje koji ih vole, ali i dalje nisu sretna. Jer danas je "sve" materijalne prirode, a meni za sreću ne treba luksuz.
Kad prođe korona, kamo bi voljela otputovati?
- Dva su takva mjesta. Željela bih posjetiti sestru i nećaka u Primoštenu, te otići u Meksiko gdje odlazi moja ekipa s ronjenja. Oduvijek sanjam o tome, no to je jako skupo putovanje. Vidjet ćemo!
