Espi Tomičić (25) mladi je i nagrađivani dramatičar. Nedavno objavljena knjiga "Your Love Is King" oduševila je struku, a uskoro će, vjerujemo, i širu javnost. Autora ovih redaka je "pomela". Njegova je poslovna biografija kratka i impresivna. Za dramski tekst "Ne zaboravi pokriti stopala" dobiva Dekaničinu nagradu, a za tekst #ostavljamvamsvojekodoveihvalazaprijateljstvo ili #bitćesveokej prošle je godine osvojio treću nagradu Marin Držić. Mi smo najviše razgovarali o tekstu "Your Love Is King" koji je javno izveden u sklopu projekta "Budućnost je ovdje" u Zagrebačkom kazalištu mladih te je ove godine objavljen i u tiskanom izdanju.
Razgovarali smo o stvarima "oko" teksta, osobnoj tranziciji, privatnom životu koji je informirao neke motivike u tekstovima koji su nastali i koji tek nastaju. O vremenu potrebnom za promjenu, o pisanju i konobarenju, o pošteđivanju i isticanju tog "stvarnog nekog" u umjetničkim tekstovima.
Sjećam te se dok si se drugačije rodno izražavao. Zajedno smo 2014. pohađali sjajnu radionicu Ivane Sajko. Jesi tada već razmišljao o tranziciji?
- Privilegija je baviti se sobom, koliko god to strašno zvučalo, ali je kroz moje iskustvo življenja tako. Doba našeg zajedničkog pohađanja radionice bio je moj početak bavljenja sobom u svakom smislu. To je za mene bila prekretnica. Do tog trenutka sam se bavio društvenim kontekstom u kojem sam odrastao, egzistencijom i klasnim razlikama, a tek nakon te faze sam počeo razmišljati o tome što ja jesam, čime se želim baviti i kako se zapravo osjećam te je tada krenula i tranzicija i rodno pitanje. Naravno, ono je uvijek bilo prisutno, ali nije dolazilo na red, koliko god disforija bila jaka i svakodnevna.
Koliko dugo ti je trebalo da se odlučiš na taj korak?
- Dvadeset i koja godina (smijeh). Ne, zaista, jako dugo sam osjećao rodnu disforiju i preispitivao svoj identitet, ali nisam znao to imenovati i nikad se nisam susreo s pitanjem transrodnosti. Odrastao sam u nekom potpuno drugom društvu i kontekstu i to je bilo nešto daleko i nedohvatljivo. Tek sam s dvadeset i kojom skupio hrabrosti i autao se, prvo samom sebi što je svakako bilo najteže, a onda i drugima. Nisam mogao prihvatiti da sam ja ta transrodna osoba, mislio sam da se to može dogoditi samo drugima, osobito jer sam se početkom puberteta autao kao lezba i to sam prihvatio, a onda opet ovo. Ali znao sam da nisam sretan i da to nije to - i onda sam morao sve ispočetka.
Što je taj "korak" podrazumijevao?
- U mom slučaju je najduže i najteže bilo sam sebe prihvatiti i reći si "okej, trans si". Imao sam tu privilegiju da sam u trenutku autanja već studirao na ADU i bio okružen ljudima koji su mi bili podrška i sad, kad razmišljam o tome, da nije bilo njih ne znam bih li danas bio ovdje u tranziciji i aut. Kontekst u kojem se autaš je užasno bitan, ljudi kojima si okružen, posao, klasna situacija - sve to utječe na hrabrost priznanja.
Koji su se sve izazovi uspostavljali putem? Što je bilo da to tako kažemo "najjednostavnije", a što najkompleksnije?
- Najjednostavnije je bilo glasno govoriti o tome u društvu prijatelja i prijateljica, na fakultetu i u kazalištu. Ono što mi se nametnulo kao teško i kompleksno je bilo isto to činiti na poslovima koje sam radio (skladište, kafići, čišćenje itd.) i u društvu ljudi s kvarta gdje sam odrastao. Nisu oni svi transfobni, ali se mnogi nikad nisu susreli s tim i bilo im je strano i odbojno. Naravno, bilo je ljudi koje sam izgubio u tom procesu, ali i onih koji su me prihvatili, a mislio sam da nikad neće. Autanje nikad nije samo čin pojedinca/ke koji/a ga čini, uvijek se radi i o društvu u kojem se ono događa jer, isto kao što je meni bilo potrebno vrijeme da sam sebe prihvatim, tako je i tom društvu potreban neki period privikavanja, upoznavanja i (ne)prihvaćanja.
U kojem stadiju procesa si sada?
- Prošao sam socijalnu i medicinsku tranziciju, na hormonima sam 17 mjeseci, prošao sam psihološko i psihijatrijsko vještačenje i trenutno samo svakih pola godina odlazim na pretrage kod endokrinologa koji mi vodi uzimanje testosterona.
Kako je prihvaćanje izgledalo unutar zajednice, a kako van nje? Kakav je status trans zajednice ? Danas? U Hrvatskoj?
- Imam tu privilegiju da se bavim dramaturgijom i okružen sam zajednicom ljudi koja me prihvaća u velikoj mjeri, ali izvan toga, u nekim drugačijim okolnostima, biti trans u Hrvatskoj je jako teško. Živimo u transfobnom društvu gdje su trans osobe na margini i većina ne može zadovoljiti osnovne egzistencijalne potrebe jer su diskriminirane na natječajima za posao, u radnom okruženju, iznajmljivanju stana...
Kako si se odlučio da će pisanje biti tvoj izraz?
- Prvi sam put otišao u kazalište kad sam već bio punoljetan pa sam u tom periodu donio i tu odluku. Prije toga sam visio na kvartu, po klupicama, za šankom (i s jedne i druge strane) i u takvoj briji, a na pisanje sam gledao kao na nešto svoje, nisam znao da se to može studirati. Baš sam danas bio s prijateljem iz osnovne koji me podsjetio na to da sam i tad uvijek nešto pisao sa slušalicama u zadnjoj klupi. Uvijek je to bilo tako, čitao sam, ali ništa iz lektire iz nekog bunta valjda, i pisao neke svoje misli, a onda sam tek krajem srednje shvatio da postoji fakultet za to. Nisam nikad mislio da ću išta studirati, kao ni moji profesori i kolege iz obrazovanja do fakulteta (smijeh), ali onda sam otkrio čitav svijet kroz kazalište i Akademiju i evo me.
Autobiografski informirane komade navodno uvijek pišemo u mladosti, a nekada i u starosti, kada se rezimira život. Kako si dozirao svoje autobiografsko?
- Mislim da su i moji tekstovi neka prekretnica u životu, rezime odrastanja i obiteljskih odnosa. Sve što pišem ima autobiografskih elemenata, ali srećom to je umjetnički tekst pa u trenutku kad izađe iz prostora mog laptopa to postaje nevažno. Svi za pisanje uzimamo elemente i motive iz stvarnosti, osobne ili na neki drugi način nama bliske. Nikad nisam bio dobar u doziranju pa i u pisanju imam megalomansku potrebu sve reći (smijeh).
Koga si najviše štedio, a koga eksponirao?
- Upravo preispitivanje toga mi se nametnulo kao konstantna u procesu samog pisanja. Gdje je granica koju povlačim u uključivanju tuđih ljudskih priča u svoje tekstove, što je istina i kako je prezentiram, je li važno u trenutku pisanja ispričati svoju priču i iz koje pozicije. To su samo neka od pitanja koja mi se nameću dok pišem, ali sve više se udaljavam od toga jer je to na kraju umjetnički tekst, a moje sjećanje ili mašta nije univerzalna istina, ono je uvijek selektivno i dio je samo mog osobnog iskustva ili viđenja situacije.
Što je to sve o čemu ti se čini da tek želiš pisati, a još uvijek ne možeš?
- O prijateljstvu. Sad sam započeo tu fazu u pisanju jer uvijek nekako pišem o nečemu što mi je daleko, nesigurno, o odnosima u kojima se dogodio neki šum u komunikaciji ili su naglo prekinuti, a o prijateljstvu mi se činilo kao da nemam što reći jer je tu, prisutno, važno i moje. Ne mogu to objasniti. To je baš kao i s ljubavnim odnosima, o kojima bih htio pisati, ali se toga grozim jer ionako uvijek plešem po rubu patetike, a ovo može biti litica u pisanju (smijeh).
Poetska drama "Your Love Is King" tematizira djetetovo opraštanje s majkom koja boluje od karcinoma. Kroz imaginaciju odnosa i događaja ulaziš u prostor neizgovorenog, pokušavajući nadoknaditi godine, emotivne i fizičke, udaljenosti s majkom. Opišimo tu majku?
- Mislim da su neke bitne odrednice nje kao lika to da je prekarna radnica i samohrana majka koja se u životu stigla baviti isključivo egzistencijom, preživljavanjem i hranjenjem obitelji. Ona uvijek postoji u odnosu na glavni lik koji reflektira neka svoja nezadovoljstva, iskustva i istine kroz nju, a zatim joj to zamjera i oprašta. Prikazana je kroz nezadovoljstvo djeteta koje nije kroz odrastanje dobilo dovoljno emotivne bliskosti i povjerenja, ali kao što sam rekao na početku, baviti se sobom je privilegija, a isto to mislim i za bavljenje vlastitom djecom i odnosima. Za te stvari ljudi moraju biti siti, a možda je to samo moje opravdanje za lik Majke, nisam siguran.
Tekst tako postaje svjedočanstvo. jednog neostvarenog odnosa i njegovo završno poglavlje - pismo i posveta vlastitoj majci u posljednjim trenutcima njenog života. Smijemo li voajerski pitati – kada je i kako krenulo to pisanje, što su činjenice o tekstu koje su tekst stvarale?
- Ne bih govorio o činjenicama jer mi se čini da umjetnički tekst treba biti univerzalan. Naravno, ne zagovaram sad pisanje isključivo o univerzalnim temama i aktualnostima, ali upravo se u tekstovima identificiramo s pojedincem ili situacijom i time on postaje tekst koji komunicira, možda kroz specifičnu temu, ali svaki recipijent uzima ono što je njemu intimno važno. Tekst sam počeo istraživati (mislim na formu i temu) na radionici Marulićevih dana u Splitu pod mentorstvom Tomislava Zajeca, a zatim sam nastavio za projekt "Budućnost je ovdje" u ZKM-u.
Kako je bilo surađivati na izvedbama vlastitih tekstova?
- Svaki projekt u kojem sam sudjelovao kao dio nekog kolektiva mi je bitan. U ovom poslu je rad s kolegama i kolegicama najvažniji, a to je i ono što me najviše privlači kod bavljenja kazalištem i filmom. Svaki pojedinac i pojedinka unose dio sebe u projekt i zajedno stvaramo nešto novo, a sam proces gledam kao najbitniju stavku u stvaranju. Nažalost u ovom ubrzanom projektnom vremenu se često proces ne cijeni i gleda se samo produkt. Tekst je često polazišna točka, ali tek kroz rad s drugima on za mene postaje cjelovit i dobiva smisao. Kad napišem tekst želim da on živi izvan mog Word dokumenta, u raznim verzijama, formatima i koautorstvima.
Koji su daljnji planovi s pisanjem i mjestom na ovoj našoj maloj sceni? Kao student radiš puno poslova? Vjerujem da oni informiraju tvoje pisanje?
- Strah me ovog života u struci. Živimo u svijetu gdje je sve promjenjivo preko noći, eksploatacija radnika i radnica je nešto čime smo okruženi, ugovori su nesigurni i nije baš da se mogu negdje i nekako vidjeti sigurnost. Mogu sanjati i nadati se, a svakako bih htio raditi u struci, kao autor i dramaturg, ali mi je rad u ugostiteljstvu - što i sad radim kao student - uvijek neka opcija u rukavu ako neću moći pokriti osnovne egzistencijalne potrebe ili ću biti primoran pristajati na stvari koje mi nisu ideološki, moralno i intimno bliske ili okej. Time ne mislim da su radnici i radnice u ugostiteljstvu manje važni ili umanjujem tu struku,samo unutar nje imam iskustva i ostavljam je kao jednu od opcija. Ukratko: trenutno pripremam scenarij za seriju, adaptiram svoju dramu u film za natječaj drame.hr koji sam dobio i radim dramaturgiju za plesnu predstavu na faksu, a za dalje imam dogovorenu dramaturgiju i tekst za jedno kazalište 2021. godine.
