Danas je teško zamisliti bilo kakav oblik druženja ili izlazak van kuće, bez nekoliko alkoholnih jedinica. U stvari, možda više od nekoliko. Možda i previše. Ne zna se kada je točno stupila na snagu normalizacija pritajenog alkoholizma gotovo na svim meridijanima, koji stručnjaci još i nazivaju funkcionalnim, jer sve više i više ljudi svoj dan ne može zamisliti bez nekoliko čaša svog omiljenog koktela ili bar nekog oblika pića koje nije čista voda.
Zato smo i došli do točke gdje je svatko tko je ikada pokušao prestati piti, ili jednostavno izašao negdje i naglas rekao da ne pije, dobro zna da ga ljudi ne ostavljaju na miru, već potiču, i zapravo su nesretni kada ne pijemo. Fenomen da ljudi doživljavaju pritisak i da su pod pritiskom jer se nisu pridružili bar jednoj čašici identificiran je u mnogim zemljama širom svijeta, ne samo u našoj regiji. Često ćete čuti u kafiću ili na nekoj proslavi kako se osobi koja odbija piti dive jer je hrabra te kako uspijeva biti "čista", iako se ne radi o ne znam ti kakvom herojskom podvigu, već čovjek samo želi biti trijezan i to je sve.
Opijanje je, međutim, ušlo u sve pore društvenog organizma, u svaki aspekt socijalizacije, do te mjere da, kada se neko usudi odbiti čašu vina na večeri, ljudi u roku od milisekunde donose zaključke, bez da ih je itko pitao za mišljenje. Obično se misli da je osoba na antidepresivima ili ako je ženskog roda da je trudna, što je, složit ćemo se, još jedan nivo bespotrebnog ponižavanja osobe za stolom koja samo želi biti u društvu. Međutim, zašto je za odbijanje pića potrebno opravdanje?
U suštini, ako bismo se vratili duboko u povijest, vrlo brzo bismo shvatili da smo svi mi plemenske, društvene životinje. Iz perspektive evolucije, rani ljudi su formirali društvene grupe kako bi išli u lov, sakupljali hranu, štitili jedni druge i preživljavali. Kao rezultat toga, razvili smo tendencije da podržimo grupnu koheziju prilagođavanjem grupnim normama i izbjegavanjem neusuglašenosti. Dakle, ako se imamo tendenciju družiti s ljudima koji su poput nas i koji se ponašaju slično, i počnemo raditi stvari na način koji se protivi grupnim normama, kao ovaj s odbijanjem konzumacije alkohola, to može biti izazov za prihvatljivost takvog ponašanja u grupi. To je ono što društvo zove partybreaker.
Oni koji dosta piju često vole citirati Hemingwaya koji je, kako se voli reći, pio kako bi druge ljude učinio zanimljivijima. Ali, svatko zna da je to jedna velika laž. Prije svega samoga sebe. Ljudi piju da bi mislili da im je život zanimljiviji nego što je, da pobjegnu od vlastitih problema, okej, na kraju krajeva - jer uživaju u stanjima kada ne znaju za sebe. Opravdanje za naručivanje pića u baru zapravo se uvijek može pronaći i ljudi će "popiti" tu priču, a zapravo alkohol je supstanca koja izaziva ovisnost kao i sve one zabranjene droge koje demoniziramo stoljećima i samo postajemo ovisnikom druge vrste, koja je društveno više prihvatljiva i samim tim sasvim nevidljiva, kao i neka žestina u vašoj čaši. Ljudi se jednostavno vole napiti jer vam alkohol udara u mozak na više načina i čini da se osjećate ugodnije ili barem drugačije ili u najmanju ruku bolje nego bez njega. I tako zaista djeluju svi lijekovi koji mijenjaju raspoloženje. Što je generalno u redu, jer rekreativna upotreba droga, uključujući i piće, kod većine ljudi ne dovodi do ovisnosti. Međutim, ljudi misle da mogu da kontrolirati stvari, a to najčešće nije točno i velika većina ljudi ode dalje nego što je mislila.
U svakom slučaju, bilo da pijete samo u društvu ili čekate da padne mrak kako biste bacili nagomilane prazne boce iz kuće, to što možda vi imate problem sami sa sobom, ne znači da one koji odbijaju čašu alkohola treba razapinjati na križ. Jednostavno, nekada onaj običan poziv "hoćemo na kavu" zaista znači da vas je netko spreman slušati s punom pažnjom, bez da mu je potreban bilo kakav doping da preživi večer u vašem društvu. Ako ništa, cijenite barem to, jer svako od nas, koliko god mislili da smo super, može biti pain in the ass, jer nikad se ne zna kako vas može "odraditi" čaša pića.
