Danas i sutra u 20h u Zagrebačkom pleasnom centru možete pogledati predstavu dramaturginje Mirne Rustemović i koreografkinje Eni Vesović "Stvari nisu kakve jesu" - glavno pitanje međuigre na sceni je kako se naša sjećanja razlikuju? Kroz predstavu izvođači pokušavaju rasplesti "svoj" odnos, propitujući što su to sjećanja i na koji nas način određuju. Na razgovor smo pozvali dvoje mladih, interesantnih izvođača čije umjetničko vrijeme tek dolazi. Oni su Eva Kocić i Fabijan Komljenović s kojima smo porazgovarali o predstavi, tko su - jedno drugome u istoj, ali i pitanju sjećanja, lažnih sjećanja i pregovoru oko sjećanja - kako kod pravih, tako kod scenskih partnera.
Što igrate? Predstavite nam svoje dijelove, svoje uloge....
Eva: U ovoj predstavi mi smo u odnosu koji je vrlo jasan i precizan. Pokušavamo se sjetiti zajedničkih sjećanja i time raščistiti naš odnos koji se negdje kroz ta sjećanja zamrsio. Negdje se izgubio taj barem jedan zajednički trenutak za kojim tragamo. No, ja sam odustala, a Fabijan se bori svim srcem i zatrpava me svojim sjećanjima pokušavajući me navesti na njih. Ja sam nekako prešla preko svega toga. Tu sam i poslušat ću ga, ali isto tako znam da on mene neće čuti i da će me i dalje zatrpavati svojim mislima. Na kraju (valjda?) postoji to jedno zajedničko sjećanje.
Ovo je zapravo dosta zamršen odnos između dvoje ljudi.
Fabijan: Igramo odnos dvoje ljudi koji pokušavaju ostvariti komunikaciju. Eva i ja se verbalno i neverbalno borimo u području međusobnog razumijevanja, dajući i oduzimajući prostor jedno drugome. Riječ je o likovima koji se suočavaju sa stvarnošću, koji pokušavaju komunicirati i razjasniti svoj odnos, ali istovremeno se zapliću u vlastite interpretacije istine.
Kako je izgledao proces – što su vam bili najsigurniji/najstabilniji elementi za koje ste se uhvatili u kreaciji?
Eva: Proces su vodile Eni i Mirna u smjeru u kojem su zamislile da to ide, a Fabijan i ja smo odgovarali na zadane zadatke, smišljali materijale, plesne i tekstovne koji su se onda vremenom adaptirali i vodili smo se unutarnjim izvođačkim feelingom, davali feedback i ideje kako nam se činilo najbolje. U kreaciji se inače hvatam za sebe kao za najsigurniji/stabilniji element u nekom procesu . isto tako je i ovdje bilo. Uvijek se trudim dati sve od te Eve u tom trenutku, u tom danu. Pa se onda nekad uhvatim za kolegu koji je sa mnom na sceni, koreografa, sestru ili tehničara – zapravo se uvijek trudim držati za samu sebe, nekoga ili neki element u kreaciji.
Fabijan: Jako sam zadovoljan procesom, zaista je bio divan. Našao sam se u području koje možda nije moj primarni način izražavanja, ali Eva, Eni i Mirna su odlična ekipa, uz koje ništa nije bilo teško. Našli smo zajednički jezik i zajednički gradili predstavu. Povjerenje i otvorenost nužni su u takvoj vrsti rada. Puno smo istraživali i razgovarali o različitim vrstama odnosa, potom smo na temelju improvizacija došli do materijala koje su onda Eni i Mirna lijepo uredile i posložile u jednu cjelinu. Ono što je meni ključno je predanost radu. Kontinuirani i koncentrirani rad daje najbolje rezultate i to je ono najčvršće za što se mogu uhvatiti. To je neka vrsta posvećenosti koja ti daje sve više sigurnosti i gura te naprijed.
Središnje pitanje međuigre na sceni je "kako se naša sjećanja razlikuju"? Kroz predstavu pokušavate razmrsiti svoj odnos – što je glavni izvođački izazov?
Eva: Meni je ovdje najveći izvođački izazov bio taj dramski stup u predstavi kojeg ima dosta. Nisam se prvi put susrela s time na sceni, ali uvijek je to borba jer se ipak plesači i glumci razlikuju pa iako samo po tehničkim stvarima koje uče i koje imaju upisane u svoje tijelo. To što zapravo svaki trenutak u predstavi moram puniti unutarnjim osjećajem nekog zamršenog odnosa s Fabijanom koji je realno izmišljen. Ali s vremenom, probavanjem i izvođenjem se to toliko stopi i postane jedno da je nemoguće odigrati predstavu bez tog određenog unutarnjeg motora stvorenog baš za tu situaciju. I s tekstom se uvijek borim, naravno. (smijeh)
Fabijan: Ono što mi je najizazovnije, ali i najuzbudljivije u ovoj predstavi, je govoriti, a da ne koristim jezik. Biti izražajan isključivo preko svoga tijela, bez uporabe riječi. Do sada nisam imao prilike iskušati se u ovakvoj vrsti kazališta, ali moram priznati da mi je neobično zanimljiva i privlačna. Nešto je jako uzbudljivo u igri bez riječi, čini mi se da takva vrsta kazališta često ima puno veće mogućnosti komunikacije s publikom. Tijelo nudi neku iskrenost koju riječ možda nema uvijek.
Što je to što vam se čini da zapravo rekonstruirate u igri?
Eva: Rekonstruiramo ili pokušavamo rekonstruirati naše zajedničke trenutke koji su se dogodili i tražimo to jedno sjećanje kojeg se zajedno jednako sjećamo. Jednako. Bez ikakvih varijacija, drugačijih detalja, osoba, mjesta ili vremena – tragamo za istim sjećanjem i sastavljamo ga opet.
Fabijan: Rekao bih da je to rekonstrukcija dvaju načina življenja - s jedne strane bivanja u trenutku, a s druge stalno posezanje u prošlost. Eva je ovaj prvi, ona pokušava živjeti (plesati) ovdje i sada, a ja sam ovaj drugi koji je neprestano zatrpava prošlošću, starim pričama, događajima i sjećanjima. Ono što nas je posebno zanimalo kroz proces stvaranja predstave, a i sada kada je igramo, jest kako ta dva načina življenja utječu na dojmove o zajedničkim sjećanjima, pa na koncu i na dojmove o zajedničkom odnosu.
Dotičete li se nužno fenomena "lažnog sjećanja"?
Eva: Pa evo kad se to pitanje tako postavi, da. Sjećamo se sjećanja koje zapravo ni ne postoji, ali ako izignoriramo tu činjenicu, pokušavamo se sjetiti uspomena koje bi trebale biti Fabijanu i meni u glavi iste, ali su različite. Tražimo to jedno sjećanje koje očito u svojoj stvarnoj prošlosti nije istinito niti s jedne strane - ali mi ćemo se uvjeriti da je.
Fabijan: Ono čime smo se bavili jest neko zajedničko sjećanje iz perspektive dviju osoba, i kako isti događaj u sjećanjima tih osoba može biti potpuno različit. Za jednog od nas sigurno je riječ o lažnom sjećanju. Tako to biva. Možda i za oboje. Pitanja realiteta su za nas ionako uvijek prevelika.
Predstava se zove "Stvari nisu kakve jesu" - možda filozofično pitanje – što radimo kada shvatimo kakve zapravo jesu? Nastupa odgovornost, ili?
Eva: Nastupa prihvaćanje situacije i trud da bi se napravilo najbolje moguće od toga. Barem bi tako u životu trebalo biti. Ja se barem uvijek trudim da je tako. S tim nastupa i odgovornost, možda i odricanje nečega, prihvaćanje i uvijek gledanje prema naprijed. To je najteže, ali uspjeh ne pita za drugo.
Fabijan: Budući da je Eva igrala i u prvom dijelu trilogije gdje "Stvari jesu kakve jesu", ona će bolje odgovoriti na ovo pitanje, tamo su se time bavili. Šalim se malo. Mislim da je puno veći problem unutar odnosa nije naša nesposobnost da vidimo stvari onakvima kakve jesu, nego suočavanje s njima. Zanimljivo je da ta sljepoća može potrajati užasno dugo. S druge strane kada (i ako) primijetimo kakve stvari zaista jesu, čini mi se da se problemi već počinju rješavati. U onoj prvoj varijanti potrebe za rješavanjem i nema, a ova druga znači aktivnost, promišljanje i djelovanje. I evo, opet se vraćamo na rad.
*Kratka biografija naših sugovornika:
Eva Kocić je završila Suvremeni ples/Izvedbeni smjer na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Tijekom studija surađuje s brojnim pedagozima poput Francesca Scavette, Milana Tomašika, Davida Hernandeza, Guyja Nadera, Jasne Layes Vinovrški. Igrala je kao plesačica i zamjena u predstavi ˝Staging a play: Tartuffe˝ Matije Ferlina i u predstavi ˝VisibleInVisible˝ Dolme Jover Agullo. Također svoju suradnju nastavlja s Eni Vesović u predstavi ˝Stvari su kakve jesu˝ i ˝Stvari nisu kakve jesu˝. Ujedno je i jedna od osnivačica i aktivna članica Umjetničke organizacije Škvadra gdje sudjeluje kao izvođačica u predstavama.
Fabijan Komljenović je odmah nakon što je diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, radio kao profesor solfeggia. Za vrijeme studija igrao je u predstavama kazališta Komedija (Spamalot), Gavella (Kao na nebu) i Histrioni (Famozna). 2018. godine upisuje studij glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a trenutno je na završnoj godini preddiplomskog studija. Igrao je u posljednjoj sezoni serije Crno bijeli svijet, a osim na sceni ZPC-a, možete ga vidjeti i u dječjim predstavama kazališta Poco loco, te č uti u sinkronizacijama Netflixovih igranih i animiranih filmova. Mi smo naš razgovor ograničili na povod (predstavu!) i jedno filozofičnije pitanje.
