I dok se 70.000 duša koprcalo zarobljeno u blatu iz kojeg nema izlaza, naš je frajer javio iz Amsterdama da na vrijeme slijeće na snimanje. Svojim se nadnaravnim adrenalinskim vještinama nekako izveo iz pustinje na autu. Da, dobro ste pročitali, ne u autu. Na autu. Noć prije snimanja odradio je event proslave trećeg rođendana Wespa Spaces, coworking projekta u kojem je jedan od investitora. Snimanje je dogovoreno u 8 ujutro na bazenu Šalata. Dok smo bacali oklade i drhtali hoće li se uopće pojaviti, šalice kave su nam počele padati sa stola od moćnog zvuka motora Ducati Monster 1200 na kojem je uplovio u kadar. Filmski je sjahao s mašine, skinuo kacigu i rekao - hoćemo? I prije nego što je progovorio, znala sam da je Filip Duvnjak jedan od onih ljudi pred kojima vam postaje neugodno ne obožavati život. Napomena... naš jednako neformalni umjetnički direktor je danima ranije osmislio koncept snimanja i podijelio sa mnom ideju da ga fotkamo dok skače sa skakaonice. Pokušala sam ga nježno i suvislo odgovoriti od te ideje jer je postojala opasnost da nam tip otkaže suradnju. Neka samo malo pliva, senzibilizirala sam situaciju. U međuvremenu je od našeg protagonista stigla poruka sljedećeg sadržaja: ako vam je to OK, mogao bih skočiti s desetke? Duvnjak čita misli. Od uzbuđenja smo mu zaboravili donijeti kupaće gaće pa je skakao u odijelu. S deset metara! Što da vam kažem - odmah je bilo jasno da je on naš čovjek. Čovjek funkcionalno prihvatljivog ludila i hrabrosti.
Prvo što sam morala izvući iz ovog vibrantnog i elokventnog frajera je - što je, pobogu, koncept tog, možda još luđeg od njega samog, Burning man festivala. Što ga vuče tamo, među desetke tisuća suvremenih hipija.
"Nazivaju ga art festivalom, ali je mnogo više od toga. To je, na neki način, festival ljudskog iskustva. Proslava svega onog što je ljudsko. Jedan ludi utopijski život, potpuno odvajanje od modernog svijeta. Nema infrastrukture. Nema novca. Nema vode. Nema signala za mobitel. Samo WC. Za sve ostalo se moraš prije dolaska pobrinuti sam. Živi se u šatorima, a među ljudima vlada potpuna idila jer su postavljena pravila o maksimalnom uvažavanju. Na apsolutno ništa se ne pristaje bez istinske želje. I sve se komunicira direktno, iskreno i jasno. To je spiritualno i duhovno iskustvo po koje vjerojatno idem jer ga osjećam najbližim nekim mojim životnim postulatima. Ekipa je šarena, od malih beba do devedesetogodišnjaka. Od joge, tehnika disanja, plesa na svili, najluđih sportova, plesnih partyja na otvorenom do kuće orgija i squirting radionica… mislim da sam obuhvatio raspon svega ponuđenog. (smijeh) Možda su samo stari Grci i Rimljani, kao neprikosnoveni umjetnici hedonizma, na ovakav način znali slaviti život."
Pogled mi prelazi preko njegovog ruksaka iz kojeg viri padobran i pitam ga kako da nakon ovog svjedočenja formalno predstavim suvremenog superjunaka, kad titula poduzetnik naprosto zapinje u grlu. Previše je tu identiteta.
"CEO sam Mobile Peak GmbH IT developerske agencije bazirane u Njemačkoj, suvlasnik Wespa Spaces coworking prostora i suvlasnik Bloom Diagnostics za koje vodim tim inženjera s kojima već neko vrijeme razvijam dijagnostiku iz kapljice krvi."
Dok su mi receptori pokušali probaviti primljene informacije pitala sam što ga najviše pali raditi, gdje osjeća smisao i strast, a on mi je svjetlećim, dubokim pogledom servirao priču:
"Moj core biznis je tvrtka u Beču u kojoj smo okupili genijalni međunarodni tim od 70 inženjera i znanstvenika s kojima razvijam dijagnostiku iz kapljice krvi. Ono što mene ispunjava je ta nevjerojatna priča koju već neko vrijeme gradimo i istražujemo. Tranzicija iz liječenja u prevenciju. To je ono čime se bavim i samo je pitanje vremena kad će to postati ljudska stvarnost. Proces je, doduše, usporen uz farmakološku industriju i njihove zakonitosti, ali će se, znam, početi nezaustavljivo dešavati. Svjesnost o tome da se bolesti mogu prevenirati, a ne samo liječiti kad je već postalo prekasno ipak probija. Mi smo to osjetili na ovom projektu. Cilj nam je da svatko može svratiti u ljekarnu i ponijeti kući taj mali laboratorijski set i da vađenjem kapljice kapilarne krvi može dobiti jedan marker. Proces traje deset minuta, nakon kojih se dobiju kompletno personalizirani rezultati. Primjerice, možemo detektirati razinu plodnosti na životnoj razini, ne samo na ciklusnoj. Može se predvidjeti kad će žena, primjerice, ući u menopauzu. Jer danas postoje slučajevi menopauze i u ranim dvadesetim godinama, za koju žene uopće ne znaju. Žive u uvjerenju da su neplodne i proživljavaju neviđen stres. Uz ovaj test ljudi mogu početi planirati svoju reproduktivnu i biološku budućnost na vrijeme. Otvaraju se razne opcije. Mogu se zamrznuti jajašca, žene se mogu odlučiti za raniju trudnoću. Naprosto, čovjek dobiva mogućnost planirati budućnost i život. Zamislite da uskoro, za otprilike 30 eura, možete kupiti test koji samo iz kapljice krvi može predvidjeti rak i spriječiti bolest. Voditi projekte koji će unaprijediti društvo, znanost i ljudske živote - to je moja misija. Tu pronalazim smisao, tu sam najviše operativan i to me stvarno ispunjava."
Wespa Spaces - inovativan koncept dijeljenog radnog prostora, koji se u osnovi oslanja na zajednicu kao pokretača, startao je s nekoliko investitora. Investicija je bila vrijedna četiri milijuna eura. To se zove uspješan projekt.
"Wespa - to je ozbiljna priča. Kad me pitaju za čarobnu formulu poslovnog uspjeha, uvijek kažem da je sama ideja sekundarna. Ljudi su ključ s kojim se nešto može napraviti. Ljudi su vizija. A onda tajming kao možda najbitniji faktor. Mladi start up poduzetnici stalno mi dolaze s idejama i rado im pomažem, ali prvo im kažem da bez savršeno kreiranog tima koji dijeli komplementarne vrijednosti - projekt jednostavno neće uspjeti. Time se vodim. Nas pet partnera koji smo osmislili Wespu znamo se još iz studentskih dana i spaja nas isti kod, ista vizija i slične strasti. Doprinos zajednici kao esencija. Za vrijeme korone, kad je doslovno stao svijet, mi smo sjeli i jednoglasno odlučili da mi nećemo stati. Danas znamo da je to bila prava odluka jer se posao, u balansu s nevjerojatnim promjenama na planetarnoj razini, naprosto ne samo održao nego i razvijao."
Filip surađuje s ljudima iz cijelog svijeta, ali se zborski slažemo da ljudi s Balkana u sebi nose abnormalnu snalažljivost i luđačku strast za sve što rade. Oboje počinjemo i glasnije govoriti u maniri spomenutog podneblja.
"Mi smo fatalni u načinu na koji doživljavamo svijet. U odnosu na sve druge narode i kulture s kojima sam se susretao, mi smo umjetnici snalaženja u najtežim i najbizarnijim situacijama, uz sve balkanske tame koje paralelno skrivamo u sjeni. Prekreativni smo u tome i u suštini osjećam zahvalnost što sam karmički upravo odavde.
Pokušavam dokučiti biografske sastojke koji su kreirali ovog nezaustavljivog i znatiželjnog muškarca. Kojem je svijet, u odnosu na njegovu prodornu energiju, ponekad vrlo skučeno mjesto. Otac mu je cijeli život u diplomaciji, pa je dio odrastanja proveo u Švicarskoj u internacionalnoj školi koju je tada pohađao i Kim Jong Un, danas sjevernokorejski diktator. Smije se na pitanje jesu li ostali u kontaktu. Nakon povratka u Zagreb završio je IB program u zagrebačkom MIOC-u, pokupio diplomu zagrebačkog FER-a, da bi otišao na master program najboljeg njemačkog tehničkog sveučilišta TU u Münchenu. Prava štreberska biografija.
"Oduvijek sam znao da nisam čovjek sustava, nego čovjek slobode i poduzetništva. Opcija klasičnog zapošljavanja nije postojala. Odmah nakon diplome krenuo sam s nekoliko start up projekata. Dugo sam radio i kao programer. Ostao sam raditi u Münchenu punih 11 godina. Oduvijek sam nevjerojatno radišan. Roditelji su me podržavali u mojih tisuću adrenalinskih ludila i sportova, ali su mi jasno dali do znanja da ih neće financirati. To mi je bio dobar motiv da rano počnem zarađivati lovu za sve svoje užitke. Zarađujem od sedmog razreda osnovne škole. Raznosio sam novine, radio u praonicama, držao instrukcije iz informatike, godinama sam radio baš pravu bauštelu. Specijalnost: parketiranje. Nakon predavanja na faksu, odlazio bih na bauštelu u drugu šihtu. To mi je neminovno usadilo radne navike. Nakon magisterija sam osnovao vlastitu tvrtku i to je na početku bilo užasnoooo teško. Kad nemaš čvrstu financijsku strukturu, stvari se naprosto sporije otvaraju. Bio sam strpljiv i duboko sam u sebi znao da će se energija kad tad pokrenuti."
Zašto je financijski sektor uvijek poanta svega? - pitam ga amaterski.
"Zato što je to sektor koji pokreće svijet i to su ljudi koji svijet vode. Vrlo rano sam shvatio bitnost financija i počeo ih proučavati. Optimizacija financija. Musk, Gates i sva ta ekipa u suštini su ljudi financija. Ne može jedan inženjer promijeniti sliku svijeta, on je samo karika - glavni igrači i pokretači su iz svemira financija. Oni riskiraju, ulažu, mijenjaju tržišta. Oni rade najveće promjene u svijetu. A koliko su oni svjesni i odgovorni ljudi - toliko će svima nama biti dobro. Svjesni smo koliko ta igra može biti opasna i doslovno ovisi o razini svijesti pojedinaca."
A sad otvorimo Filipov omiljeni file: ekstremni sportovi i adrenalin. Unaprijed sam odustala od ideje da ga pokušam fascinirati svojom propalom teniskom karijerom u vrtiću i kolekcijom neiskorištenih kartica regionalnih fitness centara. Zanima me kako mu se otvorila tolika strast prema svemu što je opasno.
"Sve je krenulo dosta nevino. Profesionalno sam se bavio nogometom i slutilo je na obećavajuću karijeru. Volio sam ga i uživao u treninzima, ali nešto me svrbilo. Već tada, kao klinac, nisam mogao zamisliti da je moj jedini fokus samo na lopti. Moja energija je čeznula za multitaskingom. Imao sam puno različitih interesa koji su samo rasli. Još me progoni osjećaj da moj tata, dandanas, ne može do kraja preboljeti moju propalu nogometnu priču. (smijeh) Iako mi je neizmjerna podrška i znam da je ponosan na mene, možda je podsvjesno čeznuo da naprosto imam mirniji život. Sve je krenulo sa snowboardingom. Bio sam u hrvatskoj reprezentaciji i aktivno trenirao, ali sam želio pojačati gipkost i fleksibilnost tijela pa sam se uskoro našao na treninzima gimnastike i akrobatike. Tu mi je već zamirisalo da sam na putu prema sportovima koje moje biće zapravo sanja. A to je padobranstvo. Padobranstvo je za mene početak i kraj. Već sa šesnaest godina sam znao da se želim baviti padobranstvom i da je to nešto prelijepo. Možete misliti da sam lud, ali ja ga klasificiram kao vrlo siguran sport. Do osobe je koliko će gurati granice. Padobranci, doduše, jesu ekstremniji karakteri. Ljudi tragaoci. Ono terapeutski djeluje na ljude. Cijelo čovječanstvo živi i referira se na prošlost ili budućnost - padobranstvo je ovaj trenutak. A padobranci su jedna lijepa velika obitelj."
U svojoj padobranskoj povijesti ima više od 500 skokova, a na naš intervju je došao direktno s aerodroma Lučko gdje se, citiram, "malo bacio" u nedjeljno poslijepodne dok je nacija probavljala obiteljske ručkove. Promatrala sam ga toliko okupanog svjetlošću i pozitivom dok mi je nabrajao listu ostalih sportskih "opasnosti" kojima se izlaže: mountain climbing i ekspedicija na Mont Blanc, wingsuit flying, skokovi u vodu, crossfit… Može li dalje? - pomislila sam. Može. O da. Pamplona i trčanje s bikovima. To mu je možda najveće adrenalinsko iskustvo u životu. Dok je trčao po uskim španjolskim ulicama, iza njega su jurili razjareni bikovi sve do arene u kojoj se ritual nastavio. Tu sam se već blokirala od straha.
"U toj situaciji osjećaš nevjerojatan naboj, a ja sam uvijek išao u ekstreme. I u poslu i u sportu i u vlastitom življenju. Bavim se i base jumpingom koji nazivaju apsolutno najopasnijim sportom na svijetu u kojem padobranac skače sa stojećih lokacija poput zgrada ili litica. To je noćna mora za moje roditelje i moram priznati da sam empatičan, razumijem ih. Ali ne mogu mu odoljeti i već sam ih odradio preko 15."
Morate znati da je riječ o najekstremnijoj padobranskoj disciplini i sportu u kojoj se mogu iskušati samo iskusni jer je za izvođenje ovakvih pothvata potrebno prvo odraditi nekoliko stotina samostalnih padobranskih skokova. Oni koji su prošli takvu obuku mogu sudjelovati uz posebne dozvole i u kontroliranim uvjetima. U samo nekoliko sekundi treba odraditi slobodan pad, otvoriti padobran, "uživati" i doskočiti. Sad već osjećam kako je došao trenutak da ga ipak pitam odakle zapravo ta potreba da koketira sa smrću.
"Jedan kineski filozof još je 500 godina prije Krista rekao da depresija dolazi iz pogleda usmjerenog na povijest i na prošlost… ona se trigerira kod ljudi koji se fokusiraju na neku traumu koja se desila u dijelu njihovog prijašnjeg života. Anksioznost je pak strah od budućih događaja temeljen na prijašnjem iskustvu. Tako da zapravo i nema dugoročnog lijeka za depresiju i anksioznost u pravom smislu riječi. Osim fokusa na sadašnji trenutak i na aktivnosti koje u nama provociraju to da budemo prisutni baš ovdje i baš sada. Moja potreba je da se stavljam u poziciju sadašnjeg trenutka. To je i moja terapija. A mudrost je moj cilj. Do tridesete sam učio na vlastitim greškama, zabijao se glavom u zid. Sad čitam, promišljam i učim na greškama i iskustvima onih pametnijih."
Priznaje mi da boluje od strastvene manije čitanja knjiga iz područja psihologije, komunikologije i ljudskog ponašanja. Kao tipični FER-ovac želio je nekako nadoknaditi taj socijalni aspekt koji ljudima tehnologije uvijek malo nedostaje.
"Prije nego što nestanem, u ovom obliku želim do ibera upoznati samog sebe. Tko sam, što sam i što je za mene sreća. Ne mogu se zadovoljiti podrazumijevajućim i nametnutim konceptima. Ja promišljam stvari da bih uopće mogao biti sretan. Meni je zanimljiv fiziološki aspekt sreće. Koji su to hormoni koji nam izazivaju pozitivna stanja. Naši osjećaji, raspoloženja i popularna sreća odraz su vrlo složenog međudjelovanja različitih hormona. Po toj logici stvari naše emotivno stanje ne dolazi iz glave, već kroz aktivnost neurotransmitera prisutnih u našem mozgu. Danas poznajemo više takvih neurotransmitera koji utječu na različite oblike sreće i zadovoljstva - dopamin, serotonin, oksitocin i endorfin. Hormon dopamin jedan je od najvažnijih neurotransmitera u našem mozgu te jedan od ključnih preduvjeta za ispunjenje naših kratkoročnih i dugoročnih ciljeva. Serotonin ima ključnu ulogu u regulaciji važnih funkcija poput raspoloženja, sna, učenja, pamćenja, apetita, odnosno osjećaja gladi i sitosti te ljubavi. Endorfin je prirodni analgetik, dok hormon ljubavi, kako ga zovu, ili oksitocin, koji se proizvodi u hipotalamusu, izravno utječe na ljudsko povezivanje i povećanje osjećaja povjerenja i odanosti. Zastupljenost receptora za oksitocin u maternici dovodi u vezu važnost utjecaja tog esencijalnog hormona i rađanja djeteta, dojenja i stvaranje snažne povezanosti majke i djeteta. Zdravlje i sreća, najjednostavnije rečeno, nemaju alternativu. Osluškujem, promatram, analiziram kako osjećati dugoročnu ispunjenost. A to nije moguće ako pritom duboko ne spoznam sebe."
Iz svega što mi govori podrazumijevam da ima jasnu viziju sebe u budućnosti, ali on me demantira.
"Ja o tome ne razmišljam. Nemam nikakvu ideju. To je za mene sloboda. Većina ljudi koji čeznu za nečim boljim nisu u stanju artikulirati što zapravo žele i tko su u ovom trenutku. Upravo je nevjerojatno koliko ljudi imaju duboke teorije o tome što ne valja u njihovim životima bez jasne vizije što uopće žele. Testirajte ih, iznenadit ćete se kolike se blokade događaju kad dođe do razgovora o toj temi. Sva energija im odlazi u tom smjeru. Ja nekako više osluškujem kako ću se osjećati svakodnevno ispunjenijim. I sve što radim ide s ciljem doprinosa zajednici. Zato sam se i vratio iz Njemačke, jer baš ovdje imam osjećaj da to mogu činiti snažnije i prodornije. To bi se u mojem utopijskom svijetu možda moglo nazivati vizijom. Da radim neke dobre stvari na civilizacijskoj razini. Takva energija može rekreirati svijet da bude drugačiji i bolji."
U fazama života znao je raditi i više od 100 sati tjedno. Doživio je predburnout stanje i otada je transformirao način življenja.
"Stres je dobar ako ne ide u ekstreme. Ovo je rečenica koja može doživjeti nerazumijevanje i osudu, ali ću banalizirati. Kad odemo u teretanu i tijelo doživi stres od aktivnog i intenzivnog vježbanja, nakon dobrog odmora - tijelo je brže, bolje i jače. Ovaj princip vrijedi i za um. Nakon što ga rastegnemo od aktivnosti, stavljamo ga u fazu relaksacije i postaje brži, bolji i jači. Percepcija stresa u suvremenom svijetu je negativno stigmatizirana, ali ja duboko vjerujem da su i ljudsko tijelo i ljudski um kreirani za izazove i pomicanje granica. Tu je tankoćutna intuicija za postavljanje granica vlastitog kapaciteta ključna. Ako se baš previše rastegnemo, nećemo se više moći vratiti. I to je onda trauma. Mišićna trauma. Psihološka trauma. A svatko bi trebao znati koja je njegova granica. Svaki izlaz iz comfort zone i određene količine stresa donose nam učenje i tako postajemo mudriji."
Sad mi stvari postaju jasnije. Ispred mene je čovjek kojem je izlazak iz comfort zone prirodno stanje. Pokušavam iščeprkati koji je društveno kulturološki i obiteljski koncept otvorio njegovu strast i slobodu. Nešto mora vrebati iza toga.
"Odgoj je bitan. On daje fleksibilnost i širinu ili upravo obrnuto. Kod nas doma se uvijek sve stavljalo nas stol. Nije bilo tabu tema. Moju sestru i brata blizanca i mene odgojili su da se baš o svemu može razgovarati. To je nevjerojatan push u startnom odnosu prema životu. U sebe treba investirati mnogo i dugo, sve ostalo ne donosi rezultate. Samo je važno razumjeti koliko smo mi ljudi zapravo drugačiji, koliko raznih struktura postoji u nama, raznih komunikacijskih modela, različitih načina razmišljanja… Širenje moje percepcije se desilo kad sam to prihvatio. Bez tolerancije i istinskog razumijevanja ne možemo napredovati. Uvijek je važno uvažiti tko je s druge strane. Razumijevanje je važnije od toga kako se nešto kaže. Aktivno slušanje. Manje govorenja. A putovanja su definitivno dovela do širenja moje percepcije… Kad uđeš u drugu kulturu, religiju i atmosferu zemlje, prostor u tebi raste. Egzotične lokacije su posebno pomogle. Iskustvo Afrike me, primjerice, promijenilo kao čovjeka. Kenija, Tanzanija, Zanzibar, Kilimandžaro… okvirno razumijem njihovu zajednicu iako je priča toliko slojevita da bih tamo trebao provesti još više vremena. Oni su brutalno drugačiji od nas. Mi smo kultura distrakcije. Njihove vrijednosti su potpuno drugačije. Oni stvarno, organski žive u trenutku."
Onda možemo reći da ti uistinu ŽIVIŠ? - morala sam postaviti ovo pitanje i čuti to od njega.
"Znaš li kad sam počeo istinski živjeti? Kad sam odlučio da više neću lagati. Zvuči nestvarno, ali ja već dugo govorim isključivo i samo istinu. Čak sam se odrekao bijelih laži. E, to je sloboda! Prešutim samo kad je preko puta netko tko evidentno nema kapacitet da čuje istinu i tad ne prelazim granice. Inače, samo iskreno. Treba proći kroz tu nelagodu potencijalnog sudara s vanjskim svijetom, ali to je moj put. Kakvo je to oslobođenje. Nekim energetskim fenomenom odmah iz života otpadnu svi oni koji nemaju slične principe. Desi se prirodna dezinfekcija."
Fiksiram pogledom njegov motor koji i izgleda poput neke mehaničke zvijeri i ne dam mu da pobjegne bez pretresanja besmrtnih tema ljubavi, partnerstva, braka, veza i očinstva.
"Nakon 11 godina provedenih sa ženom koja će za mene zauvijek biti bitna i za koju bih kao prijatelj napravio apsolutno sve - zadnje dvije godine promatram sebe u solo konceptu i teme procesuiram iz tog smjera. Baš se dobro osjećam sam sa sobom. Ne razmišljam o braku. Ne razmišljam o očinstvu. Ne osjećam usamljenost. Okružen sam vibrantnim, prezanimljivim ljudima i puštam životu da me nosi. Kad promatram svoje vršnjakinje, mogu reći da sam rijetko kad susreo ženu iznad 35 godina koja je zadovoljna sobom a da se nije reproduktivno realizirala. Kao da nose neki pritisak i teže se predaju životu i relaksaciji. Tu ima svega - od društvenih skrupula o tome da jedino uz dijete postajemo dio zajednice do fiziološko hormonske potrebe za produljivanjem vrste. Muškarci nemaju taj pressing. Društvena stigma nad ženama je jača i ponekad mi je bolno vidjeti koliko im, na nesvjesnoj razini, to oduzima prirodno datu moć. Jer žensku energiju, ženski mindset, žensku mudrost naprosto obožavam. Obožavam se družiti sa ženama i imam jako puno prijateljica. Isto tako obožavam surađivati sa ženama. Takva jedna snažna žena me i odgojila, takva mi je i sestra. Da žene vladaju svijetom znam da bi nam bilo bolje. Živjeli bismo na boljem mjestu. Niti jedan filozof ni mistik koje istražujem nikad na samrti, u trenutku retrospekcije vlastitog života, nije rekao da mu je drago što nije iskusio majčinstvo ili očinstvo. Baš suprotno. Ili žale što s vlastitom djecom nisu proveli više vremena. Iz te perspektive ne mogu zanemariti da možda i ja, kao biće koje želi iskusiti život iskonski do kraja, ne bih trebao proći kroz to iskustvo. Dijete i ne mora biti biološki moje, jer nemam ideju roditeljstva kao nastavka vrste. Iako nisam fatalistički nastrojen prema formatu svojeg života, ipak sam ja ovisnik o sadašnjem trenutku (smijeh)."
Dok se opraštamo pitam ga kako se ljudima događa ljubav? U današnje vrijeme akceleracije i tehničke revolucije. Što misli o Tinderu i inim algoritmima za traženje srodne duše? I pitam ga, brutalno iskreno, ima li problem prići ženi koja mu se sviđa?
"Aktivno ‘traženje ljubavi‘ dolazi iz pogrešnih pobuda. Iz kompenziranja ideja o savršenom životu. Ljudi se potpuno gube između onog što žele i što im zapravo treba. Konzumerizam i virtualni svijet to podržavaju. Oko sebe imam mnogo primjera ljudi koji su se spojili preko Tindera i iz moje, vanjske perspektive izgledaju sretni. Ipak, nekako vjerujem da trebamo postati ljubav da bi nam se ona desila. Da trebamo vibrirati zdravi aspekt te potrebe. Na način da nam je to onda i kad se desi - iskustvo nadgradnje i rasta. Svi terapeuti tvrde da najbrže rastemo kroz partnerske odnose. Kad bi ljudi samo znali da ne trebaju ostati fatalno vječno zajedno u nekom nametnutom formatu. Nego putovati zajedno kad se spoje, naučiti nešto i krenuti dalje ili ostati zauvijek zajedno - onako kako život kreira. Kad bi ljudi samo znali da nije ljubav ideja o obitelji. Bilo bi nam toliko lakše. Kad sam bio mlađi, teško sam pristupao curama i to mi je na neki način bio issue. Danas, kako se razvijam i rastem, postalo mi je prirodno i dapače - vjerujem u živu i direktnu komunikaciju. Sve ostalo i nema previše smisla…"