Igor Stanković, osnivač MCF MegaCom filma, današnjeg lidera u filmskoj distribuciji i direktor Kombank dvorana u Srbiji, karizmatični je vizionar s dječačkim zanosom koji desetljećima ustaje i liježe sa sedmom umjetnošću u srcu. On je i apsolutni mag u organizaciji filmskih festivalskih manifestacija. Ovaj direktor Festivala Autorskog Filma, osnivač Kids Film Festa kao i idejni tvorac Dunav Film Festa nedavno se vratio iz Cannesa gdje je bio član žirija Director's Fortnight selekcije, u okviru koje je dodijeljena nagrada Europa Cinemas Label filmu "One Fine Morning" francuske redateljice Mie Hansen-Løve. Ove je godine ušao i na hrvatsko tržište, a na Pulskom filmskom festivalu u srpnju premijerno će se prikazati filmski hit "Nije loše biti čovjek", u režiji najznačajnijeg suvremenog srpskog dramskog pisca, scenarista, kazališnog i filmskog redatelja Dušana Kovačevića čiji je Stanković distributer. Film je od prosinca 2021. u Srbiji vidjelo više od trideset tisuća gledatelja i od kolovoza kreće u kinodistribuciju po Hrvatskoj. A kako se pomiču granice u filmu, kako se postavljaju novi standardi, kako se njeguje filmska publika, kako izgledaju kanske noći, kako se zaljubiti u europski i autorski film, koje će zamamne naslove dovesti hrvatskoj publici… Sve je to otkrio u velikom intervjuu.
Kako se dogodila fatalna ljubav između tebe i filma? Što je film za tebe na razini života? Razotkrij nam svoju profesionalnu priču?
- Kao i sve fatalne ljubavi i ova se dogodila slučajno, na prvi pogled i za cijeli život. Film je nešto neobično i ujedno magično. Imam tu privilegiju da se filmom bavim i o filmu znam i razgovaram onda kada se o filmu koji nastaje još gotovo ništa ne zna ili barem zna jako malo, u ranoj fazi nastajanja ideje i same produkcije. Mlad, vjerojatno i dovoljno lud, da sa svoje 24 godine započnem ovo divno putovanje za koje sada sigurno ne bih bio dovoljno mlad. I ta me ludost očito nije napustila s obzirom na to da sam ovdje i da s jednakom strašću dočekujem svaki novi dan na poslu, okružen kolegama koji s jednakom strašću o filmu pričaju i žive svoj, ali i ovaj naš zajednički, film.
Na nedavno završenom Filmskom festivalu u Cannesu, u okviru 54. izdanja programa "Petnaest dana autora", bio si član žirija koji dodjeljuje nagradu Europa Cinemas Label. Nagradu u ovoj selekciji dodjeljuje žiri sastavljen od četiri najznačajnija prikazivača Europa Cinemas u Europi za tekuću godinu. Unatoč iskustvu ogromnog uspjeha kroz karijeru, jesi li bio počašćen što su te zvali? Koja je snaga i misija ove nagrade?
- Za nekoga tko se filmom bavi profesionalno, dakle nije filmski umjetnik, ovo je nešto najveće i najznačajnije što se može doživjeti – biti u žiriju programa "Petnaest dana autora", apsolutno najprestižnijeg filmskog festivala na svijetu. Sam program nastao je 1969. kao rezultat prekinutog Filmskog festivala u Cannesu 1968. godine, kao reakcija na novi filmski izraz i sam svijet koji su studenti u protestima pokrenuli te filmski autori koji su ga kroz ovaj program prenijeli. Riječ je o programu Filmskog festivala u Cannesu čiji su osnivači autori koji veličaju autorstvo, ali bez zvaničnih nagrada. To je program u kojem najbolji filmski profesionalci dodjeljuju nagrade poput Nagrade za najbolji europski film i Nagrade za najbolji francuski film iz selekcije koja je mnogim redateljima bila odskočna daska u njihovim kasnijim uspješnim i velikim karijerama. Nadam se da će sama nagrada za film, koji je prikazan upravo u ovom programu prošle godine, biti velika odskočna daska u daljnjoj karijeri uspješne i vrlo talentirane hrvatske redateljice Antonete Alamat Kusijanović.
Kako izgledaju legendarni dani u Cannesu?
- Kanski dani uglavnom izgledaju jednolično. Puno sastanaka, radnih ručkova i prepješačenih kilometara. Mnogo zanimljivije bilo bi pitanje kako izgledaju kanske večeri – uglavnom potpuno suprotno od dana. Nepredvidljivo, glamurozno, ali opušteno. Iz dana u noć na licu mjesta gdje se film slavi, adrenalin naprosto ne prestaje. I tako iz godine u godinu, koje se uglavnom po Cannesu pamte i po Cannesu broje.
Dobitnik si najprestižnijih priznanja iz kulture i umjetnosti, među kojima su srebrna plaketa Jugoslovenske Kinoteke, Statue i Povelje Kapetan Miša Anastasijević, a Francuska vlada odlikovala te ordenom u rangu Viteza umjetnosti i književnosti. Koja je pozicija tvoje tvrke MCF MegaCom Filma kao distributerske kuće unutar regije?
- Iskreno hvala na sažetku svih značajnih priznanja i nagrada, ali je jednako značajan i broj godina koje sam proveo u ovom poslu. Priznanja laskaju, ali i obvezuju. Uglavnom sam sva ova priznanja dobivao kao najmlađi dobitnik, što je nekako i definiralo moj put u nepoznatu, ali prelijepu svakodnevicu obojenu bojama filma. MCF MegaCom Film zasigurno je distribucijska kuća s najvećim brojem produciranih i organiziranih festivala. Najveći i najznačajniji nezavisni festival Beogradski Festival Autorskog Filma ove će godine imati svoje 28. izdanje, a mi smo dio njega točno dvadeset godina. KIDS FEST će u listopadu otvoriti svoje osamnaesto izdanje, a u tom istom tjednu moja će kći proslaviti osamnaesti rođendan. Pred nama je i peto izdanje Dunav Film Festa, četvrto izdanje Festivala francuskog filma, treće izdanje MOJ Online Film Festivala i nešto potpuno novo od ove godine – Tivat Film Festival.
Kako izgleda vizija daljnjeg razvoja?
- Regionalno širenje ne podrazumijeva samo sirovi i surovi rast prometa i profita, već podrazumijeva približavanje filmova koji vjerojatno ne bi bili na programima festivala ili redovnim repertoarima kina. Postojeći regionalni uredi i njihov rad u mnogim segmentima odražavaju navedeno. Suradnje sa sjevernom Makedonijom i njihovim najznačajnijim festivalima, s Crnom Gorom, zatim suradnja s najvećim festivalom u regiji i šire – Sarajevo Film Festivalom, je na razini partnerstva koje traje desetljećima. Vrijeme je da se suradnja proširi i na Hrvatsku gdje MFC planira skromno i malim koracima filmove učiniti dostupnima svim festivalima te pokušati izgraditi partnersko-prijateljski odnos. Želja nam je svim kinima koja su dio mreže Europa Cinemas dovesti europske filmove (posebno one nagrađene nagradom Europa Cinemas Label) i učiniti ih dostupnima za kino repertoare, uvažavajući i osluškujući pritom potrebe i želje samih kino prikazivača. Naš zajednički odnos predstavlja neraskidivu vezu i važno je da ta veza bude ispunjena ljubavlju i razumijevanjem.
Kao iznimno uspješan distributer i kinoprikazivač prije nekoliko godina dobio si u zakup Dom sindikata u centru Beograda. Prostor je u potpunosti oživljen. Kako osjećaš i doživljavaš to mjesto? Kako ga je doživjela beogradska publika?
- Nekadašnji Dom sindikata kultno je mjesto uz koje su odrastale generacije naših roditelja. Davne 1959. ovdje je nastupao Louis Armstrong, zatim Miles Davis, Ella Fitzgerald, B.B. King, Charles Aznavour i sva velika imena jugoslavenske scene. Dvorana u kojoj je rođen FEST, koji je upravo proslavio svoj pedeseti rođendan u toj istoj dvorani ali u potpuno novom ambijentu, Beogradsko Proljeće i Beogradski New Port Jazz Festival. Misija je tog koncepta nasljeđe generacija naših roditelja, koje ostavljamo u nasljeđe našoj djeci. Nekada je Dom sindikata nazivan 'Beogradskom Olimpijom'. U ovom trenutku mi Dom sindikata, koji nosi ime MTS Dvorana, opisujemo kao londonski BFI i pariški MK2 Bibliotheque s još ljepšim izgledom, ali i s onim starim duhom Olimpije.
U Srbiju dovodiš najzanimljivije europske filmske naslove. Kako vaša publika percipira europski film?
- Publiku njegujemo i jako vodimo brigu o njoj. Publika koja voli europski ili autorski film nije publika koju privlačite reklamama filmova na plakatima već kontinuiranim radom, posvećenošću i prije svega dostupnošću europskog i autorskog filma na kino repertoaru. Velika je prednost srpskog tržišta prisustvo velikog broja kino prikazivača, pri čemu nitko nema monopol kojim bi filmovima iz vlastite distribucije uskratio publici ljepotu europskog i autorskog filma kojeg ona željno očekuje.
Kultura filma u Srbiji?
- Dokaz su kulture i same posvećenosti rezultati gledanosti domaćeg filma, koji su daleko iznad rezultata gledanosti domaćih filmova u drugim zemljama regije. Srpski su filmovi nerijetko i najgledaniji filmovi u zemljama regije. Važno je spomenuti, i upravo u tome se zrcali važnost filma, da beogradski FEST u prosjeku ima preko sto tisuća gledatelja. Ovdje se na ulici prepoznaju filmski redatelji kao što su Alex de la Iglesia i Serge Bozon. Mislim da to govori samo za sebe.
Koji je motiv dolaska na hrvatsko tržište? Najmoćniji naslovi koje nam planiraš dovesti?
- Činjenica je da se ljubav prema filmu širi, jer film kao i ljubav ne poznaje granice. Publika zaslužuje pogledati filmove velikih i značajnih redatelja kao i filmove novih autora koji će obilježiti jedno novo vrijeme. Filmski naslovi koji će obilježiti ovu godinu i naći se pred hrvatskom publikom su sljedeći veliki naslovi iz Cannesa: "Crimes of the Future" Davida Cronenberga, "Broker" Hirokaze Kore-eda, "The Eight Mountains" Felixa van Groeningena, ali i filmovi čije se svjetske premijere tek očekuju, poput "Mona Lisa and the Blood Moon" u režiji Ane Lily Amirpour, "The Palace" u režiji Romana Polanskog, "The Lost King" u režiji Stephena Frearsa. Ovi zanimljivi naslovi će zasigurno naći put do vaših gledatelja, a samim time i obogatiti kulturnu ponudu Hrvatske.
Kao distributer u Hrvatsku nam dovodiš i film "Nije loše biti čovjek", u režiji najznačajnijeg suvremenog srpskog dramskog pisca, scenarista, kazališnog i filmskog redatelja Dušana Kovačevića. Premijera je planirana 18. srpnja na Pulskom filmskom festivalu, a nakon toga i u Zagrebu. Od prosinca 2021. ovaj film koji vrvi zvijezdama u Srbiji je vidjelo više od trideset tisuća gledatelja. Bajaga je radio glazbu. Koja je magija ove filmske priče?
- Film okuplja plejadu najvećih srpskih i zasigurno regionalno najprepoznatljivijih glumaca. Sama činjenica da je film režiran, napisan i kreativno oblikovan od, u ovom trenutku, najvećeg dramskog pisca govori dovoljno. Ovo je naprosto film koji se mora pogledati. Prepun je metafora, ljubavi i emocija u duhu crnohumorne komedije kakve je Dušan Kovačević mag. Film će se naći na redovnom repertoaru hrvatskih kina tijekom kolovoza.
Pratiš li hrvatski film i kako doživljavaš recentnu hrvatsku filmsku scenu?
- Pratim, naravno. Biti svakodnevno u filmu, s filmom odlaziti na spavanje i s filmom se buditi podrazumijeva da se prate i regionalne kinematografije. Hrvatska je negdje, jednako kao mnogobrojne druge kinematografije regije, između dobrog autorskog filma kojem toliko malo treba da dotakne velike festivale i glavne selekcije tih istih festivala. Po kvaliteti ne zaostaje, ali vjerojatno geopolitički, strateški, ili tko zna zbog čega drugog, to mjesto još ne pronalazi.
Što misliš o epohi društvenih mreža i gadgeta kojima smo okruženi kao jezikom aktualnog vremena? O virtualnoj komunikaciji? Virtualnim odnosima?
- Kako bi se to žargonski reklo "volim sve što vole mladi" i u tom istom slengu sigurno podržavam virtualnu stvarnost, jer ona mijenja svijet na bolje i čini nas bolje informiranima. Izuzetno je važno biti svjestan okruženja i širom raširenih ruku prihvatiti ljude i sve ono što nas okružuje, ali stvarno okružuje i ne iskače na ekranima telefona kao pop up reklama.
Virtualna je komunikacija dobrodošla sve do ozbiljnijih životnih tema. One za mene ipak dolaze uz kavu, ručak ili večeru, i sve ono što vodi dalje u lijep i ugodan odnos. U živi susret. Pretpostavljam da je sa završetkom rečenice jasno da taj odnos nikako ne može biti virtualan.
Tko su tvoji redatelji i redateljice? Koji su tvoji filmovi i tvoje knjige? Umjetnici tvoje duše?
- Začetnici pokreta Dogma 95, svi oni koji su u novije vrijeme otkrili potpuno novi filmski pravac te pritom ostali svoji, a postali veliki. Jednako kao svi proganjani redatelji Crnog vala koji su se morali skrivati. Volim redateljice i redatelje koji su ustanovili manifest spomenutog pokreta, kao što su Thomas Vinterberg, Lone Scherfig i Susanne Bier. Proust kao biblija književnosti, koji se nažalost kod nas čita i proučava tek na završetku školovanja, a trebalo bi biti obrnuto jer nas to uvodi u svijet pismenosti i izražavanja. Emocija Dostojevskog koji otvara poštovanje među ljudima i prikazuje način na koji bi svaka žena trebala biti voljena te, za kraj, Georges Bataille čija su djela davno napisana, a u vremenu koje dolazi postaju sve značajnija.
Kako izgleda zona komfora Igora Stankovića?
- Kasno poslijepodne, prvi obrok poslije ranojutarnjeg, sigurno neko piće, možda i dva. Okruženje mladih kolega i suradnika, i onih starijih s kojima sad već dva desetljeća svakodnevno živim i stvaram (ovo ovako napisano zvuči kao strašni sud – desetljeća). I smijeh, mnogo, mnogo smijeha. Uživam kada znam da se tako dobro poznajemo i pogledom razumijemo.
Što bi iz vlastitog iskustva poručio mladim filmskim umjetnicima – kako promijeniti strukturu proizvodnje i recepcije domaćeg filma? U kojem pravcu trebaju usmjeriti svoju kreativnu energiju?
- Floskula "nikada ne odustaj" ili "nikada nemoj prestati vjerovati" svakako stoji, ali bih još dodao "pokušaj i znat ćeš!" Samo ne odustajte prije nego ste probali. Tako nikad nećete znati jeste li mogli uspjeti. Često je sve mnogo jednostavnije nego što nam se čini, jednako kao što je i život u svojoj suštini veoma jednostavan. "Samo da završim film" ili "nema dovoljno sredstava, ali moramo završiti projekt" – u produkciji ne treba prihvaćati kompromise bilo koje vrste, jer to vodi u osrednjost. To je možda jedini savjet koji mogu dati i kojeg se ni sam uvijek ne pridržavam, jer strast kreira želju i tu razum popušta.
Što je za tebe pojam uživanja u trenutku – umjetnički rad, svakodnevica ili kratki izlet i iz jednog i iz drugog? Gdje pronalaziš trenutke kreativne sreće?
- Uživanje je okruženje koje kreiramo sami, koliko god težili velikom. Sreću i tada pronalazimo u svojem mikro svijetu, u kojem naše naizgled veliko kraljevstvo prestaje. Jednako kao što kada zatvorima vrata vlastitog stana s unutrašnje strane zapravo postajemo ono što jesmo. Djeci konjić za jahanje, sami sebi smiješni u toj kućnoj odjeći. To je za mene trenutak sreće kojem svi težimo. I onda kada ga imamo uvijek čeznemo u sebe ugraditi neki drugačiji svijet – svijet izlazaka, provoda, restorana i vina. Kad ga doista i manifestiramo, opet jedino maštamo o povratku u taj mali svijet iz kojeg smo nakratko otišli. Moja kreativnost nastaje u kući punoj ljubavi, točnije dvorištu kuće koja broji četrnaest članova. Tad se kreacija pojavi sama, a sreće nikad ne nedostaje.
A vrijeme u kojem trenutno živimo? Kakva je za tebe današnja stvarnost?
- Ne mislim o vremenu, mislim o ljudima koji stradavaju, mislim na malog čovjeka zarobljenog u klinču interesa velikih i moćnih, jer smo svi mi ti mali ljudi, koliko god veliki bili. Aktualna je stvarnost surova, i onda kada je teško moramo vjerovati da će biti bolje i napisati "sve će proći". Kada ti bolji dani dođu, "sve će proći" mora ostati zapisano na tom istom mjestu, jer će i to proći.
