Film oskarovca Danisa Tanovića “Pola u deset” naizgled se bavi pitanjem – postoji li odgovor na to vječno pitanje - čiji su ćevapi najbolji, u Sarajevu. Puno će stanovnika tog grada imati svoj jasan izbor, ali gotovo sigurno – nema točnog odgovora. Na drugi pogled, možda je to zapravo priča o društvu koje je na izmaku (ili optimistično gledajući – u nastajanju?), posveta sarajevskoj raji, sarajevskom humoru, energiji, navezanosti na taj grad koji kroz povijest biva svako malo - nepošteno ranjen. Priča je to o ljubavi, čistoći, miru, lojalnosti – i u najpolitički obojenom smislu, drugarstvu – odnosno, onom najboljem u njemu, solidarnosti!
Zašto kažem “društvo u nastajanju” – jer je priča razriješena svih nataloženih trauma, identiteta i čemera koji se često tematiziraju i stavljaju u fokus, da ne kažem instrumentaliziraju u regionalnom filmu. Prikazani su kroz par skečeva i viceva (da se ne zaboravi mjesto radnje: izmučena tranzicijska zemlja Bosna i Hercegovina u pandemijskom vremenu). Naime da, radnja filma se događa u pandemijom pogođenom Sarajevu i prati dvojicu sarajevskih ćevabdžija, prijatelja i antipoda koji se sukobljavaju oko kvalitete ćevapa u njihovim radnjama, zapravo preispitujući životne odluke dok prihvaćaju nužne životne promjene. Sve je začinjeno provjerenim (na mahove i očekivanim) sarajevskim humorom na koji publika (skoro pa nužno!) izvrsno reagira. Igralačka nonšalantnost i šarm glavnih glumaca – Branka Đurića i Izudina Bajrovića je naprosto impresivna. Đurić igra ambicioznog s “mikrodozama” opasnog ćevabdžiju koji živi izvan granica svojih mogućnosti te je sklon raznim malverzacijama i krivim odlukama, dok Bajrović igra skromnog, poštenog, radišnog i ne previše optimističnog ćevabdžiju koji je posvećen sreći svoje kćeri nakon što su ostali bez supruge/majke. Igra oca kakvog poželite imati, ako već niste sretnik takvog svjedočanstva.
Njih dvojicu veže prijateljstvo i upućenost jednog na drugog što je također u najdoslovnijem političkom i psihoanalitičkom čitanju – romantično. Veže ih i drugi plan njihova plodonosna prijateljstva: ljubavna veza njihove djece koji dvoje oko svog odlaska iz BIH. S obzirom na to da nije pošteno pokvariti užitak gledanja – stat ću ovdje s prepričavanjem filma i iz srca ga preporučiti. Unatoč mogućim zamjerkama da je potencijalno sterilna komedija, lišena “pravo” prljavog jezika, ljubavnih scena (stvarno su mogle zažariti određene dijelove filmske priče!) – ona nije nimalo politički nesvjesna (kako se za komedije regije voli vjerovati) – naime, Tanović s izvrsnim mladim scenaristom Nikolom Kuprešaninom gradi jednu sretnu utopiju za ovu kontaminiranu regiju, ali i ostatak pandemijskog svijeta koji je pun gorčine, straha, raznih sumnji, paranoja. Lijepa, topla ljudska priča fin je "antibiotik" koji samo umjetnost može ponuditi u ovom (svjetskom) trenutku. Postignuta je i reprezentirana gotovo pa nevina nježnost i dobroćudnost naših prijateljskih susjeda – ono lijepo, toplo Sarajevo u kojemu se kao nigdje na svijetu možemo osjećati kao doma, uz naš dom, gdje god on pak na ovom svijetu bio. Ako ga imamo.
Paralelni (cameo) ukras ovog homagea Sarajevu su pjesme Kemala Montena i Dine Merlina, između ostalih, ali i pojava Halida Bešlića. Još jedan detalj koji nije zanemariv: “svađu” među glavnim protagonistima zakuha poznata zagrebačka vlogerica koju predano igra zagrebačka glumica Anja Matković, a iz Hrvatske je s dirljivo humorističnim likom prati iznimni Goran Navojec. Film je inače otvorio ovogodišnji 27. Sarajevo Film Festival, a prije Zagreb Film Festivala prikazan je i na festivalima u Turskoj u Istanbulu - Bosphorus Film Festival i u Dohi u Kataru na Ajyal Film Festivalu. U naša kina dolazi 2. prosinca.
