Radomir Konstantinović

Filozofija svijeta koji nije ni selo ni grad

30. ožujak 2021.
Fotografija: Unsplash
Srđan Sandić
Srđan Sandić

Čuli ste za filozofiju palanke i pravili ste se da ste je pročitali, a zapravo niste? Ovaj je tekst "nagovor" na čitanje ovog odista maestralnog djela. Od sada je dostupan i kod hrvatskog izdavača.

Filozofsko-esejistička knjiga smatra se Konstantinovićevim najznačajnijim djelom. Sve do danas ova knjiga nije prestala izazivati polemike i sukobe u srpskim, ali i hrvatskim akademskim krugovima - tumačena je uglavnom kroz prizmu osobnih afiniteta i ideološke pripadnosti. Povodom novog izdanja kultne knjige filozofa Radomira Konstantinovića "Filosofija palanke" (Litteris, 2020.), ovim tekstom želim vas uvesti u taj antičaroban svijet, svijet kritike ove stvarnosti koja sve više izostaje.

Naime, svijet palanke zahtijeva od nas da se držimo ustaljenih običaja, rađe nego da budemo osobnost. Smrt kako je shvaća palanka je smrt koja je "podruštvljena", ona je još jedna u nizu povoda za onu vrst sentimentalne predstave kakve palanka jako voli, a groblje služi kao još jedna u nizu scenografija u tom kazalištu normativnosti, banalnosti i senzacionalizma – ističe Andrea Lešić Thomas u svom tekstu posvećenom Konstantinovićevoj Filosofiji palanke. Naime, vjerujem da ste milijun puta čuli da je nešto "palanačko" ili da je netko iz palanke s poprilično jasnom konotacijom – netko ili nešto je niže, manje, drugačije, neuvaženo itd. Ili se možda nije radilo o tome?

"Filosofija palanke" jedna je od ključnih i proročkih knjiga našega doba, ali i svojevrsna škola mišljenja. Od 1969. godine, kada je nastala, ne samo da nije izgubila na aktualnosti, nego ju je uvećala do neslućenih razmjera. “Iskustvo nam je palanačko“, prva je rečenica ovog originalnog filozofskog djela, ali i intelektualna i moralna dekonstrukcija duha zatvorenosti, plemenskog zazora i mržnje svake različitosti koje je, po prilici, obilježilo naše živote, našu recentnu povijest. Konstantinović je počeo kao pjesnik, s pjesničkom zbirkom Kuća bez krova (1951.), da bi se posvetio romanu te objavio čitav niz eksperimentalnih projekata i modernih djela te za roman ˝Izlazak˝dobio kultnu nagradu NIN -1960. godine. Praveći jedinstven esejistički amalgam, beskompromisno je upravo u ˝Filosofiji palanke˝ zasjekao po baruštini provincijske svijesti, uvriježene malograđanštine i krutog tradicionalizma. Palanački mentalitet prikazao je nizom primjera u kojemu upravo analizira stil kao najviše načelo palanke, ideal čistog siromaštva, sentimentalizam i sarkazam, ateizam, trajni infantilizam, realizam, banalnost, nihilizam tamnog vilajeta, egzistenciju kao besmislen rad, lijenost kao rad zatvorenog svijeta palanke, politički vašar, ideal organske kulture, srpski nacizam, itd.

Palanka nije u svijetu, ona je u duhu, svugdje je moguća jer je, s druge strane, nemoguća kao apsolutna stvarnost. Samo duh palanke poznaje čistu palanku , i samo u njemu i za njega, postoji ovakav, ˝svjetski˝svijet: u stvarnosti palanke nema palanke, kao što ni u svijetu nema svijeta. Paradoks je jedna od čestih riječi u ˝Filosofiji palanke˝ - naime, nije isto da li se na paradoks poziva kritičar palanke ili palančanin. Za samog autora – paradoks ima dva suprostavljena značenja. Oba ta značenja važe u istomu trenutku. U vrijeme kada Konstantinović piše i objavljuje ovu knjigu, europsku je kulturnu scenu počeo ispunjavati jedan od najznačajnijih filozofskih ˝trenutaka˝dvadetesetog stoljeća. Deleuze objavljuje ˝Razliku i ponavljanje˝ i ˝Logiku smisla˝, Derrida ˝O gramatologiji˝, dok Foucault izlazi sa slavnom knjigom ˝Riječi i stvari˝. Bio je istinski kritičar svekolikog nacionalizma, a posebice srpskog u recentnom ratu. Ovako obimnog opusa nema bez velikog rizika i žrtvovanja – to je (između ostalog) jedna od poruka Konstantinovićevog djela. U ovoj našoj toksičnoj, istrzanoj, uznemirenoj svakidašnjici – ovaj je spis oporuka hrabrosti u spoznaji, mišlјenju i u izrazu. Njegova fenomenologija duha palanke, otuđenog retromentaliteta, puna je lucidnih filozofskih, psiholoških, književnoteoretskijih i književnopovijesnih analiza, implikacija i epifenomena. Postmiloševićevska Srbija je 2011. na vječni počinak ispratila jednog od svojih najvećih humanista, filozofa i književnika – dosta nelagodno tiho. On sam, nezaljubljen u zemlju u kojoj je živio, govorio je: "Evo tih čudovišta sa dve glave koje ne prestaju da ujedaju i proždiru, to je čudovište demokratskog nacionaliste i nacionalističkog demokrate, to je čudovište kleronacizma, hrišćanskoga naciste u obličju TV kaluđera, koji se igra dečjim lobanjama i nosi glogov kolac umesto krsta."

Svaka mu je palanka bila "naša sudbina i naš zao udes" i zato su ga srpski konzervativci mrzili. Naše pak Ministarstvo kulture odlučilo je ne dati potporu hrvatskom (sjajnom!) izdanju ove knjige jer nije prevedena na hrvatski jezik i jer je eto – to ˝ta˝ formalnost. Mnogi drugi su objavljeni, ali evo, duh palanke koji je detektirao i opisao aktivno živi i radi kontra njega. Ne može ga, doduše pobijediti, ali može usporiti njegovu poruku, a to je da je svako nacionalističko poimanje kulture kao idealno zatvorene kupole zapravo čista proizvodnja identitetski i sudbinski zagrađene zajednice.Ta je zajednica osuđena na svijest bez svijesti – na okamenjeni duh nacionalne kulture s poviješću i njezinim, jasno, državotvornim mitovima.