Među najboljim fotografima svijeta, dobitnicima nagrade IPA - International Photography Awards, već dvije godine za redom je i Rebeka Legović. Riječanka koja radi kao novinarka u Sloveniji i ove je godine obranila titulu "Advertising Photographer of the Year" za svoju seriju modnih fotografija "Temple of Colors". Ista serija nagrađena je i u Barceloni prvim mjestom tijekom 15. izdanja Julia Margaret Cameron Awardsa te broncom na Moscow International Photo Awardsu. Rebeka Legović možda je široj javnosti relativno nepoznata, ali mi smo to odlučili promijeniti i predstaviti nju i njezin rad. Jer čini se kako ćemo o njezinim inozemnim uspjesima još slušati.
Kad ste se počeli baviti fotografijom i zašto, što vas je privuklo?
- Fotografijom sam se krenula baviti pred desetak godina, ali taj svijet me privlačio oduvijek. Od svoje desete godine života kupujem svaki broj čuvenog talijanskog Voguea i nekako sam odrasla s editorijalima koji su nosili potpis najvećih fotografskih velikana prošlog stoljeća. Privukla me ta estetika i tada sam zapravo počela pratiti svijet fotografije. U počecima mi je nedostajalo samopouzdanja i nikada nisam otvoreno govorila o strasti prema fotografiji. Dugo godina sam eksperimentirala, učila i promatrala u tišini.
Kako ste gradili svoj jedinstveni stil, što vam je u tome pomoglo?
- Gradila sam svoj stil godinama i praktički sam samouka fotografkinja. U počecima ništa nije bilo definirano. Istraživala sam povijest fotografije, nagledala se bezbroj fotografskih radova, a to i dan danas radim. Jednostavno uživam u tome. Kada otkrivate što se događa oko vas, onda se paradoksalno možete usredotočiti više i na vlastiti stil. S vremenom je moja fotografija postala prepoznatljiva i ako me traži neki klijent ili galerist znam da ga interesira upravo takav pristup i takva vizija. Moj stil je moj stil, bez obzira oduševljavam li ili griješim.
Stvaranje vlastitog stila vrlo je bitna stavka jer tako gradite vlastiti vizualni potpis koji, u današnje vrijeme, kad smo svi fotografi i kad je fotografija svuda oko nas, donosi prepoznatljivost i originalnost. Važno je napomenuti da ništa nije potrebno forsirati. Talent se dobiva rođenjem, zanatsko znanje i stil po putu, ali i jedno i drugo i treće je neophodno za pošten, moralan i kvalitetan pristup fotografiji.
Dva puta dobili ste nagradu IPA International Photography Awards. Zašto vam je to važno?
- Međunarodno natjecanje International Photography Awards (IPA) u svijetu fotografije slovi za svojevrsni Oscar, prijavljuju se profesionalni i amaterski fotografi na svjetskoj razini, i tijekom godina postalo je jedno od najambicioznijih i najopsežnijih natjecanja u svijetu fotografije danas. Na ovogodišnje izdanje pristiglo je više od 13.000 prijava iz preko 120 zemalja svijeta. Što se tiče ocjenjivačkog suda svake godine International Photography Awards okupi najutjecajnija imena fotografskog miljea, među njima su Anne Morin na čelu vodstva diCroma Photography, David Clarke, šef odjela za fotografiju Tate Galleryja u Londonu, Michael Pritchard, direktor The Royal Photographic Societyja, Shoun A. Hill, foto urednik Associated Pressa, Xuxin Zhao, predsjednik International Photography Associationa, Collier Brown, profesor fotografije na Sveučilištu Harvard, i još mnogi drugi.
Radi se o izuzetno cijenjenom priznanju i još uvijek mi je teško povjerovati da sam drugu godinu za redom pobjednik modne kategorije i da ponovno nosim titulu "Advertising Photographer of the Year". Velika mi je čast biti u samom vrhu ovog prestižnog fotografskog natjecanja. Osim samog prestiža kojeg nosi ova titula osobno mi puno znači i u poslovnom smislu jer na taj način postanete vidljivi galeristima i potencijalnim klijentima diljem svijeta.
Prošle ste godine bili u New Yorku na dodjeli nagrada. Kakvo je to iskustvo bilo?
- Prošle godine krajem listopada otputovala sam u New York kako bih mogla prisustvovati Lucie Award gala večeri i dodjeli nagrada IPA u Carnegie Hallu. Bilo je to neponovljivo iskustvo gdje izbliza možete promatrati i upoznati najutjecajnije fotografe, galeriste, urednike fotografije i kustose današnjice. Za izvanredna dostignuća na području fotografije te večeri nagrađeni su i bili prisutni Annie Leibovitz, Edward Burtynsky, Ellen von Unwerth, Al Bello, Maggie Steber, Jay Maisel i mnogi drugi. Ove je godine sve pomaknuto zbog novonastale situacije koja nam je svima dobro poznata. Nadam se da ćemo ubrzo imati novi datum i da ću moći otputovati u New York. Svakako bih voljela ponovno doživjeti prošlogodišnje iskustvo i upoznati brojne kolege iz cijeloga svijeta, kao i velikane svjetske fotografske scene.
Recite nam nešto o ovogodišnjoj pobjedničkoj seriji "Temple Of Colors".
- "Temple of Colors" serija je koja je nastala prije gotovo godinu dana u Rijeci. U suradnji s modnom agencijom IM Studio Model Management i njihovim modelom Ivanom Brajdić odradili smo očito jako dobar posao. U modnoj fotografiji su izuzetno bitne sve komponente: styling, lokacija, model... Puno pažnje posvećujem odabiru lokacije jer osim modne, kod mene je predominantna i fotografija arhitekture tako da svaki puta pokušavam odabrati mjesto koje će uspješno ujediniti oboje. Sam naziv ove serije govori o važnosti boja koje sam upotrijebila, ne samo radi neke ugodne modne estetike, već i za isticanje određenih linija, pa tako i kompozicije. Kada razmišljam o fotografiji, uvijek uzimam u obzir da prosječni promatrač ne vidi svaki element zasebno, već vidi cjelinu, a ona ne sadrži samo elemente već i odnose među njima.
Poimanje fotografije nije mehaničko bilježenje elemenata već shvaćanje značajnih strukturnih uzoraka, stoga različite boje same po sebi stvaraju različite stupnjeve interesa. Raspodjela tih interesa je ono što kontroliram kako bih odredila dinamiku kompozicije. Isti element ili boja postavljen na drugom mjestu neće imati istu vizualnu težinu. Kompleksnost ovih odnosa je zapravo ono što se svidjelo ovogodišnjem žiriju jer jedna neuravnotežena kompozicija izgleda kao slučajna, prolazna i stoga bezvrijedna.
Koja je uloga društvenih mreža u vašem poslu, kakav odnos imate s njima?
- Društvene mreže koristim isključivo za posao, za promociju svog fotografskog rada. Na primjer, Instagram mi je neka vrsta online portfolija. Privatni život ostaje privatni život u svakom smislu. Nažalost, danas ljudi zadovoljavaju prirodne socijalne nagone na neprirodan način, korištenjem interneta i društvenih mreža. Odlazak na more, godišnji odmor, zaruke, vjenčanja, koncert, kino, ručak ili večera za veliku većinu rijetko može proći, a da ne budu obilježeni na društvenim mrežama. Ono što je nekada bilo shvaćeno kao vlastita privatnost i intima sada je poželjno objelodaniti javno. Društveno prihvatljivo ponašanje danas predstavlja dijeljenje fotografija novorođenčadi, djece, trenutne lokacije, vlastite kuće, okućnice, novog mjesta stanovanja, automobila, vikendice. Dali su nam jako opasnu igračku u ruke i primorali nas (bez imalo napora) da zaboravimo kako je privatnost jedno od osnovnih ljudskih prava.
Upravo zbog društvenih mreža, prvenstveno Instagrama, fotografija je dostupna svima pa se mnogi proglašavaju i fotografima. Što čini nekoga fotografom, odnosno što čini dobru fotografiju?
- Fotografija je svuda oko nas. Praktički o njoj i ne razmišljamo jer se nekako podrazumijeva. Danas smo svi fotografi, sve može biti fotografija i sve je fotografirano. Mnogi smatraju fotografiju reprodukcijom stvarnosti. Iako na prvi pogled to tako stvarno i izgleda, stvar je, srećom, mnogo kompleksnija i intrigantnija. Istina je da fotografija prikazuje najčešće opipljivi i vidljivi svijet oko nas. Međutim, ona može biti i potpuno apstraktna jer možete kreirati beskonačan niz unikatnih fotografskih slika. Ona također pokriva mnoga područja i poprima specifična svojstva. Upravo zbog tih brojnih lica fotografije neophodno je da budemo vizualno pismeni, da fotografsku, televizijsku, filmsku i svaku drugu sliku ne uzimamo zdravo za gotovo jer njeno čitanje ovisi o brojnim okolnostima. Nažalost, danas su svi u nekoj mjeri fotografi, a u velikoj većini slučajeva radi se o surovom vizualnom analfabetizmu. Ima previše fotografija bez priče ili emocije. Nije svaka fotografija provučena kroz filter nužno dobra.
S druge strane, tehniku svatko od nas može usvojiti, ali tehničnost fotografije odavno više nije njena glavna osobina, već su to intelekt i imaginacija osobe koja stoji iza fotoaparata. Kako se tehnologija razvija velikom brzinom, a digitalna fotografija se realizira značajno lakše od analogne, može se dogoditi da zavedeni tom lakoćom pomislimo da smo fotografi. Na taj način možemo vidjeti, pogotovo na društvenim mrežama, da je gotovo svaka fotografija u stvari reciklirana, da iza nje stoji nešto što smo vidjeli u prolazu, na filmu, svakodnevnom životu. Nov je pristup ili ideja. U fotografiji, kao i u svakoj drugoj kreativnoj branši, da biste bili dobri, morate imati strast, te posjedovati želju za učenjem i stvaranjem. Za mene fotograf nije vlasnik fotoaparata.
Bavite se modnom fotografijom. Što je u njoj važno, na što treba obratiti pažnju dok stvarate?
- Modna fotografija je sukus opće kulture, medija poput filma, književnosti, glazbe, povijesti mode, arhitekture te minucioznog poznavanja tehnike rasvjete snimanja u interijeru i eksterijeru. Moram ponoviti da pored modne fotografije puno pažnje pridodajem i arhitekturi. Kod odabira lokacije, za bilo koji modni shooting, izuzetno sam pažljiva i više puta provjeravam kako se ponaša svjetlost tijekom dana kako bih mogla osjetiti prostor i povezati se s arhitekturom mjesta. Jako je bitno shvatiti na koji način svjetlost komunicira s određenim oblicima i materijalima, kako će se model uklopiti u takav kontekst. Naime, dobro osmišljen koncept zahtijeva adekvatnu lokaciju koja pruža mogućnost kvalitetne realizacije ideje.
Uvijek morate razumjeti što fotografirate, jer fotografija nikada ne može biti pametnija od vas. U većini slučajeva sve dobro isplaniram, ali dobro reagiram i na improvizacije i neočekivane ishode koji se mogu dogoditi tijekom fotografiranja, posebno ako se ne radi u studiju nego negdje vani gdje se uvjeti konstantno mijenjaju. Ovaj vid fotografije zahtijeva i puno koordinacije jer okuplja tim ljudi koji čine sam fotograf, vizažist, frizer, stilist, model. U takvoj radnoj skupini mora postojati apsolutni sklad kako bi jedni od drugih imali koristi. Što tim bolje surađuje, to je bolji ishod. Treba napomenuti da čak i uz detaljno isplaniran koncept, modna fotografija uvijek ostavlja prostora za spontanu kreativnost i to je ono što je čini tako posebnom. Pravilo koje važi u svijetu modne fotografije je da pravila ne postoje, a kroz povijest pokazalo se da odjeća i model nisu dovoljni, koncept je ključan.
Volite li modu privatno, kako je doživljavate i što vam ona znači?
- Od malih nogu uvijek sam nekako gravitirala modnom svijetu. 1992. godine izlažem kao dizajner na ondašnjem Fashion Newsu u Opatiji. Imala sam svega 12 godina i bilo je to iskustvo koje sam ponovila još par puta. Danas je riječka modna scena narkotizirana. Zavladao je kič i neukus. Čast izuzecima, kojih na sreću ima. U ono doba postojalo je puno više kreativnosti i manje opterećenosti globalnom pop kulturom. Općenito modu doživljavam kao jedan od najsofisticiranijih oblika umjetnosti u kojoj vlada jedan od najintrigantnijih paradoksa. S jedne strane, kako bi zajamčila svoj opstanak u potrošačkom društvu, mora se neprestano mijenjati. Suprotno tome, modni klasici i sofisticiranost izrade dozvoljava progresivno kanoniziranje iste. Dijalektika efemernosti i trajnosti oblikuje odgovarajuću recepciju mode kao umjetnosti.
Koji motivi su vam najdraži, kojima se uvijek vraćate?
- Moj fotografski rad objedinjuje modu i arhitekturu. Minimalizam, boje i snažna kompozicija su temelji na kojima gradim svaki koncept. Neprestano sam u potrazi za motivima i lokacijama koje možda u prolazu ne opažamo i ne doživljavamo, a mogu pružati jedinstven bijeg od vizualne rutine. Interakcijom svjetlosti, boja, ljudske figure i struktura često se udaljavam od realističnog prikaza i na taj način izazivam sumnju i potičem ljude na propitivanje samog fotografskog jezika.
Koliko vam je važno eksperimentirati u svom radu i pomicati granice?
- Svakim projektom pokušavam napraviti nešto novo. Radi se o kontinuiranoj evoluciji. Samokritičnost me dovodi da u svakom svom radu pronalazim pogreške i to uvijek u meni budi želju za pomicanjem vlastitih granica.
Baviti se umjetnošću i kulturom u Hrvatskoj često se promatra kao nešto gotovo nemoguće. Kakvo je vaše iskustvo, koji su neki izazovi s kojima ste se suočili?
- U Hrvatskoj je kultura na prilično niskim granama. Srećom ne živim od fotografskog rada i to mi omogućava kreativnu slobodu i mogućnost da izbjegnem komercijalne diktate i ograničenja. U većini slučajeva surađujem s talijanskim, španjolskim i američkim galerijama. Što se tiče fotografskih honorara u Hrvatskoj, mislim da je situacija prilično ponižavajuća za svakog autora.
Jeste li razmišljali o odlasku u inozemstvo?
- Na neki način već i živim izvan Hrvatske. Naime, radim kao televizijska novinarka i voditeljica na regionalnom centru RTV Slovenija Koper-Capodistria. U Sloveniji živim desetak godina i kao novinarka bavim se isključivo kulturom te radim i putujem ponajprije po Italiji. Što se tiče planova za inozemstvo u ulozi fotografa, mislim da će se to ubrzo i realizirati. Postoje određeni projekti i pozivi. Nikada nisam živjela na jednom mjestu i u jednoj državi. S vremenom sam se naučila na ovakav nomadski stil života, ali moram priznati da mi ponekad nedostaje malo mirniji kontekst. Po prirodi sam nemiran duh, a rutina mi je nepoznanica. Izrazito sam znatiželjna i neprestano tražim nove izazove.
Koja je za vas vaša najvažnija izložba dosad (ili djelo)?
- 2017. godine odabrana sam za talijansku skupnu izložbu "Women & Photography" koja je okupila fotografske radove najutjecajnijih žena fotografa 20. i 21. stoljeća. Bila je velika čast izlagati pored Lee Miller, Wande Wulz, Tine Modotti, Berenice Abbott, Inge Morath, Cindy Sherman, Annie Leibovitz, Danielle van Zadelhoff i mnogih drugih fotografkinja svjetske slave. Osim toga, predgovor u katalogu izložbe potpisala je Naomi Rosenblum, najpoznatija povjesničarka fotografije na svijetu.
Kako je pandemija utjecala na vaš posao - mislim i na kreativni, ali i na egzistencijalni dio?
- Puno projekata, poslova i izložbi za sada visi u zraku. Jedina konstanta je neizvjesnost. Malo toga se može planirati. Na sreću, ne živim od fotografskog rada.
Kako se opuštate, imate li neke self-care rutine koje vam pomažu?
- Opuštam se fotografirajući. To je za mene neka vrsta meditacije i bijeg u vlastiti svijet vizija i slobode. Ono čemu težim je unutarnji mir, i kad dostigneš takvo stanje, premda samo djelomično, sva ostala self-care rutina je nepotrebna...
