‘Ja bi‘ da to imam doma‘

Fotografkinja i redateljica Ana Opalić: ‘Svjesni smo da izborena prava mogu biti ukinuta‘

31. svibanj 2020.
Fotografija: Neja Markičević
Srđan Sandić
Srđan Sandić

O outanju, reprezentaciji LGBTIQ priča, sistemskoj diskriminaciji i rodnim ulogama povodom filma koji zaista - morate - pogledati.

Povodom nedavne premijere filma Ane Opalić i Noaha Kraljevića "Ja bi’ da to imam doma" razgovarali smo s redateljicom, inače i fotografkinjom i glazbenicom Anom Opalić. Film je svoju premijeru imao u sklopu Vox Feminae Festivala u DKC-u Šesnaestica. Svi su protagonisti u filmu, a ima ih desetak, nazvani samo prvim imenom. Govore o tome kad su shvatili da su gay ili transrodne osobe, kako je okolina to prihvatila i kako su oni sami to prihvatili.

Što je prethodilo procesu snimanja filma? Koja vrsta razgovora?

Najprije je trebalo pronaći osobe koje su voljne stati pred kameru i otvoreno govoriti o svojim životima, identitetima, obiteljima, outanju, ljubavi, diskriminaciji, aktivizmu... Ovdje bih se sada zahvalila Erinu, Dudi, Nataši, Sandri, Matiji Ani, Smiljanu, Nori, Emini i Noi što su hrabro podijelili svoje priče sa svima nama. Razgovori su vođeni u maniri usmene povijesti, dosta su dugo trajali, išli smo kronološki i tematski polagano od ranog djetinjstva, odrastanja, kulturološke pozadine, obiteljskih okolnosti, školovanja, prvih ljubavi, outanja, diskriminacije pa sve do današnjih pozicija i odnosa prema aktivizmu.

Čega ste se bojali kada ste razmišljali o reprezentaciji svojih aktera filma s obzirom na osjetljivost teme?

Imali smo jako puno materijala i trebalo se u montaži odricati i odlučivati što je u tom trenutku važnije za film. Nismo se bojali, ali smo se nadali da će naši protagonisti/ce biti zadovoljni onim što smo odabrali i da smo zbilja izvukli ključne momente.
Važno je da redatelj/ica voli i razumije svoje protagoniste. U ekipi koja je radila film, svi smo pripadnici/e LGBTIQ zajednice
i to je naša tema. To su naša pitanja, naši problemi i to je bilo presudno za uspostavljanje povjerenja između male filmske ekipe i osobe s kojom razgovaramo.

image
Protagonistica Dubravka

Kako ste se odlučili za upravo ove protagonistice/protagoniste?

Htjeli smo što je više moguće pokriti spektar različitih queer identiteta. Od gay muškaraca, lezbijki, biseksualnih, transrodnih osoba, interspolnog i transrodnog muškarca. Isto tako nam je bilo važno i da budu zastupljene različite generacije jer iskustva mlađih pripadnika/ca zajednice se prilično razlikuju od starijih generacija. Ipak je sada situacija bolja; kada su odrastale generacije 70-ih nije bilo prajdova, kulturnih, umjetničkih događanja, nije bilo ni toliko organizacija koje se bave LGBTIQ pitanjima, a definitivno nije bilo zakona kojim se štite prava LGBTIQ osoba.

Što je slično svim pričama? Strah? Bol? Ponos?

Naravno da su u određenim trenucima života prisutni i strah i bol i ponos. Nama je bilo važno dati poseban naglasak i završiti film s pričom o aktivizmu, odnosno nužnosti da budemo aktivni, da se nikada ne prestajemo boriti za ravnopravnost.
Ono čega smo svjesni jest da izborena prava mogu biti ukinuta (npr. Mađarski parlament izglasao je ukidanje pravnog priznanja transrodnih osoba prije par tjedana) zato je potrebno da budemo vidljivi, da komuniciramo svoju priču na van.

Teško će se itko zamisliti o ljudskim pravima i ravnopravnosti dok ga neravnopravnost osobno ne pogodi na neki način

Kako vidite političku situaciju s LGBTIQ populacijom u RH?

Kao refleks svega što se događa u Europi i svijetu. Kod nas vlada neka priprosta aproprijacija dominantnih narativa zapadne Europe. Vlast zna što mora, što se od njih očekuje u kontekstu EU. Ucijenjeni su novcem pa provode određene zakonske mjere čak i kada im se one ne sviđaju. Pri tome su jako pažljivi da ne povrijede dominantnu hrvatsku ideju tradicije balansirajući između onoga što je zapovjedila EU, onoga što zapovijeda Crkva i konačno volje naroda. S jedne strane čini se da su svi već svjesni da postoji nešto što se naziva temeljnim ljudskim pravima i da je to nešto što bi se trebalo poštivati, neka granica osnovne civiliziranosti koja je neophodna za zdravo društvo. S druge strane kužiš da većinu jednostavno nije briga za ravnopravnost. Većina želi profit koji će stjecati u ime obitelji u tijesnom ali dobro poznatom okviru nacionalnog/katoličkog folklora i tradicije. Teško će se itko zamisliti o ljudskim pravima i ravnopravnosti dok ga neravnopravnost osobno ne pogodi na neki način.

image
"Ja bi da to imam doma"

Što znači sistemska diskriminacija? Ona je često pervertirana i na prvu – nevidljiva.

Ako ja plaćam porez jednako kao svi građani RH, ali pri tome nemam ista prava kao drugi. Konkretno ako želim zasnovati obitelj, posvojiti dijete, imati pravo na umjetnu oplodnju ili inseminaciju ili jednostavno želim da me moja partnerica posjeti u bolnici nakon operacije, a njoj to nije dozvoljeno "jer nije obitelj" onda je to sistemska diskriminacija. Ako kao žena ne mogu odlučivati o svom tijelu već se od mene očekuje da budem u službi rasta nacionalnog nataliteta. Ako obrazovni sustav nije briga govore li djeca u romskim naseljima hrvatski jezik i hoće li se zbog toga teško kasnije uklopiti u školski program, a znamo da se osobe bez temeljnog obrazovanja nemaju šanse afirmirati u društvu i osuđeni su na siromaštvo. Ako kao porezni obveznici odvajamo milijune kuna godišnje za Crkvu koja širi diskriminaciju na nacionalnoj, seksualnoj, kulturološkoj osnovi. Primjera je nažalost previše...

Binarnost rodnih uloga je ista i slično se reproducira i u LGBTIQ zajednici kao i u heteroseksualnim i inim drugim zajednicama (pretjerana maskulinost kod određenih gay muškaraca, viriliziranost, autohomofobija posljedično) do hiperfeminiziranosti. Koji su najveći izazovi tih "igri" u konzervativnom društvu?

Kako izbjeći stereotipe kada smo formirani i odrasli u društvu koje ima stereotipe za temelje? Izgleda često da čak i kada bježimo od onih najuobičajenijih stereotipa samo stvaramo nove, podjednako banalne. Za mene je najveći izazov imati hrabrosti da izraziš sebe, bez obzira na prisvajanje ili bježanje od stereotipa. Izazov je držati sebi leđa. Stav je ono što u konačnici najviše cijenim, sve ostalo je folklor.

Mi smo toliko toga u isto vrijeme i svaki od naših identiteta prilika je za diskriminaciju unutar društva koje u pravilu diskriminira

Unutar same zajednice također postoji diskriminacija – tko su najprivilegiraniji, a tko najpotlačeniji?

To je jako nezahvalno pitanje i ne bih se sada stavljala u poziciju da sudim "što je lakše biti", tko je privilegiran, a tko potlačen.
Koga više tuku ili stigmatiziraju. Tko prolazi ispod radara. Meni je osobno zanimljivo klasno pitanje u kontekstu
LGBTIQ zajednice jer mi smo također i: siromašni, dobrostojeći, bogati, Hrvati, Srbi, Mađari, Talijani, nešto peto ili sve to zajedno, imamo ili nemamo roditelje, oni nas prihvaćaju ili ne prihvaćaju, živimo u dobrom kvartu ili možda skvotiramo, mučimo se s rentom za stan svaki mjesec, imamo dobar posao ili radimo za 3000 kuna mjesečno i ne uspijevamo spojiti kraj s krajem. Putujemo barem jednom godišnje u tople krajeve ili ne možemo skucati za tjedan dana na moru. Hoću reći, mi smo toliko toga u isto vrijeme i svaki od naših identiteta prilika je za diskriminaciju unutar društva koje u pravilu diskriminira.

image
Protagonist Smiljan

Možete li podijeliti vaše iskustvo outanja, olakšanja i siguran sam određenih tereta koje je donijelo?

Kao i većina LGBTIQ osoba i ja sam se dugo borila s neprihvaćanjem činjenice da sam lezba. Nisam naravno htjela biti lezba, jer sve što nisam ili jesam vidjela na tu temu tamo 90-ih, nije mi se svidjelo i bilo je zastrašujuće.
Filmovi u kojima se "jedna ubije a druga uda" bacali su me strašno u depresiju i jednostavno nisam vidjela pozitivan, afirmativan, sretan primjer, nisam imala role-model koji bi mi pokazao da je moguće biti lezba i biti sretna. Bojala sam se da su lezbe osuđene da budu ružne i nevoljene. Riječ "lezbejka" (kako sam je prvi put čula igrajući se s klincima na ulici u Dubrovniku 80-ih) bila je sinonim za ružnu, nepoželjnu ženu koja se eto nikada neće ostvariti kao žena ili se (da citiram mamu jedne moje prijateljice) "boji života". Kako se odlučiti biti lezbijka? Kako prihvatiti da ipak jesam? Samo i isključivo kroz postojanje neke LGBTIQ zajednice i podrške, iako to bila samo još jedna osoba u tvom rodnom gradu. Pa polagano zajedno otkrivate nevidljivi svijet kojem pripadate. Tako se međusobno osnažujete dok niste dovoljno jake da izađete iz ormara i kažete svima oko sebe "da, ja sam lezba, peder, ja sam biseksualna ili biseksualan, ja sam transrodna žena, transrodan muškarac, ja sam interspolan transrodan muškarac..."