Vogue ju je zamijetio nakon izlaska fotografske knjige "My Father's Legs", odnosno "Noge moga oca", koju će ova rođena Puljanka predstaviti i domaćoj publici u vodnjanskoj galeriji Apoteka. Izložba pod vodstvom Branke Benčić otvorit će se 22. kolovoza, a moći će se pogledati do početka listopada.
Sa Sarom, koja je studirala u Trstu, a posljednjih deset godina živi i radi u Berlinu, europskoj prijestolnici kulturnih i umjetničkih radnika, pričali smo o Vogueu i modi, umjetnosti i kulturnoj industriji te njezinom radu.
Vaša se kolekcija zove "Noge moga oca" - My Father's Legs" - ali na fotografijama nije vaš otac. O čemu se radi?
Noge moga oca mala je džepna knjiga koja za mene predstavlja dosad neistražen univerzum: neodoljivi šarm muških nogu. Iako se na prvi pogled može učiniti da se radi jednostavno o vizualnom istraživanju jednog dijela tijela, moj je rad zapravo rezultat duboke refleksije o odnosu muškarca i žene, točnije o ulozi koju igra muška figura u odraslom životu.
Razmišljajući o figuri oca i mom vlastitom odnosu prema ocu, bilo je neizbježno razmišljati o tenisu, koji nas je tijekom godina ujedinio, ali istovremeno i distancirao. Rođena sam u Puli, a odrasla sam u srednjoklasnoj obitelji. Moj je otac radio prekovremeno kao trener tenisa, tako da ga nikad nije bilo. Kada smo ga pak sestra i ja odlazile posjetiti, bile smo prisiljene igrati tenis. Zato sam mrzila kao dijete tenis, ali to je bio i jedini način da budem bliska s ocem. Razmišljajući o tenisu, počela sam sakupljati sav arhivski materijal koji sam mogla pronaći kod kuće te sam naišla na priručnik za tenis za ljevake koji je napisao moj djed, također tenisač, 1984. - godine kada sam se rodila.
Kao dijete uvijek sam mislila da je osoba na naslovnici moj otac, a zapravo je to bio John McEnroe. Unutra se, međutim, nalaze fotografije mog oca koje prikazuju raznovrsne teniske poze. Upravo su te fotografije bile inspiracija za knjigu i na koncu se i one nalaze u ovoj mojoj fotografskoj knjizi.
U nekim intervjuima spomenuli ste kako se radi o više od samo fotografija muških nogu te da je to priča o "feminizmu, moći, Freudu i životnom ciklusu". Možete li to pojasniti?
Iako je polazište ovog projekta autobiografsko, njime se ipak pokreću univerzalna pitanja: od dinamike odnosa oca i kćeri do izvrtanja muške figure od subjekta koji promatra do promatranog objekta, posebno ako se poveže sa zavodničkim potencijalom specifičnih dijelova tijela.
U ovoj knjizi koegzistiraju arhivske i autorske fotografije stvarajući vizualne paralele između prošlosti i sadašnjosti, ali prvenstveno između mog oca i mog partnera, dvije figure koje igraju temeljnu ulogu u definiranju mog identiteta kao žene – kćeri, družice i majke.
Po prvi sam put snimala inscenirane fotografije. Iako ne tražim određen kadar, očito usmjeravam položaj partnera. Osjećala sam se čudno u toj ulozi redateljice u kojoj sam se našla, još više kao žena koja diktira položaj svog partnera, muškarca. Osjećaj je bio kao da preuzimam vlast! Usto, ideja samog projekta nosi vrlo važan politički aspekt – napokon postoji knjiga koja prikazuje muške noge, nanizane jednu za drugom kao u kakvom katalogu. Nakon stoljeća objektivizacije ženskog tijela, ovim projektom na neki način izvrćem dominantnu perspektivu.
Ovim sam projektom nekako uspjela iscrtati liniju koja povezuje odnos s ocem i odnos s partnerom. Konačno, poznato je da je figura oca važna za odnose koje uspostavljamo u odrasloj dobi. Prvi put kad sam vidjela svog sadašnjeg partnera, u isti čas sam pomislila na rečenicu moje majke koja glasi: "zaljubila sam se u tvog oca zbog njegovih lijepih nogu". Upravo tom frazom počinje knjiga. Sada me nasmijava kada moja kći lista knjigu i u nogama prepozna figuru svog oca. Ukratko, čini mi se da se krug zatvorio.
Kakvo je bilo iskustvo raditi projekt koji je usko povezan s vašom obitelji?
Počela sam se baviti fotografijom kada je umro moj djed. Mislim da je to bila prva nit povezivanja obitelji i fotografije. Svoju fotografsku praksu baziram na fotografiji kao terapiji: to konkretno znači da kada sam postala majka, partnerica, rodilja, pokušavam analizirati što je oko mene, i pokušavam to shvatiti i proučiti. Mislim da se nedovoljno govori o tome koliko djeca utječu na život roditelja - kao da neutralizira identitet osobe, jer ta osoba postaje roditelj. Trenutno se bavim upravo time - analizom svog rada u proteklih pet godina, odnosno otkad sam postala majka. Zanimljivo je proučiti kako putem svog fotografskog rada iz tog razdoblja uspijevam metaforički, putem fotografija, prepričati priču o iskustvu majčinstva. Odgovor na vaše pitanje glasi: rad o mojoj obitelji rad je o meni i zapravo vrsta terapije.
Vašu je kolekciju primijetio i talijanski Vogue, objavili su intervju s vama. Koliko vam znači ta eksponiranost?
To je naravno super, ali istovremeno se prisjećam autobiografije Helmutha Newtona i trenutka kad je njegova prva fotografija dospjela u Vogue, odnosno kako je to bio preokret u njegovoj karijeri. No, to su bila i druga vremena. Naše doba je prepuno blogova, intervjua, članaka i osebujne medijske prisutnosti, u tom smislu je taj intervju samo to, jedan u moru intervjua.
Knjige fotografija na našem tržištu nisu toliko zaživjele kao u inozemstvu. Zašto je taj format za vas važan i zanimljiv?
Oduvijek me fascinirao papir: dodir, miris. Fotoknjiga je tek jedan od načina za prezentaciju fotografskog rada. Ako je dobro kurirana, knjiga je odličan način da se radovi predstave, poput izložbe. Istovremeno, to je objekt koji jednostavno stiže u svaki dio svijeta, dok su troškovi izložbe veći i to je čini manje mobilnom. No, ne mislim da je fotoknjiga nužan rezultat svakog fotografskog rada, “svijet fotoknjige” susreće se sa svojevrsnom prezasićenosti upravo zbog tog uvjerenja.
Odrasli ste u Puli, studirali u Trstu, sad ste u Berlinu. Kako su ti gradovi utjecali na vaš (modni) stil?
Mislim da me uvijek privlačilo ono što je drugačije, a da je moj stil više povezan s dobi nego gradovima – nosila sam i kravate, i šarene komade i klasiku u crnom. Ipak, u mom se ormaru uvijek nalazi pokoji neobičan komad odjeće i puno (maminog) second-handa.
Živite i radite u Berlinu kao arhitektica i fotografkinja. Koliko ste dugo tamo i je li Berlin još uvijek "obećana zemlja" za europske i svjetske umjetnike i kreativce?
Živim u Berlinu već puno desetljeće. Grad se jako promijenio: svakodnevno stižu vijesti da se ova kolekcija ili ona galerija sele, ili da umjetnice ne mogu naći atelier, često jer su prostori preskupi. Berlin nije vise ‘arm und sexy’ (siromašan i sexy) već grad za bogate. Istovremeno, umjetnici sa svih strana svijeta dolaze živjeti u Berlin koji je ipak još uvijek jeftiniji od New Yorka ili Londona.
Kakav je život "gastarbajtera" u kulturi/umjetnosti danas?
Kako moj otac kaže, sigurno se neću vratiti u Hrvatsku s mečkom i sagraditi si kuću kao što je to nekad bio slučaj.
Kako se položaj umjetnosti i kulture promijenio za vrijeme karantene i epidemije u Njemačkoj? Što mislite kakva je budućnost kreativnih industrija nakon toga?
Tokom "lockdowna" bilo je ponuđeno mnoštvo online sadržaja i zapravo je odlična ta mogućnost da pogledaš nešto što inače nisi u mogućnosti jer se jednostavno nalaziš na drugom kontinentu. Ali istovremeno je proizvelo to i puno buke. Iako su muzeji i galerije trenutno otvoreni uz ograničenja, jako mi je bitna ta mogućnost susreta s umjetnosti u fizičkom svijetu.
Njemačka je vlada kulturne institucije, umjetnike i freelancere u razdoblju pandemije financijski vrlo konkretno i pravovremeno podržala i time pokazala da se kultura ne doživljava kao problem već baza i temeljna potreba zajednice.
Budućnost umjetničke scene je, nadam se, aktivna i politična, bilo online ili u muzejima.
U Hrvatskoj se često zagovara liberalniji pristup kulturi i umjetnosti, odnosno ukidanje većinski državnog financiranja i prelazak na tržište. Što mislite o tome? Je li takva situacija u Berlinu?
Ne znam koja je umjetnička situacija u Hrvatskoj jer nikad nisam bila njen dio, ali ne mogu zamisliti zemlju u kojoj politika ne ulaže u kulturu i umjetnost. Sudeći po postotku proračuna koji je u Hrvatskoj namijenjen kulturi, ukidanje većinskog državnog financiranja već je, nažalost, na snazi. Smatram to kratkovidnim i pogubnim. Država bi trebala podržavati kulturu kao što podržava zdravstveni sustav ili obrazovanje, to je temelj demokracije i društva.
U Berlinu je trenutno jedan od gorućih problema to što mnogo kulturnih institucija i organizacija napušta grad zbog političke nebrige. Ako do toga dođe, bit će to ogroman gubitak za grad.
Priroda je česta tema vaših fotografskih radova. Jeste li se bavili ekologijom i zaštitom okoliša u svom radu? Kako te teme utječu na vaš rad?
Iako sam kao osoba politična i ekološki orijentirana, ni jedan moj rad zapravo ne odražava teme poput ekologije izravno. Te me se teme osobno tiču, ali mislim da se tek na neki posredan način provlače kroz moje umjetničke radove.
Među najvažnijim društvenim temama trenutno su ljudska prava u širem i užem smislu (rasizam, diskriminacija prema spolu i rodu). Jeste li se bavili tim temama u svom radu? I kako doživljavate te teme iz pozicije mlade profesionalke, imigrantice u Njemačkoj?
Kao što sam već spomenula, vjerujem da kao politična i tih tema i problema svjesna osoba ih na neki način prorađujem, ali bez da ih izravno pokazujem u svojim radovima. Ne zanima me dokumentarna fotografija. Primjerice, za mene je rad "Noge moga oca" feministički u svakom pogledu jer baca svjetlo na objektivizaciju ženskog tijela. Ali, isprve nije zamišljen kao takav.
Na temu migracija sam pak oduvijek vrlo osjetljiva. U Hrvatskoj sam bila dio talijanske manjine, zatim hrvatske manjine u Italiji i sad sam "expat" u Njemačkoj. U konačnici nikad se nigdje nisam osjećala "kao doma", a istovremeno sam svugdje doma.
Mislim da je važno senzibilizirati ljude i raditi na otvorenosti prema drugačijima i drugima. Živimo u 21. stoljeću i moramo se početi ponašati u skladu s tim. Premda mi se čini da smo često, pogotovo u Hrvatskoj, bliži srednjem vijeku.
