Ovog bivšeg studenta književnosti teško je ne primijetiti, jer nekako što god radio u javnom prostoru, bio je pionir i rušio rekorde peoplemetera. I kada je bio u projektima poput MTV Adria ili pak VICE platforme, privlačio je pozornost, ne samo svojim izgledom, s obzirom na korijene iz Somalije, već i činjenicom da je imao što kazati. Nakon velikog broja intervjua koje je vodio s najvećim svjetskim zvijezdama, u rujnu 2019. postao je glavni i odgovorni urednik portala Noizz, međutim nakon šest mjeseci shvatio je da korporativni život nije za njega, te daje otkaz i u svojoj dnevnoj sobi ugošćuje Srećka Horvata, prvog gosta njegovog podcasta Agelast, koji je trenutno jedan od najpopularnijih u Srbiji, a i šire. Izabravši dosta neočekivani koncept pozivanja gotovo nepoznatih, a zanimljivih sugovornika, Galeb Nikačević Hasci-Jare jako brzo je skrenuo pažnju i zauzeo prostor koji do sada nitko nije uspio osvojiti, s obzirom na to da iz tjedna u tjedan gledamo kako slobodno razgovara s ljudima i izvlači iz njih bitne zaključke. Vrlo rado ga uvijek sretnem na ulici, u prolazu, jer za razliku od većine, nasmijan je i pozitivan, što se i u ovom razgovoru vidi iz aviona, s obzirom na to da je jedan od rijetkih ljudi koje poznajem, a da je sretan i zadovoljan sa životom koji živi.
Za početak, recite mi, kako vam je trenutno u životu? Jeste li zadovoljni?
- Nikad nisam bio sretniji, ma da ne znam postoji li nešto za mjerenje zadovoljstva i može li se uopće mjeriti? Prvi put u životu, i profesionalno i emotivno se osjećam kao da stvari imaju smisla. Nalazim se u točki u kojoj čak i mogu planirati neku budućnost. To svakako donosi jedan dojam stabilnosti i daje ti taj osjećaj da se ne budiš umoran.
Je li teško dostići taj nivo?
- Neviđeno je teško. Baš je teško. I ono što te nitko ne nauči, kada već dođeš do tog stanja, to jednostavno moraš održavati. Potreban je neviđeni trud da bi se to održavalo i da bi se išlo naprijed. Za razliku od svih faza u životu koje sam prošao, nemam dojam da sipam u neki bunar koji jede, a ne vraća ništa zauzvrat. Ulažem i vraća mi se. Dajem i dobivam.
Kako se nosite s tim osjećajem?
- Znaš kako - kada sam shvatio da sam dobro, morao sam uložiti ogroman trud da to ne upropastim, jer jedino što sam znao do sada u životu - kada mi se dogodi nešto dobro, što da radim osim da ga skroz uništim. Nikada nisam znao što da radim s dobrim stvarima. Onda dok se trudiš sačuvati, počinješ patiti od neke vrste anksioznih napada u strahu da ćeš to izgubiti. Dosta je komplicirano i dugo mi je trebalo da se opustim i shvatim da sam u stvari dobro i da zaslužujem da sam dobro.
Otkad ste počeli raditi vlastiti podcast, imam dojam da svaki put, sa svakim novim gostom uspijevate privući pažnju javnosti. Kako vam to polazi za rukom?
- Iskreno, ne znam. Volio bih da mogu reći, sada s ove distance, da smo prije nego smo krenuli raditi podcast znali da će biti veliki uspjeh ili da smo to planirali, ali ne mogu.
Tko sve stoji iza vašeg projekta?
- Supruga i ja, prije svega. I troje naših jako dobrih prijatelja. I još dvoje koje su se pridružili, ali su nam s vremenom također postali prijatelji. Mi smo kao bend, Beatlesi plus 1. Kada smo počinjali, to je bio čisti entuzijazam i eskapizam. Ja sam se zaljubio u podcaste tamo negdje još 2014. i bilo mi je neshvatljivo da zaista postoji netko tko priča 48 minuta i ti to slušaš. A onda nekako shvatiš koliko ti nedostaje taj glasovni program, glas koji ti nešto priča. To me podsjetilo na večernji radio koji je bio oslobođen tih stega dnevnog formata i strogih pravila. Ili na primjer, ako se sjećaš Peščanika, to je bio prvi radio koji je funkcionirao kao play on demand, u stvari, to je bio prvi podcast u Srbiji, kad malo bolje razmisliš. Ja sam sve to obožavao slušati i samo sam shvatio da mi to nedostaje, da je to negdje u meni.
Kako je sve počelo? Kako ste se upustili u Agelast avanturu?
- Odavno sam imao tu ideju, ali nekako nitko nije imao sluha, pa je djelovalo da se samo ja palim jer sam neprekidno govorio 'ajmo napraviti tako nešto'. Ja u to vrijeme nisam ni znao za riječ podcast, ja sam to zvao late night radio. Ali sam znao da ćemo to raditi online. Svi su mislili da nisam normalan. Međutim, onda se dogodio moj prelazak u Rignier, gdje sam se našao u strogom korporativnom okruženju i to je za mene bio izazov na milijun razina. Jednostavno, nisam bio zadovoljan, nekako se nisam smijao i onda mi je ovo s podcastom bila neka vrsta bijega - kao, zvat ću neke svoje prijatelje pa ćemo pričati, namjestit ću opremu i zaboraviti što živim. Međutim, nisam uopće očekivao da će ovo biti ovoliko popularno. Skrpao sam jedva neke mikrofone, zvuk je bio očajan, posudio sam aparate itd. Na početku nisam imao ni total, nisam imao treću kameru, pa cijela emisija, vidiš mene, vidiš tebe i onda nemaš dojam da smo zajedno u prostoriji. A kada tako počneš kako možeš uopće misliti da će to biti nešto veliko, zar ne? Bio sam sretan što sam počeo raditi nešto svoje jer sam uvijek radio za nekoga, za plaću. Međutim, s vremenom se pokazalo da smo uletjeli u prazan prostor, prostor u kojem nikoga dugo nije bilo i gdje je bila neka publika koja je odavno digla ruke od domaćeg sadržaja.
Kako reagirate na iznenadnu slavu i pažnju koju ste dobili?
- S godinama vam se mijenja percepcija o slavi. Dugo sam u medijima, gotovo 20 godina, ljudi me uglavnom znaju, ali nije to ništa posebno. Živiš od plaće, snalaziš se, imam kredit za Fiata, podstanar sam, sa ženom i djetetom, nema tu nekog glamura. Jednostavno sam svjestan samog sebe. Nisam klinac pa da se palim na to. Osim toga, nama se ovaj uspjeh, pod navodnicima, dogodio tijekom lockdowna pa po sili prilika ne izlaziš i nemaš priliku sresti ljude te samim tim nisam imao dojam da je to što sam počeo raditi na bilo koji način popularno.
Od početka koncept Agelasta je da ugošćuje nepoznate, a zanimljive ljude. U tom smislu, kako se odlučujete tko će biti sljedeći?
- Od početka sam se vodio s dva kriterija: prvi je bio način na koji se financiram i koliko mi to ostavlja slobode u razgovoru, a drugi je bio tko su ti ljudi. Kao netko tko je dugo u medijima, bio sam naviknut da ljude uvijek pozivaš s nekim razlogom, da je uvijek bitan i presudan neki događaj zbog kojeg nekog zoveš u studio. I onda je fokus razgovora samo na onome što je novo vezano uz tu ličnost, sportaša, glumca ili koga već. A onda sam shvatio, radeći upravo takvu vrstu programa, kada skupiš sve te ljude u studiju, da se najbolji razgovori vode zapravo u backstageu, prije nego se upale kamere jer su ljudi tamo opušteni i govore ti nešto osobno, nešto što te se tiče. Ta intima neformalnog razgovora je zapravo prostor koji meni podcast otvara.
Što nedostaje domaćoj podcast sceni?
- Pa baš kao što smo izgubili kulturu njegovanja TV voditelja i preuzeli glumce i poznate osobe da rade posao koji su nekada zaista radili daleko karizmatičniji ljudi, sada se događa da većina ljudi koji žele uspjeti u podcast biznisu, zapravo radi sličnu stvar - dovode poznate ljude kako bi i oni postali poznati i ogrebali se bar malo o tu slavu. Ali, to je ništa, they bring nothing to the table, kako da kažem… Ne doprinose kulturnom ekosistemu nikako i samo recikliraju ono što već imamo u tradicionalnim medijskim kanalima.
Koga slušate privatno kada su u pitanju podcasti?
- To mi je malo teško odgovoriti. Slušam sporadično neke ljude kojima vjerujemo, ali su njihovi podcasti fokusirani na neke teme koje mene ne zanimaju, pa ih ne pratim redovno. Ivan Minić ima podcast "Pojačalo", koji je poduzetnički, ali nekad ima jako zanimljive goste koji iskaču iz tog formata. Kada je u pitanju muzika, Edo Maajka je napravio sjajan podcast koji se zove "Put u plus" i on se strastveno bavi muzikom te dovodi genijalne goste - zadovoljstvo je to slušati. Čini ti se zaista kao da ne gubiš vrijeme, što je rijedak osjećaj.
Kojem brendu nikada ne biste dopustili da vam "zablista" u studiju?
- To su definitivno kladionice, njih nikada ne bih mogao reklamirati.
Od koje se knjige niste mogli odvojiti?
- Ne mogu o tome govoriti u danima ili mjesecima, taj se osjećaj događa iz godine u godinu. Posljednjih šest-sedam godina raznio me John Williams. Njegov roman "Stoner" je zaista velika knjiga. Zatim, "Srce je usamljeni lovac" je također sjajna knjiga, kao i "Korekcije" Jonathana Franzena. Dubravka Ugrešić uvijek je dobar izbor ili, pak, priče Adama Hazletta.
Tko vas je razočarao?
- Konstantno me razočaravaju domaći pisci.
I za kraj, koga ste pokušali dovesti u svoj podcast, a taj netko nije htio doći?
- U pitanju je samo jedna osoba. Ali, postoje i osobe koje se ne usuđuju doći, to je zanimljiviji fenomen. Bilo je par klinaca, YouTubera, kojima ja djelujem preozbiljno, pa oni misle da se moraju pripremati za razgovor, a ne znaju da ja o njihovom poslu ne znam toliko. Ali od ljudi koji nisu htjeli doći jedino me odbila Alisa Marić, a imao sam veliku želju da pričamo o šahu, s obzirom na to da sam išao u šahovsku školu kao mali i da i danas volim odigrati partiju s prijateljima.