Dolazim iz obitelji u kojoj su (barem) dvije generacije, i to zaredom, imale filmsku ljubavnu priču. Did Stanko je doslovno ukrao babu Milku. Zapravo je došao na upoznavanje njene starije sestre Stanke, jer je pravilo tada bilo da se prvo oženi najstariju kćer, pa tek onda mlađe dolaze na red. To se pravilo Stanku nije svidjelo jer mu se ni Stanka nije svidjela nego njena mlađa sestra Milka. Milki se svidio Stanko. Tu nastaje problem. Long story short, Stanko i Milka bježe zajedno, Milka i sestra joj Stanka ne pričaju godinama, Stanko i Milka dobivaju djecu, ta djeca rađaju svoju djecu i eto mene ovdje, prepričavam njihovu priču.
Druga romantična priča je vezana uz njihovo srednje dijete, sina Srećka, koji je ujedno i moj tata koji je kao vrlo perspektivni mladi nogometaš iz Zadra došao trenirati u Zagreb, a usput upisao i poljoprivredni fakultet. Pretpostavljam više reda radi nego želje radi. Nogometne planove mu mrsi jedna mlada gospođica "najljepših očiju koje je ikad vidio" (što mu i dalje ne vjerujem, mislim da je gledao u one malo niže "oči", al‘ ok) i to već na predaji prijavnica za fakultet. Dakle, nisu još službeno ni upisali faks, nije ni prvo predavanje počelo, oni su već zatelebani preko ušiju. Mjesec dana kasnije, majstor prosi gospođicu "najljepših očiju koje je ikad vidio". Zove se Mirjana i ujedno je moja mama. Long story short, zajedno su cijeli studij, svi studenti i profesori znaju za sretni par, par se četiri godine kasnije ženi, u tom periodu i rade na tom istom faksu, dobivaju dvoje djece, jedno od to dvoje djece je autorica ovih redaka.
Premotavam na 2006. godinu. Upisujem taj isti fakultet "linijom manjeg otpora" jer u tom trenu nemam pojma što moja balava glava želi raditi u životu; ima smisla možda nastaviti tatinu firmu. Ali budimo iskreni, ta ista balava, u to vrijeme još vrlo nepopravljivo romantična glava se nadala da će i ona možda pronaći neku svoju srodnu dušu na fakultetu gdje svi znaju priču Mirjane i Srećka.
Nikad neću zaboraviti vježbe iz kemije koje su mi bile neopisivo dosadne pa sam u nekom trenu počela crtati po ploči, a tehničarka mi se zaderala "Ćustićka, bilo bi ti bolje da si muža tražiš nego da crtaš te pizdarije po ploči, gle kak‘ su ti se starci fino zaljubili tu, a ti se glupiraš". E moja Dubravka, tražim, ali nikako da se pojavi taj neki Moj Čovjek. Long story short, još uvijek volim šarati po ploči, Moj Čovjek se još uvijek nije pojavio, nisam udana i nemam svoje djece.
Čemu ovaj predugi uvod pitate se? Što je zajedničko Stanku i Srećku, osim gena, očito? Nisu oklijevali. Nisu odgađali. Nisu čekali da se sazviježđa poravnaju pod pravim kutem da im ulete, nije ih sram i nesigurnost blokirala u nakani, nisu čekali da se oporave od prošle veze koja im još nije riješena u glavi niti su tražili bivšu u svakoj idućoj, nisu imali u imeniku još sedam drugih opcija i po raznim inboxima i dejt aplikacijama još triput toliko.
Iluzija izbora. Sve nas je zajebala.
Ali krenimo redom. Cijela moja generacija je odrastala na američkim filmovima gdje se uvijek pojavi Onaj Pravi, a ako u međuvremenu i nestane, zna da može otrčati na aerodrom i tamo će se u zadnjoj sekundi prije nego avion poleti oni sresti i živjeti "sretno do kraja života"... Ili samo treba ući u vlak i tamo će čekati njen princ na bijelom ko... u bijelom vagonu. (ako niste gledali trilogiju "Before Sunset", ni nemojte).
Novije varijante filmova uključuju i scene s dopisivanjima na društvenim mrežama, to mi je već manje napeto. Možda jer sam u međuvremenu dobila nešto godina iskustva, opekotina i pameti. A možda i zato što uključuju... društvene mreže. Taj cijeli novi svemir koji nije postojao kad su se Stanko i Milka ili Srećko i Mirjana spanđali. Taj cijeli novi svemir iluzije izbora. Premotavam na 2022. godinu i jedan od chatova s frendicom:
- kaj ima s likom, se javio poslije?
- koji?
- pa onaj zadnji, kak se zove?
- a koji bokte, Marin il Ivan?
- a kajaznam više, napravit ću mentalnu mapu tvojih likova... onaj iz Katrana
- aha, ma piši propalo
- pa kaje bilo
- niš, našli se na cugi, sve super, najbolja spika ikad, bili tri sata skupa
- pa super, i?
- niš, ne javlja se već tjedan dana, valjda i on nabacio lagano ghostanje
- a dobro, a ovaj drugi?
- a za njega sam evo otkrila da tipka na Tinderu s frendicom s posla, a meni je rekao da ga je obrisao
- o krušna mrvo, kaje s nama il kaje s njima
- a ne zna se, ne znam više kaj da ti velim, valjda im nisam dovoljno napeta
Da se razumijemo, nisu samo muškarci problem. Bude tu situacija i s "druge strane":
- ej, kak je prošao dejt s Lukom?
- a kajaznam
- kaj to znači, pa jel se želiš ponovo nać?
- a nekak je dosadan
- kak dosadan, kaj melje previše il kaj?
- ma ne, neg je sav neki micicast, šonjav, kaj god ja kažem, on kaže može
- hahah kaj, prenormalan?
- a brijem da da, poludjela bi nakon tjedan dana s takvim
Mogla bih prepričavati ovakve razgovore u nedogled, ali neću. Radije ću pitati sebe i vas koji čitate ove retke, u čemu je problem?
Jesu li starije generacije bile odlučnije i odnosi trajniji jer nisu imali toliko izbora ili možda nisu odmah mijenjali "staro za novo" jer su se trudili popraviti ono što ne valja... A možda su se baš zato trudili, zbog manjka opcija... Jesu li bili zadovoljniji sobom i znali jasnije što žele od života nego mi danas? Ili nisu bili zadovoljni, ali su išli onom "šuti i trpi", žene pogotovo? Hm, to bi značilo da smo mi danas sigurniji u ono što (ne) želimo, a i dalje toliko nas nema pojma što i koga zapravo želi...
Uvijek sam se smijala mami kad bi sestri i meni govorila da se moramo udati "na vrijeme", jer ćemo kasnije biti čangrizave stare babe kojima će sve smetati. Jesmo li stvarno postali čangrizave babe i babani, razmaženi u svom komforu, bez dovoljno živaca za drugu osobu pored ili je to u redu - biti radije single nego trpjeti odnos u kojem nisi potpuno sretan?
Hm, potpuno sretan. Kaj to tek znači...
Neki dan mi je baš prošla misao kroz glavu koliko je prije društvenih mreža uletavanje drugoj osobi bilo naizgled zahtjevnije i fatalnije. Ugledaš nekog na cesti, svidi ti se, ali taman ulazi u tramvaj. Imaš par sekundi da i ti uletiš u taj tramvaj i skupiš hrabrosti da priđeš ili možda više nikad nećeš vidjeti tu osobu. Danas bi vjerojatno za par minuta znali ime, prezime, OIB, čime se bavi, sve zajedničke prijatelje i mjesta na koja izlazi. Uletiš s pričom na nekoj od društvenih mreža i pljas, već taj isti dan možete biti na kavi. Nije bilo potrebe za uletavanjem uživo i donošenjem odluke u onih par sekundi prije nego su se vrata tramvaja zatvorila. U međuvremenu se naravno na društvenim mrežama prostalkalo sve što se moglo prostalkati pa ako ti iz bilo kojeg razloga ipak nije dovoljno napet/a, jednostavno se nećeš javiti za tu istu kavu. Ili ćeš jednostavno prekinuti dopisivanje. Ali imamo izbor. Točnije imamo iluziju izbora:
"Ma dobro, nisam ziher je l‘ mi dovoljno napet/a..."
a) ali ionako imam još nekoliko kombinacija trenutno u igri
b) ionako ne znam ni sam/a dal‘ mi se trenutno da s ikim išta
c) budem sutra odlučio/la, imam previše obaveza danas da još o tome razmišljam
d) ostalo
Čini li nas ta ideja izbora neodlučnijima, nesigurnijima ili nam možda nije dovoljno izazovno nešto što u bilo kojem trenutku možemo "naći"? Što je tek s cijelom idejom romantike, slatkog iščekivanja?
Nema više onog "u ponedjeljak smo se našli i dogovorili idući randevu na Trgu ispod sata u četvrtak u 20 h", a u međuvremenu se nisu mogli ni vidjeti ni čuti... Svatko od njih je s nestrpljenjem u svojoj sobi, u svojoj glavi premotavao tisuću puta svaki dio razgovora i odbrojavao minute i sekunde do tog četvrtka (naravno, govorim o dejtovima koji su dobro prošli).
Za razliku od današnjeg dopisivanja koje nekad traje doslovno 0/24, da više ni nemaš tema za razgovor kad se vidite uživo, a puno toga što se istipkalo u inboksu bi stvorilo možda potpuno drugačiju energiju da se izgovorilo i doživjelo uživo... a da ne govorim da je i samo nalaženje danas tehnički puno jednostavnije (što doduše povlači za sobom i pitanje odgađanja dejtova i dogovora općenito, ali to komotno može biti posebna tema).
...ili recimo svi oni zauzeti (da ne bi bilo da pričam samo o "single sam" i "polusingle sam" situacijama).
U nekom si kvalitetnom odnosu, vezi, ali veza traje već nekoliko godina i upali ste u rutinu u kojoj nema većih problema, ali je sve nekako "ravno" i kopka te "što ako je iza ugla netko zanimljiviji/zabavniji/zgodniji..." To volim pitati onaj moj dio društva koji je (sretno) oženjen..
"Kako znaš da je baš ova osoba za tebe, kaj te ne kopka što ima iza ugla?" Jedan prijatelj mi je rekao "Naravno da da. Ali moraš donijeti odluku. Ako si odlučio, to je to."
Znala sam. Uvijek ti odgovori s najmanje riječi imaju najviše smisla. Ali što ako nismo svi sposobni donijeti tu odluku i još bitnije, držati se te iste odluke ili je nemamo s kime, odnosno zbog koga donijeti? Zaključak prepuštam mudrijima od mene, a ja vas pozdravljam s riječima moje babe Milke s početka priče...
"E, da mi je ova pamet i one godine".
