Dok je većina Europe već neko vrijeme u lockdownu, u Torontu je nedavno krenuo drugi krug karantene. Od zaoštravanja mjera pa do stavljanja pojedinih regija u "crvenu zonu", grad se bori sa stalnim povećanjem slučaja oboljelih od Covida-19. Zanemarujući lockdown, sa sigurnošću bih rekao da se mi ovdje trenutno dobro nosimo s borbom protiv korone. S više od 14,5 milijuna stanovnika u Ontariju, dnevni broj zaraženih do nedavno je još uvijek bio ispod 1000 slučajeva. Trenutačni dnevni skok na 1400-1500 slučajeva je još uvijek relativna dobra brojka s obzirom na 50.000 testiranih dnevno. Kada se usporedi s drugim svjetskim metropolama, Toronto je zbilja odradio odličan posao u suzbijanju virusa.
Kako smo to uspjeli? Iskreno, ni ja ne znam. Možda se radi o disciplini ili o neobično toploj jeseni, a možda je stvar i u činjenici da nikada nismo u potpunosti izašli iz karantene. Teško je dati konkretan odgovor, no jedno se može utvrditi sa sigurnošću – prilagodili smo se.
Suživot s koronom ne znači samo kompromis, nego i mnogo odricanja. U Torontu su sve poznate atrakcije zatvorene, i to već duže vrijeme. Noćni klubovi nisu se ni otvorili od prvog lockdowna, a svi festivali i javni događaji su odmah na početku pandemije bili otkazani i tako ostaje do daljnjega, uključujući sve blagdanske manifestacije koje bi već sada bile u punom jeku. Svakodnevne aktivnosti su isto ograničene s mjerama. Uredi su prazni već mjesecima jer ''work-from-home'' je politika od samog početka, a sudeći po filozofiji većine, tako i ostaje do kraja 2021. godine.
Oni koji su ostali u uredu, najvjerojatnije rade u smjenama, i to po tjednu, kako bi se minimalizirao kontakt među zaposlenicima. Teretane su do sada funkcionirale na minimalnom kapacitetu, kao i ugostitelji, a koncerti, predstave, i sve aktivnosti koje podrazumijevaju publiku nisu ni vraćene od ožujka. Čini se dosta tmurno i dosadno s tolikim mjerama, ali nekako neke stvari još funkcioniraju jer, svjesni ili ne, voljeli ili ne, prihvatili smo neka nova pravila ovog "novog normalnog".
Kada je krenuo prvi lockdown, našalio sam se da Kanađanima neće teško pasti činjenica da moraju ostati doma jer su po naravi nekako više za kućna druženja. Nikada nismo imali pretjeranu naviku ispijati kave po gradskim terasama, ali ove godine je drugačija priča. U 2020. Kanađani su sjedili po terasama više nego ikada prije, čak i u studenom, što je do sada smatrano nepojmljivo jer terase nikada nisu ni radile nakon ljeta. Inače se zatvaraju sa službenim krajem ljeta, ali ove godine zbog virusa i rigoroznih mjera odobreno im je raditi sve do 31. prosinca kao jedino rješenje da bi lokali ostali otvoreni. Inovativni u izazovu, ugostitelji su u suradnji s gradom proširili terase i preselili ih na ulice i parkirališta. Čak i oni koji nisu imali terase sada ih imaju zahvaljujući odobrenju grada.
Da nije bilo ovakvih kompromisa, vjerujem da bi velik broj ugostitelja bio prisiljen odavno zatvoriti svoja vrata, i to zauvijek. S restrikcijama koje su paralizirale život u centru, svaki izlazak na terasu me razveselio jer bilo je prekrasno svjedočiti kako su vratile život u grad. Stalno komentiram da, ako nam je ova pandemija donijela nešto dobro, onda je to da je u Torontu konačno zaživio taj europski štih druženja. Uz sve moguće mjere i oprez, terase su bile popunjene čak i na hladnije dane, i to bez ikakvih žarišta ili incidenata. A da nije bilo discipline, sigurno ne bi ni takva druženja izdržala koliko jesu.
Ali kako se prilagoditi na takvu disciplinu? Valjda se radi o stavu "bolje spriječiti nego liječiti". Toronto je zauzeo ozbiljan stav protiv virusa, a to se vidi i po stanovnicima koji paze da ne bi prekršili mjere. Sva javna mjesta su prepuna oznaka i informacija o virusu, socijalnoj distanci i higijeni. U parkovima i po ulicama se nalaze aparati s dezinfekcijskim tekućinama koje je grad postavio. Na javnim mjestima zabranjeno je sjediti na klupama, a u slučaju da je dozvoljeno, zabilježeno je na kojim se sjedalima može sjediti, čime se osigurava distanca među ljudima. Slično je po stazama i po gradskim ulicama, gdje je zabilježeno u kojem smjeru se hoda, s napomenama da se pazi na distancu. U dućanima se ograničava broj ljudi pa se tako često stvaraju linije pred ulaznim vratima, i to, naravno, uz dva metra distance među kupcima.
Gdje god se okreneš, grad te zove na oprez. Jednostavno, ne može se živjeti slobodno i komotno kao prije jer prisutnost pandemije se osjeti na svakom koraku, a pogotovo je to vidljivo s maskama, koje se nose čak i na otvorenom, iako su zakonski obavezne samo u zatvorenim prostorima. Priznajem da sam se iznenadio kada sam vidio koliko su postale uobičajene po ulicama grada. Kao i svugdje u svijetu, trenutno imamo podjelu društva oko tog pitanja: neki su za, neki protiv. Međutim, ovdje ćeš rijetko naići na nekoga bez maske dok si u điru po centru. Ali koliko god se osjeti ili primijeti da nam je život drugačiji, ne osjeti se previše straha oko virusa. Smatram da se radi o prihvaćanju mjera iz principa da su to pravila koje smo prisiljeni poštivati zato što postoji mogućnost kazne i lockdowna, a onda tek zbog opasnosti virusa. Meni je osobno fascinantno štosu te navike, koliko god nam bile nelogične, neugodne ili teške, istodobno postale još samo jedne u nizu i više nas ne iznenađuju.
Koliko god se Toronto prilagodio, pitam se na koliko prilagodbe su ljudi još spremni? Naravno, ima dosta onih koji nisu poštivali niti prihvatili mjere, ali oni su manjina, što pokazuje i broj zaraženih. Iako smo dobro prošli do sada, opet nismo spriječili novi lockdown i sada se društvo pita kako i zašto opet ulazimo u karantenu? Iako je ovaj blaži od prvoga, problem je u prihvaćanju bilo kakvih daljnjih mjera ograničavanja, jer očito nije dovoljno ono čemu smo se već prilagodili. Ostaje nam da vidimo kako će sve izgledati u mjesecima koji su pred nama.
