Nedavno sam, završivši s gledanjem Cavillova pocupkivanja s lošom perikom na glavi i u još gorem kostimu, inercijom vođena naišla na seriju "The Good Place". Do karikaturalnosti izvedena premisa vrlo je jednostavna; Eleanor Shellstrop je za života bila vrlo direktna i samoživa neotesanka, no nakon smrti greškom završava na "dobrom mjestu", utopiji nalik raju čiji su stvaratelji vrlo izbirljivi pa svoja vrata otvaraju samo najizvrsnijim primjercima ljudske vrste. Na mjestu gdje je trava zelenija, oblaci paperjastiji, a zrak miriše na sreću, s njom su "zapeli" i na šutnju zavjetovan budistički redovnik, brbljava pripadnica britanskog visokog društva i profesor etike.
I dok Eleanor poput deseterokatnice strši iz njihove iluzije ružičaste stvarnosti, meni već nakon druge epizode postaje jasno – nije to raj! Mjesto gdje ljudi osmijehom prikrivaju suze, šute kako im ne bi "izletjelo", a ono što doista misle izgovaraju tek kad su sigurni da ih nitko ne može čuti - pravi je pakao. A žena koja od tih pravila odstupa društvena je otpadnica i negativka. Natjeralo me to da se zapitam: Ima li zauzimanje stava cijenu? I zašto se tako dragovoljno, zbog imaginarnog mira u kući/selu/svijetu odričemo mira u sebi i svoje živote pretvaramo u pakao?
"Što ti misliš o onoj Meghan?" upitao me prošlog ljeta najbolji prijatelj, inače nezainteresiran za "kraljevske" teme. "Baš ništa", odgovorila sam, "žena k'o i svaka druga." "Da, baš. Sve si nešto mislim…iste ste vas dvije. I ti si odmetnula jednog "mog sina."
"Moja" obitelj nije kraljevska, ali drži do određenih tradicija. Poput nedjeljnog ručka s pomno biranim posuđem, još pomnije usklađenim jelovnikom i "zanimljivim" razgovornim temama. Naprimjer, "zašto je dobro u 21. stoljeću u podrumu držati nekoliko ledenica" ili "kako što više stvari kupiti na što više rata i onda zaboraviti da postoje". Naravno, sve to uz široke osmijehe, mnogo kimanja glavom i nervozne trzaje nogom ispod stola. Izraziti neslaganje, reći da ti je draže svježe meso ili potpuna kontrola nad vlastitim troškovima - zabranjeno je. A što ako predstave volite samo u kazalištu i ako se ugodnije osjećate u društvu čiji će članovi jedni drugima u lice sasuti što ih ide pa se i posvađati, ali neće uvrijeđeno okrećući glavu jedni druge pretvarati u duhove? Neće biti dobro. Ako pritom odlučite ptića odvući iz gnijezda, preseliti na jug (ili, u ovom slučaju, sjever) i živjeti "po svom", vjerojatno vas čeka velika etiketa sa znakom radijacije (ili bar oznakom za otrov).
Premda te odluke ne donose same, žene će uvijek biti jedine okrivljenice. "Jadan moj mali", sigurno si misli Kraljica, "više ne partija i ne pije. Sigurno ga je ona njegova na to prisilila!" Da, posljednjeg nas desetljeća bombardiraju člancima o krizi maskuliniteta. No je li ona baš tolika da muškarci niti jednu odluku ne mogu donijeti sami? Primjera radi, sve meni poznate pripadnice starijih generacija svoje supružnike snabdijevaju gaćama i čarapama. To je red. Kad bi ih oni sami, jadni, kupili. Meni to, ako se ne radi o nekim superduhovitim komadima, ne pada na pamet. Štoviše, ne bih niti kao Crvenkapica s košarom za rublje veselo trčkarala kućom u potrazi za odbačenim, iskorištenim rubljem. Žene i muškarci imaju jednak broj ruku i očiju, a trgovački su centri na svakom koraku, baš kao i samoposlužni servisi za pranje rublja. Ali rekla bih kad mi se subotom ostaje doma, kad mi obiteljski posjeti postanu predugi, a nasilni pokušaji preuređivanja mojega doma neprobavljivi. Ti su neposlusi objašnjeni time što "imam jezik" i "o svemu imam mišljenje."
S tim u skladu, mislim i da nam je nedavni primjer od medija posprdno nazvanog "Megxita" (to što je prozvana dama sa svojim poslom svršila brzo i ekspeditivno dok se zemlja u Brexitu kilavi, prenemaže i pregovara godinama, manje je bitno) pokazao da moderne žene i ne trebaju prinčeve. Trebaju li onda "zlu maćehu", arhetip svake žene koja se "ne bi miješala", ali "ipak ima nešto više iskustva u tome?"
Iako istraživanja pokazuju kako je manje vjerojatno da će ljudi koji se ne libe jasno i glasno izraziti svoj stav doživjeti infarkt, još uvijek smo sputani. Nedavno sam čitala o ženi koja je, suočivši se s teškom bolešću, potpuno promijenila životni stil, ritam, iz prehrane izbacila šećere, a kasnovečernje martinije zamijenila čajem od đumbira, ali još uvijek ne zna dosadnom frendu reći da je ne zanimaju njegove priče, sebičnoj frendici u lice sasuti što je ide ili s "ne zanima me" odgovoriti na svaki dobronamjerni i upućeni "Ti bi sad trebala…"
Što bi trebala? Umjesto šećera prestati "žderati" samu sebe? Jasno i glasno reći da nešto ne želi, da ima pravo na vlastiti život i vlastite odluke? Naravno. No svijet je godinama bio baždaren tako da starije generacije drže uzde nad mlađima i normalno je bilo živjeti "na dug", a početi živjeti kroz druge, kad postaneš taj stariji. Zato nova generacija "svojeglavica" najčešće ne nailazi na odobravanje okoline. Jer uvijek najveći zazor izaziva ono čega se bojimo, a najveću frustraciju ono što bismo željeli postati, a nemamo hrabrosti.
Nije uvijek lako imati stav, on ponekad košta prijatelja, živaca i noći ispunjenih nesanicom pa i poslovnih prilika, ali donosi mnogo toga. Osobni mir i odsustvo "da sam bar rekla" scenarija. A činjenica jest da i "mislim da bi ti trebala" ili "jezik ti je predugačak" također podrazumijevaju određeni stav. Ali vi ste ga rekle prve pa ga vi imate. One se, da nisu izazvane, ne bi miješale. Ne izravno.
Poanta priče kaže: U redu je reći da trebaš meso iako svi oko tebe "žive od salate", zbog dobre poslovne prilike ili vlastitih preferencija odseliti na drugi kraj države ili provesti jednokratno plaćeni godišnji odmor na nekoj egzotičnoj destinaciji. U redu je ne opravdavati se zbog toga. U redu je pučanina pretvoriti u princa ili, kao što vidimo, princa u pučanina (ili manje uzvišenog plemenitaša). U redu je imati stav i, još bolje, jasno ga izraziti. "Normalno" je, ionako, samo u oku promatrača.