Siv i tmuran ponedjeljak, četiri poslijepodne. Filip Juričić ulazi u zagrebački Studio Katran, otresajući s jakne kapljice jesenske kiše, koja nas je nemilosrdno istrgnula iz naručja babljeg ljeta. Gladan kao vuk, jer zbog posla taj dan nije stigao ručati, baca se na salatu s lososom. - Prava sam manekenka - konstatira u šali, a onda na brzinu presvlači u šorc, uzimajući teniski reket u ruke. Iako sve intenzivnije osjeća svoje četrdeset i tri godine na leđima, ni problemi s kralježnicom nisu ga natjerali da odustane od svog omiljenog hobija, igranja tenisa.
"Izuzetno sam netalentiran igrač nepopravljivo zaljubljen u taj sport. To je taj mazohist u meni", kroz smijeh konstatira zvijezda nove hit serije "U dobru i zlu". Pitamo ga kako je uopće biti zvijezda u jednoj maloj Hrvatskoj. Ne živi u grandioznoj vili na brdu, već u kućici u nizu na zagrebačkom Jarunu, nema vozača i limuzinu, već se kroz promet probija na motoru...
"To sa slavom kod nas ide u valovima, u periodima u kojima sam bio intenzivno prisutan na malim ekranima ljudi su više obraćali pažnju na mene na ulici. Kad ne snimaš, interes popusti. Kao mlad se nisam dobro nosio sa slavom koja mi se desila maltene preko noći: počeo sam previše izlaziti i tulumariti, postao sam opsjednut komentarima o sebi koji bi negdje bili objavljeni i svaki bih doživljavao osobno. Uslijedili su ozbiljni psihički problemi. Danas ne čitam više ništa, ni pozitivne ni negativne stvari o sebi", konstatira markantni Zagrepčanin, kojem je najbolje savjete o javnom poslu mogao dati otac, legendarni glumac Pero Juričić. U seriji Nove TV Filip glumi Veljka Sriću, čovjeka koji živi dvostrukim životom, balansirajući između dvije obitelji - jedne u Zagrebu i jedne u Sarajevu. Veljko se svakoj obitelji - iz njegove perspektive - trudi dati svoj maksimum, a stvari se kompliciraju kad se teško razboli.
I Filip je, poput Veljka, sklon furati paralelne filmove, ali ne u ljubavi, već u poslu: nakon što je tog jutra odradio snimanje novih scena serije, odjurio je na probu predstave "Peripetije sa psihijatrije" u kazalište Komedija, a onda kroz najgori rush hour u prometu žurio na snimanje za Gloriju Glam.
Ivan Vukušić već je na "terenu" i čeka ga. I on je morao presložiti svoj zgusnuti dnevni raspored prokurista Top radija, TV voditelja i tate četrnaestomjesečnog sinčića Josipa kako bi pronašao nekoliko slobodnih sati za nas.
"I, tko je od nas dvojice Brad, a tko George?", šali se, aludirajući na cover magazina GQ, s Pittom i Clooneyjem, uronjenim do pasa u vodu. Iako je California daleko od zagrebačke Zavrtnice, pred objektivom Rajne Raguž Filip i Ivan pozirali su opušteno i samouvjereno u maniri dva najveća holivudska hunka. Osim ljubavi prema tenisu, Ivan i Filip dijele ljubav prema ženama u bijelim kutama (morali smo ubaciti tu šalu, s obzirom na to da je Ivanova supruga stomatologinja, a Filipova medicinska sestra), ali i godište. " Vi pripadnici 81‘ godišta ili ste uspjeli ili ste propali", zaključila je jedna moja prijateljica. Kad se prisjetim nekih poznanika i prijatelja, ima u tome istine. A možda se to može reći za svaku generaciju", kaže Filip. U životu je, priznaje, prolazio kroz neke jako loše faze, a najvažnije što je naučio jest da se iz njih ipak čovjek izvuče, da nisu trajno stanje.
"Kao, nažalost, ni one dobre. U pokušajima da se bolje upoznam, išao sam na psihoterapiju, psihološke radionice, čitao Eckharta Tollea i Louise Hay... I taman kad bih pomislio da sam nešto shvatio, zaskočile bi me nove situacije u kojima bih se opet teško snalazio. Kad padnem, tražim milijun načina da se dignem. Jedino što čovjek može jest pokušati prihvatiti stvari kako dolaze. I pronaći neki humor u njima, ukoliko je to moguće", zaključuje Juričić. S njim se slaže i Ivan, dodajući kako je jedan od najvažnijih aspekata njegovog sazrijevanja bilo to što više ne pristaje na svaki kompromis koji mu se predlaže. "Čovjek mora biti lojalan samo sebi", konstatira Ivan.
Ušli ste u životno razdoblje u kojem mnogi preispituju svoj život, posao, međuljudske odnose... Je li i vas okrznula ta famozna kriza srednjih godina ili su vam četrdesete donijele mir i zrelost?
Filip: Ja sam u životu uvijek volio staviti nogu na gas i ići do kraja, a kasnije razmišljati. Ima nečeg lijepog u tome što s godinama sazreš, ne ideš više glavom kroz zid, posložiš si neke stvari u životu: osnuješ obitelj, postaneš financijski situiran... S druge strane, kad me Vuki pita što je s tenisom, ja mu odgovaram: "A čuj stari, kičma!" Sva razdoblja života nose nešto loše i nešto dobro, a ja sam momentalno fokusiran na dobro.
Ivan: Donijele su mi zadovoljstvo, ispunjenje i umor. Volio bih da mogu ukrasti par sati sna više, ali jedan mi mali slatki dripac to ne dopušta. Što se sazrijevanja tiče, nikad ne želim sazreti u potpunosti, barem ne u smislu konteksta koji naše društvo nameće.
Što pomislite kad se pogledate u ogledalo? Jeste li zadovoljni onim što vidite?
Filip: Kako kad i kako u kojem ogledalu. Da sam nešto fasciniran likom preko puta, nisam, ali se trudim s njim imati prijateljski odnos.
Ivan: Kad se pogledam u ogledalo, vidim često umornog, ali sretnog lika.
U tridesetima ste ušli u ozbiljne veze i zasnovali obitelj, čime su vas vaše partnerice impresionirale?
Filip: Nika i ja smo se jednostavno emotivno našli. Na intuitivnoj sam razini osjećao da je ovo drugačije od površnijih flertova te kratkih veza i vezica u kojima sam prije bio. Odmah smo znali da želimo biti zajedno i imati dijete. Imamo svoje uspone i padove, ali to je prvenstveno pravi zdravi bračni odnos pun ljubavi.
Ivan: Ivona me impresionirala svojom ljepotom izvana i iznutra, ljudskim kvalitetama i životnim vrijednostima. Upoznali smo se na festivalu za koji malo ljudi uopće i zna da postoji - Magic Time Vinyl Festivalu, na kojem se pušta glazba s ploča. Tijekom svojih suludih mladenačkih noćnih druženja upoznao sam razne osobe, ali nikad nikog poput nje. Naša se ljubavna priča razvijala lijepo i polako te uspjela izdržati sve izazove veze na daljinu jer je u to vrijeme Ivona studirala stomatologiju u Splitu. Danas je specijalistica endodoncije i restaurativne stomatologije.
Je li, osim prave osobe, u ostvarivanju emocionalno zrelog odnosa ipak ulogu odigrao i pravi trenutak?
Filip: Često me pitaju je li nam, s obzirom na to da smo oboje imali dijete iz prethodnih veza, bilo teže graditi odnos, no ja bih rekao da nam je baš zato bilo lakše. Postojalo je to razumijevanje osobe koja prolazi kroz slično iskustvo, startne pozicije su nam bile iste i to je bilo dobro. Moj sin Jan ima sedamnaest godina i lijepo se slaže s Nikom, ja se pak nadam da sam dobar očuh njezinoj kćeri Loti. A trudimo se da oboje imaju pravi bratsko-sestrinski odnos s našim zajedničkim sinom Lavom.
Ivan: Rekao bih da se sve poklopilo baš kako treba.
U showbiz ste branši, vaše supruge nisu. Imaju li dovoljno živaca i razumijevanja za netipično radno vrijeme, celebrity status i mušice jednog umjetnika?
Filip: Ja kod kuće nemam nikakav celebrity status, ja sam onaj tip koji mora baciti smeće. Jako respektiram posao kojim se bavi moja supruga. Nika je medicinska sestra koja je, kad smo se upoznali, radila smjene na hitnoj pomoći, a danas je instrumentarka u operacijskoj sali. U šali kažem kako mojoj ženi treba da nekog bocka, ona je rođena za taj posao. Sjećam se situacije prije nekoliko godina kad smo bili na moru i čovjek je pao i razbio glavu. Onako, baš gadno. Dok sam šokiran gledao taj poprilično dramatičan prizor, Nika mu je vješto, brzo i bez drame sanirala ozljedu.
Ivan: U našoj kući nema nikakve drame ni ljubomore. Vlada povjerenje pa ne moram sa strahom najaviti da ću izaći s prijateljima van, jer je Ivoni to normalno, kao što je i meni normalno da one izađe s prijateljicama kad poželi. Kad nam zagusti ili želimo vrijeme za nas dvoje, onda uletava nenadmašni baka i deda servis, vrijedan milijun dolara. I to u kešu.
Opišite nam moment bračne idile?
Filip: Dekica i neki film ili serija. Vikend bez djece. Zajednička šetnja oko Jarunskog jezera. Ne mora to biti ništa dramatično i posebno, ponekad je dovoljno da djeca zaspu, a mi sjednemo u kuhinju, dignemo noge na stolce i pričamo.
Ivan: I moj je moment vezan uz kuhinju: supruga i ja doručkujemo i razgovaramo. A ostatak dana uživamo u pogledu na našeg sina, igramo se s njim, slušamo gramofonske ploče... Dinu Dvornika, Briana Ferryja, INXS, Princea... Tko kaže da bebe moraju slušati samo dječje pjesmice.
Obojica ste očevi. Filipe, ti imaš dosta roditeljskog "staža", s Janom i Lavom, Ivane, ti si tek prije manje od godinu i pol postao tata. Jeste li u roditeljskoj ulozi instinktivni, koliko se pouzdate u literaturu, savjete bližnjih...?
Filip: Najviše se pouzdajem u instinkt, što možda i nije dobro. Roditeljstvo je jedan jako težak i jako licemjeran posao jer djeci govoriš da ne smiju raditi neke stvari koje si ti radio ili ih još radiš. Ali to je naša uloga, da budemo onaj dosadni tip koji kvoca: ajde, operi ruke, ajde, obuci jaknu....
Ivan: Od deset knjiga o roditeljstvu koje smo nabavili prije nego što se Josip rodio pročitali smo jednu i pol. Roditeljstvo je fenomenalno i potpuno ludo iskustvo u kojem se snalaziš kako najbolje znaš i umiješ. Mislim da je najvažnije naći balans između ozbiljnog i opuštenog stava, što nije lako jer je tortura straha u našem društvu sveprisutna - u novinama, na televiziji, svuda nas nečim plaše... A ne smijete upijati te negativne emocije jer ih dijete osjeti. Bio sam uz Ivonu na porodu i mogu reći da se nakon tog iskustva još više divim ženama.
Djeca znaju roditeljske živce staviti na test. Kakvi ste kad vas izbace iz takta?
Filip: Počnem vikati, ali oni to uopće ne doživljavaju. Imam osjećaj da je Lav potpuno gluh na moju frekvenciju. "Lav, jesi oprao zube?" ne čuje, ali ako šaptom kažem: "Lav, idemo kupiti igračku", odmah će doći. Ja stalno prijetim nekim kaznama, ali zapravo ni ne znam kako bih ga kaznio. Mogao bih, recimo, zabraniti da gleda TV tih deset minuta koliko smije prije spavanja, što mu je ritual, ali kad ću onda ja večerati? Time bih kaznio i samog sebe. U posljednje se vrijeme, umjesto da vičem, trudim preuzeti dio te njegove dječje ležernosti i opuštenosti.
Ivan: Razvio sam jednu mudru strategiju. Primjerice, više ne govorim Josipu: "Nemoj hraniti Johnnyja", našeg psa, jer će mu onda obavezno dobaciti nešto sa stola, već idem obrnutom psihologijom: "Baci mu nešto!" I onda, naravno, baš neće.
Koliko je vaš odnos s roditeljima utjecao na odnos s djecom?
Filip: Svako malo konstatiram: "Evo, ovo moj tata progovara iz mene" ili "Ovo bi isto rekla i moja mama". Sve češće se uhvatim kako radim ili govorim stvari koje su me jako živcirale kad sam bio klinac i to morao slušati od svojih roditelja. Mislim da su me roditelji solidno odgojili i nadam se da će to isto moja djeca jednog dana reći za mene.
Ivan: Imam poštene i radišne roditelje koji nisu preskakali stepenice i koji su me naučili fair playu te mi svojim primjerom pokazali da je moguće ostati zajedno s nekim čitav život. To je nešto što i sam pokušavam. Siguran sam da će mi se desiti i neke pogreške u odgoju jer se svima događaju, ali trudit ću se pa što bude.
Svakodnevica koju živimo je puna stresa, kako ga se rješavate?
Filip: Sport, psihoterapija, kava s prijateljima, šetnja sa psom.
Ivan: Uz teniske mečeve i puno dobre glazbe. Volim s obitelji otići na izlet, otkriti neki novi dobar OPG, prošetati po prirodi. To je neprocjenjivo.
Ivan je konstatirao kako ga je tenis naučio "prihvaćati poraze i veseliti se sljedećem meču", kakvi ste u životnim porazima?
Filip: Ne volim ih. Dovoljno sam mudar i star da se pravim da je to u redu, ali u meni je cunami. Po prirodi sam živac, pa me i gubitak teniskog meča zna iznervirati - bacam reket, samopouzdanje mi pada u podrum, pitam se zašto si to uopće radim. Odgovor je zato što to volim.
Ivan: S godinama sam počeo uviđati i njihovu prednost - čovjek jedino iz poraza uči.
Kako se nosite sa starenjem,smeta li vas, brine li vas?
Filip: Moramo ga stoički podnijeti. Nadam se da neću u jednom trenutku poludjeti i početi intervenirati u svoj izgled.
Ivan: Već sam s devetnaest godina dobio prve sijede, tako da sam se oko toga davno prestao nervirati. Dan po dan postajem sve svjesniji koliko smo prolazni. Ne želim od toga raditi filozofiju, već živjeti što je moguće ispunjenije.
Novi broj Glorije Glam je u prodaji!
