"Dahmer - Čudovište (Priča Jeffreyja Dahmera)" je nova uspješnica iz radionice Netflixa. Trenutno je "u trendu", kako Netflix na hrvatski prevodi "trending", ljestvicu najpopularnijih serija koje u ovim trenucima gledaju naši supatnici i suputnici na streaming platformama. Zašto se tako okrutno šalim s platformama koje su nam spašavale život kad smo bili u smrtnom strahu od covida i kad su bili aktualni izolacija i policijski satovi u regiji? U posljednje je vrijeme popularno kritizirati Netflix, HBO i ostale streaming servise zbog lošeg i neinspirativnog sadržaja koji nude svojim gledateljima. Postoji niz razloga za to, a ključni je taj što je nemoguće proizvesti dovoljno hrane za gladnu i brzu publiku svijeta koja je u civilizaciji u kojoj se smije raditi od doma i biti u pidžami u podne bingeanje dovela do savršenstva.
Sve je više prosječnih serija. Znaju im se potkrasti i spektakularno loše. Sve je manje onih pravih, bogatih, iznadprosječnih hitova koji mijenjaju storytelling i podižu ljestvicu naših očekivanja. Dok čekamo nove epizode "Euforije" i oplakujemo kraj "Nasljeđa", true crime, crni konj televizijskih platformi, doživljava svoj vrhunac. Tako je i "Dahmer", kriminalistička serija o posebno izopačenom i okrutnom ubojici mladića trenutno broj jedan na Netflixu. Prije "Dahmera" to je bila "Djevojka na fotografiji", a puno prije nje "Night Stalker". Neke od tih serija su dokumentarne, sa samo određenim igranim dijelovima (onima koje prikazuju ubojstva, silovanje, ili slično nasilje), a neke su pravi true crime televizijski materijal, što znači da profesionalni glumci i redatelji prikazuju priču o zločinima od početka do kraja.
Stvarne zločine nije lako kvalitetno napisati, oni zahtijevaju dobru moć naracije i talent za pametno i sposobno hodanje po granici između postavljanja ubojice/silovatelja/otmičara u centar zbivanja i mrcvarenja priče žrtve ako se pisci odluče za taj pristup. Ipak, true crime dopušta producentima i vječnim tragačima za novim sadržajem koji treba ponuditi publici da se malo odmore: ti su se zločini, naime, već dogodili, a većina ekraniziranih priča sadrži toliko nevjerojatnih zapleta da ih je zapravo gotovo nemoguće izmisliti. To je ujedno i jedan od razloga zašto gotovo nikad ne gledam true crime serije. A to je dakako ujedno i jedan od ključnih razloga zašto true crime televizija uvijek uz sebe nosi komentare iz područja etike.
Kad je "Djevojka na fotografiji" bila popularna pročitala sam tekst čiji je naslov glasio otprilike ovako: "Zašto bi itko to gledao?" U njemu se autorica nije suočavala s umjetničkim dosezima ovog dokumentarnog serijala, već se bavila upravo onim što i mene muči - poremećeni manijak otme djevojčicu, seksualno je zlostavlja i drži u zarobljeništvu cijeli njezin nesretni život, i mi nakon njezine smrti doista sudjelujemo u još jednom odigravanju tog užasa dok, sigurni, ležimo na toplim kaučima i jedemo M&M‘s s kikirikijem? Sama ideja zvuči strašno, no, evo, nova priča o čovjeku koji je svoje žrtve ubijao bušenjem mozga, filetirao i nudio susjedima u sendviču, te općio s njihovim mrtvim tijelima, trenutno je najgledanija.
Psiholozi upozoravaju da se ne zalijećemo s osudom, te da potpuno zdravi ljudi vole gledati emisije i serije o čudnim, mračnim stranama ljudske psihe i čovječanstva. Neki pak tvrde kako je zanimanje za takav sadržaj pojačano jer je na internetu, osobito Instagramu, sve jako romantizirano. Naravno, tu je i onaj dobro poznati efekt prometne nesreće koju navodno ne možemo prestati gledati. Stručnjaci ovim analizama žele poručiti da nitko od nas tko uživa u napetim i mučnim epizodama stvarnih ubojstava nije lud ili nemoralan. Ali, je li lud i nemoralan Netflix što na tomu zarađuje? GQ je primjerice nakon premijere "Dahmera" izdao kritiku u kojoj tu seriju nazivaju "najnižom točkom Netflixovog true crime žanra". Doista, put od kvalitetnih dokumentaraca koji koketiraju sa senzacionalizmom poput "Night Stalkera" do zvjezdane postave koja svojom sjajnom izvedbom htjeli-nehtjeli glamurizira zločince posut je mnogim upitnim moralnim točkama i, ako ništa drugo, izaziva stalnu moralnu debatu.
Evan Peters odličan je mladi glumac i svjestan svih pitanja koja se moraju postavljati kad se toliki milijuni i trud unese u realizaciju nečega poput ove jezive priče. "Dahmer" je u potpunosti igrani serijal: i dobre i loše detektive igraju profesionalni glumci, i susjede koje su pokušavale upozoriti vlasti na ubojicu, i dakako, sve žrtve koje su na posebno okrutan način doživjele smrt. Taj žanr nasilne tragedije zasnovane, u potpunosti, na stvarnim događajima, istovremeno zastrašuje ali, očito, i zapanjuje. Na trenutke se gledajući ovakve serije morate zapitati je li to sve doista istina, što je samo po sebi izuzetno opasno: stvaranje fikcije od stvarnosti koja je okrutna reverzibilan je proces paradoksalnog umanjivanja užasa koji se dogodio (i za koji je djelomično i policija zaslužna svojim nedjelovanjem za što producenti djelomično krive rasizam i homofobiju tog vremena). Treba li ovjekovječiti ubojice osiguravajući im tako mjesto na velikom ili malom platnu, a potencijalno i u pop-kulturi zauvijek? Primjerice, ova serija nije prva ekranizacija slučaja, a kroz nekoliko dana na Netflix dolazi serijal "Conversations with a Killer: The Jeffrey Dahmer Tapes".
Pretvara li to opasne ljude u zvijezde - iako posthumno? Doprinosi li isključivom pogledu na žene i marginaliziranu zajednicu kao žrtve? S jedne strane, tako se prisjećamo da je svijet opasno i nesigurno mjesto i da su česte žrtve nerazjašnjenih zločina žene ili LGBTQ+ zajednica. S druge strane, zašto se itko od nas, uz realitet kao što su ratni zločini, prijetnje atomskom bombom, ubojstva žena u Iranu od strane moralne policije, te otmice djece, trafficking, pedofiliju, obiteljsko i seksualno zlostavljanje i porast femicida u Hrvatskoj mora na to podsjećati uz pretplatu?
