Nekoliko je važnih punktova profesionalnog života vanserijske umjetnice: nominirana je za World Press Photo Joop Swart Masterclass 2020. te je jedna od izabranih fotografkinja u međunarodnom programu za nadolazeće umjetnike Parallel – European Photo Based Platform 2018. i 2021. godine. Uz sve to, dobitnica je stipendije i rezidencije Dr. Éva Kahán Foundation za 2022. te finalistkinja nagrade Radoslav Putar 2022. Ona je Glorija Lizde, fotografkinja čije zaustavljene kadrove volimo. Volimo kako vidi svijet i grad. Kako ga osjeća. Podijelila je s nama svoje refleksije o reprezentaciji tijela, pomodnom tijelu, tijelu u prostoru, licu kao dokumentu, tijelu kao tekstu... Njezin će rukopis, sigurni smo, biti čestom temom interpretatora.
REPREZENTIRANO TIJELO
1896. godine u svom ateljeu Frances Benjamin Johnston fotografira autoportret. Njezina desna noga prebačena preko lijeve otkriva slojeve podsuknji, u jednoj ruci cigareta, u drugoj vrč za pivo, a na kaminu, iza nje, fotografije muškaraca koje je portretirala u svom ateljeu. Njezino tijelo snažno je u stavu, dominira prostorom, portretira se kako želi biti viđena, no fotografija ostaje u njezinu osobnom arhivu kao privatan eksperiment.
Fotografskom industrijom toga doba dominiraju muškarci, a time i njihov pogled. Fotografije žena koje danas imamo stoga su rezultat stoljeća muškog pogleda, odnosno gazea, dok ženski gotovo u potpunosti izostaje. Trebamo se zapitati kakve sve fotografije nisu napravljene jer nije bilo dovoljno žena u fotografiji i na koji su način ženski lik i žensko tijelo reprezentirani u povijesti fotografije i zapravo povijesti gledanja? Frances Benjamin Johnston fotografirajući sebe preuzima autonomiju nad vlastitim tijelom i nad načinom na koji se reprezentira, a koji je u potpunosti suprotan od načina na koji se fotografiralo žene toga doba. Stoga se nameće još jedno pitanje; tko ima pravo pričati naše priče i na koji način?
ZAUSTAVLJENO TIJELO
Listajući obiteljske albume nakon majčine smrti, Roland Barthes bezuspješno pokušava pronaći adekvatnu fotografiju majke: zaključuje da je nijedna vjerno ne prikazuje, već da su sve samo fotografije nje. Nakon dugog traganja usklikne: "Evo je!", ugleda fotografiju koju je naslovio "Zimski vrt", snapshot napravljen 1898. koji zatim ekstenzivno opisuje u knjizi "Svijetla komora", ali ne prikazuje. Na fotografiji blago savinutih rubova i pohabane površine petogodišnja Henriette stoji uz dvije godine starijeg brata, u stakleniku. Barthes prepoznaje svoju majku u toj djevojčici, fotografija evocira njezin duh i karakter. Nakon prvotnog ushićenja dolazi i shvaćanje, podsjetnik da majke više nema, da gleda u memento mori i zaključuje da je fotografija kao medij agent smrti i prolaznosti.
Barthes fotografiju ne prikazuje jer je nama bezvrijedna, bila bi samo jedna od tisuću fotografija neke druge obitelji, neke tuđe djece. Umjesto toga mi je zamišljamo i projiciramo svoj "Zimski vrt", umećemo svog člana obitelji kojeg se sjećamo. Gledajući fotografije u albumima osjećaji su podvojeni, sretni zbog sačuvanih uspomena i zaustavljenih trenutaka zaboravimo da gledamo u prošlost, u ono što je nekada bilo i čega više nema.
"Svaka je fotografija svjedodžba o prisutnosti", kaže Barthes nekoliko poglavlja prije. Ovom rečenicom podsjeća nas da smo prolazni, da postojimo u jednom trenutku, kao što je i sama fotografija trenutak, snapshot.
KOREOGRAFIJA TIJELA
Koristeći se vlastitim tijelom kao performativnim alatom u svojim radovima često se pozivam na druge autore/autorice i umjetnike/umjetnice. Imam folder u kojem se nalaze različite pozicije, položaji tijela koji me zanimaju, a koji bi mi mogli poslužiti u budućim radovima. U fotografijama položajem tijela ili suptilnom gestom referiram se na pojedine autorice i autore, ali i na prikaze tijela iz povijesti umjetnosti, religioznog slikarstva ili antičkog kiparstva. Izdvojila bih fotografiju "Majke migrantice" Dorothee Lang sa sugestivnim govorom tijela. U njezinoj ruci koja počiva na donjem dijelu brade iščitavam zabrinutost cijele generacije majki, prepoznajem geste svoje majke. Rad Pine Bausch ponukao me da oslobodim tijelo, da se krećem u svojim radovima te da dopustim tijelu da generira vlastita značenja koja dolaze iz nesvjesnog, iz kretnje, iz repeticije. Nedavno sam se upoznala s radom Lavinije Schulz, njemačke plesačice i glumice nevjerojatnog života koja je u plesu upotrebljavala ekstravagantne kostime slične ritualnim maskama. Zanimljivo mi je otkrivati nove umjetnice i umjetnike koji se bave performativnošću tijela, često i sama radim fotografije, uglavnom autoportrete, koje nemaju konceptualno polazište, već su samo ekspresije tijela.
LICE KAO LIK KAO DOKUMENT KAO SJEĆANJE
Od čega su sastavljena naša lica? Ako bismo razmislili o svom nosu, svojim ustima, očima ili razmaku između ušiju, što bismo mogli reći? Nadalje, jesu li lica naša, pripada li moje lice meni ili je zbroj svih lica koja su došla prije mene? Uočavam majčinu kosu, očev oblik nosa, djedovu ušnu resicu, bakine jagodice... Shvaćam da je moje lice, iako specifično, sastavljeno od mnogih drugih. To znači da je i moje tijelo izdanak nekoliko generacija te da su moj karakter, intelekt, duh i seksualnost također u koleraciji s onima koji su mi prethodili.
Obiteljsko stablo nije samo pokazatelj našeg rodoslovlja, ono nam može biti mapa pomoću koje možemo prepoznati uzorke ponašanja koje preuzimamo odnosno imitiramo od naših prethodnika i kakva su nam sjećanja prenesena.
U nastojanju da razumijem prošlost svojih predaka, koja mi neminovno pripada, u svom trenutnom redu "Neustrašiva mladost" bavim se životom svoga djeda. Pregledavajući nakon njegove smrti njegovu ostavštinu, pronašli smo kutiju starih fotografskih negativa koje sam zatim skenirala i pregledala. Na tristotinjak fotografija ocrtao se njegov nama do tada nepoznat dio života. Mnogo je fotografirao, no pažnju su mi zaokupili autoportreti koje je radio, način na koji se na njima prikazivao i transformirao. Fotografiju je koristio kako bi dokumentirao svoj život, a fotografirao je i svoja ratna odličja, fotokopirao dokumente, lijepio isječke iz novina te naposljetku i napisao autobiografiju. Zanimalo ga je obiteljsko stablo te je u svojim mogućnostima obavljao istraživanja o porijeklu naše obitelji, ostavivši tako iza sebe veliki arhiv koji se za mene pokazao savršenom početnom točkom za novi rad. Ulazeći u dijalog sa svojim djedom, kroz njegovu ostavštinu, iznova sam upoznala njega, ali i samu sebe.
LICE/TIJELO/PRIMJER
"Kako je izgledalo moje lice prije rođenja mojih roditelja?" pitanje je koje se postavlja u zen koanu "Originalno lice", a ujedno je i naslov mojeg rada u kojem se bavim genealogijom, naslijeđem i arhivom. Po svojoj prirodi ovo pitanje zaintrigira um, ali ne zahtijeva intelektualan odgovor, jer on i ne postoji. Naglasak je na potrazi odnosno meditaciji nad pitanjem. Umjesto opisa mojeg rada pozivam čitatelja/čitateljicu da odvoji nekoliko minuta, sjedne na tiho, udobno mjesto i razmisli o ovom pitanju.
TIJELO JEST TEKST
Prva mi je asocijacija – i ona koja mi nije izlazila iz misli dok sam tražila odgovor na postavljenu tezu – fotografija Jo Spence iz serije "Naratives of Dis-ease" (Exiled) iz 1990. godine. Autoportret prikazuje Spence kako otvara bolničku, zelenu halju i otkriva svoje nago tijelo, trup osvijetljen s desne strane prikazan od vrha nosa pa do iznad bedara s natpisom MONSTER na prsima. Njezina lijeva dojka operirana je, razlikuje se od desne, a iz popratnog teksta shvaćamo da Spence boluje od raka dojke. Kako i sama kaže, napisala je riječ MONSTER preko svojih grudi jer se osjećala monstruozno, osuđeno od strane društva zbog svoje dijagnoze. Njezino ranjeno tijelo stoji u suprotnosti s crnim žigom kojim je označeno, ona internalizira nametnuta značenja i prisvaja etiketu čudovišta. Višeslojnost fotografije ukazuje primarno na način na koji se tretira tijelo koje stari, nepoželjno u odnosu na mlada, jedra i fit tijela koja nas okružuju u javnom prostoru, ali i na odnos medicine prema tijelu. Spence je, objašnjavajući fotografiju, osjećala da se stalno mora ispričavati zbog svoje dijagnoze, i u bolnici na kemoterapijama i privatno.
IN TIJELO
Ako govorimo o tijelu koje je drugačije, onda moramo pretpostaviti da postoji jedno tijelo koje je normalno, ogledno tijelo prema kojem se mjere sva druga, no znamo da se takvo tijelo razlikuje ovisno u kakvoj se kulturi nalazimo i o kojem razdoblju govorimo. Prema tome percepcija poželjnog tijela podložna je mijeni, što jako dobro možemo vidjeti tijekom povijest prikazivanja ženskog tijela.
Način na koji promatramo vlastito tijelo unaprijed je određen za nas društveno-kulturnim utjecajima. Odluke o našem tijelu donose se i prije rođenja pa je tako rod tradicionalno predodređen pridodavanjem roze boje djevojčicama, a plave dječacima. U svome radu nastojim tematizirati odnos prema vlastitom tijelu problematizirajući mitologizaciju ženskog tijela te dominantne strukture tjelesnosti. Kakvo je to poželjno žensko tijelo? Kakvo je tijelo nepoželjno? Što čini tijelo ženstvenim? Naposljetku kako razlučiti izbor od nametnutog, društvenog konstrukta i može li postojati takav odnos prema vlastitom tijelu?
OFF TIJELO
U istraživanju za svoj diplomski rad "F20.5" bavila sam se, između ostalog, reprezentacijom i vizualizacijom tijela u medicini te poviješću upotrebe fotografije u svrhe dokumentiranja pacijenata u mentalnim institucijama. Krajem 19. stoljeća francuski neurolog Jean Martin Charcot uvidio je važnost fotografije u svrhe istraživanja zdravstvenih stanja. Tijekom nekoliko godina i u suradnji s fotografom Albertom Londeom izdao je tri knjige o histeriji, psihijatrijskom poremećaju čiji je naziv danas vrlo rijetko u uporabi, potkrijepljene sa 119 fotografija pacijentica koje su manifestirale simptome spomenutog stanja. Njihova tijela fotografirana su u trenucima napadaja, zgrčena, sklupčana, ukočena, u ekstazi ili kontorzirana.
Fotografiranje je bilo svojevrsni spektakl, poput predstave, simptomi su često bili umjetno inducirani, a pacijentice lišene dostojanstva i ljudskosti. U tekstu "Precarious life: the power of mourning and violence" Judith Butler navodi: "Pitanje tko će biti humano tretiran pretpostavlja da smo prvo postavili pitanje koga se računa i ne računa kao čovjeka", što me navodi na promišljanje o tome na koje načine vršimo nasilje nad Drugim tijelima te tretiramo li Druga tijela kao manje važna?
