Mladog glumca Uga Koranija igrom slučaja pratim od početka njegovog studiranja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Već tada je bio omiljen od te svakojake publike koja poput mene random dolazi na njihove ispitne produkcije. Odudarao je energičnošću, ozbiljnošću i rezolutnošću. Takav je bio i dogovor oko našeg razgovora. Rekao je što ne može, što ne želi, koji su uvjeti razgovora te sam to ispoštovao. Sviđa mi se njegova izvođačka beskomprominost kao evidentno i ljudska, građanska. Jedna nerijetko prelazi u drugu, dobro je da je tako.
Za one koji se tek upoznavaju s njegovim glumačkim djelovanjem, evo kratke biografije. Ugo Korani (1994.) odnedavno je član ansambla Zagrebačkog kazališta mladih. Tijekom studija glume surađivao je s Gradskim kazalištem Žar ptica ("Kako je tata osvojio mamu"), Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu ("Ciganin, ali najljepši", "Kralj Lear", "Tri sestre"), Dubrovačkim ljetnim igrama ("Viktorija od neprijatelja", "Pod balkonima"), Teatrom Poco Loco ("Mačak u čizmama") te De facto kazališnom grupom ("Bolji život / Igra prijestolja"). Trenutno igra u "H..E.J.T.E.R.I.M.A" (ZKM) Dine Pešuta u režiji Judite Gamulin.
Razgovarali smo o mladima, likovima, mentalnom zdravlju, ljubavi prema umjetnosti.
Igrali ste u HNK u uspješnicama "Ciganin, ali najljepši", "Kralj Lear", "Tri sestre", a sada ste na angažmanu u ZKM-u i igrate u predstavi "H.E.J.T.E.R.I.". Predstavite nam ulogu?
Igram Maka, jednog od četvero prijatelja u kasnim dvadesetima oko kojih se ova drama vrti. Za razliku od svojih prijatelja u egzistencijalnim krizama i krizama identiteta, on je, kao svojevrsni kontrapunkt, "shvatio" da za sreću ne treba puno - malo hrane i malo ljubavi. Mak ode na putovanje dva puta godišnje, kupio je skup sat i odbija prepustiti se beznađu koje nas okružuje. Njegov jedini problem je što žudi za brakom i vezivanjem, obećanjem da neće biti usamljen, a u vezi je s dečkom kojeg te ideje strašno plaše. Predstava mi je jako draga i, da zaobiđem lažnu skromnost, vjerujem da je odlična. Mislim da će se s njenim likovima moći poistovjetiti svi moji vršnjaci, milenijalsi, oni koji se tako osjećaju i oni koji su njihovim problemima zahvaćeni.
Suvremeni mladi koji su opisani u drami Dine Pešuta žive na egzistencijalnim rubovima, kao i većina mladih kolega glumaca. Koliko je to mjesto, mjesto "slobodnjaštva", potentno za život umjetnosti, za stvaranje umjetnosti?
Stvarno je licemjerno da ja iz pozicije nekoga tko ima posao i plaću govorim o slobodnjaštvu, ali sam vrlo svjestan činjenice da sam jedan od nekolicine kojem je to pošlo za rukom odmah po završetku fakulteta te sam do nedavno itekako strahovao od alternativnih scenarija. Mislim da je slobodnjaštvo na neki način potentno za stvaranje umjetnosti, ali je upitno koliko je potentno za živjeti. Lijepo je imati mogućnost biti slobodan u izboru poslova koje ćeš raditi, ali lijepo je i znati da ćeš svaki mjesec imati s čime platiti stanarinu, makar to značilo i da ne radiš uvijek samo ono što ti se baš radi. To je dvosjekli mač. Osim toga, teško je ulaziti iz projekta u projekt, ako u tome ne vidiš daleku perspektivu ili ako si gladan. Uloge u predstavama koje sam radio za vrijeme faksa ("Kako je tata osvojio mamu", "Ciganin, ali najljepši", "Mladež bez boga") dobio sam na audicijama i upravo su audicije ono što mislim da nam najviše nedostaje. Malo je otvorenih audicija, a nas je puno. Možda i previše. Nevjerojatno je da ansambli ne cirkuliraju u gradu malom kao što je naš. Mjesta za mlade, kvalitetne ljude koji žele raditi ima jako malo, ali se zato direktivom lako mogu stvoriti mjesta za one politički ili rođački podobne. To obeshrabruje i ljuti. Međutim, uvijek postoje svijetli primjeri poput KunstTeatra koji vode mladi glumci koji se nisu predali sistemu, nego napravili vlastitu platformu za rad i u tome su vrlo uspješni.
Koji su to problemi mladih koji nisu artikulirani medijski? Politički?
Mislim da se od silnih političara i sličnih premalo govori o mladima uopće. Kao da svi oni koji bi o tome trebali voditi brigu misle da vrijeme završava s njima, ponašaju se kao da za sobom nikoga ne ostavljaju. Većinu svog života sam proveo misleći da sam lijen i tup, dok nisam shvatio da me naš potpuno zastarjeli obrazovni sustav zamalo marginalizirao. Da se pitalo školu, ja bih sada bio sezonski radnik, a ne zaposlenik gradskog kazališta. Nisam čuo niti jednog političara da se zabrinuo na činjenicu da je, primjerice, samoubojstvo treći najveći uzrok smrti kod ljudi između 15. i 35. godine. Premalo se govori o mentalnom zdravlju mladih. Naš obrazovni sustav ne uči nas ništa o tome - nitko nas ne uči da je u redu biti ljut, tužan, beznadan. Sustav nas nagrađuje za ono što ostvarimo, a ne za ono što jesmo. Suluda ambicija koju nam ugrađuju roditelji, ali i društvo u kojem živimo stvaraju nam osjećaj manje vrijednosti. Mislimo da u svemu moramo biti odlični, ne shvaćajući pritom da je to nemoguće i potpuno nepotrebno. Nedavno sam gledao razgovor sa psihijatrom dr. Hrvojem Handlom koji kaže da su ljudi uglavnom prosječni i da je najzdravije što možemo napraviti za sebe jest prihvatiti svoju prosječnost. U nečemu smo odlični, a u nečemu prosječni ili ispod prosjeka. Takva razmišljanja ulijevaju mi nadu i čine me mirnim. No, puno pametnije od čitanja mojih misli o mentalnom zdravlju bilo bi da izguglate inicijativu BoliMe. Divni, mladi, lijepi ljudi koji brinu o nama mladima više od onih koje sam spomenuo na početku ovog pitanja.
A sad nazad u teatar. Kako prilazite liku? Što vas je od škola glume najviše oblikovalo?
Ne bih govorio o školama glume jer su mi uvijek bile preopćenite. Mogu govoriti o teoretičarima koji su utjecali i utječu na mene, kao što su Cicely Berry, Uta Hagen, Peter Brook, Branko Gavella, Lee Strasberg, Jerzy Grotowski. Kod svakog od njih pronašao sam neku misao koja mi je olakšala pristup, kako kažete, liku. Sve manje mi se sviđa taj pojam. Kad kažem lik imam osjećaj da se radi o nekome dalekom i meni nepoznatom, a trebalo bi se raditi isključivo o meni. On može dati okolnosti, putokaz, ali njegov sadržaj nije u karakteristikama, nego u živom glumcu koji će ga igrati. Svakoj novoj ulozi pristupam sa (previše) strahopoštovanja, pročitam tekst mali milijun puta i tada se na mene gotovo spontano nakači neka emocija na kojoj na kraju sagradim 'lika'.
Što gledate, čitate i slušate, a što biste htjeli a nikada do sada niste?
Trenutno čitam novu knjigu Borisa Dežulovića, "Summa Atheologiae"; nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg. Prisutnost Katoličke crkve u Hrvata uopće ne znači da konzumiramo kršćanske vrijednosti. Dovoljno je otvoriti bilo koji portal da bismo shvatiti da je baš suprotno. I o tome ova knjiga govori. Ona je udžbenik za svakog kome crkva kao institucija stvara osjećaj nelagode. Nedavno sam otkrio ljepotu gramofona i ploča pa to trenutno gutam. Ima tu svega od Lea Martina, Boba Dylana, preko Kud Idijota, Toma Waitsa do Massive Attacka i Kraftwerka. Filmovi i serije nepresušni su izvor inspiracije. Nabrajati sve bilo bi predugo, pa ću izdvojiti one filmove koje sam zadnje gledao, a koji su na mene ostavili snažan utjecaj. To su "Joker", "Parazit", "Burning", "Once upon a time in Hollywood", "Visoka djevojka", "Square", "Dog tooth". Od serija sam pratio i pratim "Chernobyl", "Breaking Bad", "Fleabag", "Sex Education", "House of Cards", "Homeland", "Dark", "Better call Saul". Serije volim pogledati u komadu, pa onda čekam slobodno vrijeme da nadoknadim sve ono što nisam.
Sjećam se vaših ispita kod Bobe Jelčića, ali i "Tri sestre" u HNK. Što biste rekli da ste dobili u amanet od Jelčića?
Bobo je snažno utjecao na mene i kao redatelj i privatno. Njegove predstave su mi se oduvijek sviđale jer glumci u njima uvijek izgledaju kao da se jako dobro zabavljaju. Mislim da ovaj posao nema smisla raditi ako se ne zabavljaš dok radiš - to je nešto što me Bobo naučio. To nipošto ne znači da nema ozbiljnosti u tome što on radi, dapače, rezultate dobiva temeljitim i posvećenim radom. Osvijestio mi je i da bilo koji tekst koji radimo mora komunicirati sa današnjim gledateljem, makar to značilo da ga moramo promijeniti ili potpuno ukinuti. "I tko nam to pravo može uzeti?" Kazalište nije muzej, ono je živo i mora komunicirati sa sadašnjim trenutkom. Osvijestio mi je komunikaciju kao nešto što se može dogoditi samo ako zaradiš nečije povjerenje, a povjerenje se dobiva tako da netko uvidi tvoju upućenost u sadržaj kojeg prezentiraš i da bi zato morao znati više od onoga tko predstavu gleda te možda najbitnije - činjenicu da sam jednako važan autor neke predstave kao i on.
Što vam je važno u glumačkom procesu prije nego se izađe s predstavom? Jeste li razvili svoju “metodologiju” pristupa liku?
Svaki lik ima neku veliku želju i djeluje u svrhu njezinog ostvarivanja. Na putu do ostvarivanja želje nailazi na problem pa radi na tome da ga riješi kako bi je na koncu ostvario. Metodologija kojom se najčešće bavim jest ta da odgonetnem tu želju i problem. Kad to odgonetnem, ne znam kako dalje pa se prepuštam nekom svom instinktu koji me nekad vodi u pravo smjeru, a nekad u krivom. Tada se mogu samo nadati da radim s redateljem/icom koji će me usmjeriti. A nakon toga prepustim se partneru i stvari tada uglavnom dobiju smisao. Da znam odgovor na ovo pitanje, ne bih imao što raditi idućih 40 godina. Bitno je, kako kaže glumac Anthony Hopkins, prije svega dobro naučiti tekst. Mislim da se do rezultata može doći na najrazličitije načine - nekad ti nešto otvori prizor kojeg vidiš u tramvaju, nekad neka pjesma, film. Glumac Edward Norton kaže da mu pomogne kada zna što lik nosi na sebi. Zapravo radim sve samo kako bih se na sceni osjećao slobodno.
Gluma kao poziv otvara polje nesigurnosti, sumnji i strahova, ali i veselja kao niti jedno drugo zanimanje – kako se uspostavljate spram svih navedenih termina?
Uspostavljam se tako da se ne suprotstavljam. Radiš s time. To je teško, ali mislim da je jedino tako moguće. Akademija mi je osvjestila proces - svijest o tome da postoje koraci koji se ne smiju preskakti želiš li doći do nekog rezultata. Svi mi, a ja prvi, želimo do nečega doći brzo. Sve više shvaćam da je to nemoguće i mislim da se baš zbog te brzopletosti rađaju nesigurnost i strah. Raditi u zdravom okruženju kao što je ZKM, nekome mladom poput mene, otvara neograničene prostore slobode, a sastavni dio slobode u smislu glumačkog procesa je pravo na pogrešku. Pa kad uz to još imaš kolege koji te zbog pogreške ne ismijavaju nego te podržavaju, nastupa veselje. A bez veselja ovaj posao postaje izrazito psihički naporan, dosadan i gotovo ponižavajuć.
Kako vidite svoje dosadašnje uloge i s čim biste se voljeli igrati, eksperimentirati u teatru, na filmu?
Imao sam sreću da sam do sada radio s redateljima koji imaju vrlo različit pristup radu. To su prvenstveno Ivica Buljan, Bobo Jelčić, Borut Šeparović, Saša Božić, Judita Gamulin. Svatko od njih "tjerao" me u nešto nepoznato, nešto novo i svaki put sam se na kraju osjećao kao da sam mnogo toga dobio. Više od toga s čime bih eksperimentirao, razmišljam o tome s kime bih volio raditi. Na pamet mi padaju Matija Ferlin, Ivan Penović, Igor Vuk Torbica, Selma Spahić, Jernej Lorenci, Tomi Janežić... Film tek moram upoznati, nemam još dovoljno prakse na tom području. Kazalište trenutno zaokuplja svo moje vrijeme, a za film ima vremena.