Još u srpnju ovaj je intervju bio potpisan krvlju. Goran Bogdan je sa snimanja u Ateni uletio u Zagreb i onda smo jedno divno popodne dijelili kulinarske tajne potpuno fiksirani na hranu kao dobri susjedi u staračkom domu. Prijetio je da će iščupati indukcijsku ploču u svojem zagrebačkom stanu i vratiti se dobrom starom plinu. Padale su gastro kreacije à la Gogo Bogo, kako ga od milja zovu kolege umjetnici. Rižine kuglice s tamnom čokoladom, flambirani batati iz pećnice, jutarnji shakeovi s blitvom i grejpom. Promatrala sam njegovu zrelu patinu koja apsolutno potvrđuje tu krunu jednog od najrasnijih i najmoćnijih regionalnih glumaca prave muške energije. Od tog dana trag mu se zatire i naša komunikacija prelazi u virtualnu SMS dimenziju.
- Evo me u Širokom, dolazi mi sestra iz Švedske. Možda da nekog pošaljete ovdje da me fotka.
Redakcija je na nogama. Šaljemo fotografkinju. Strpljivo čekamo njegov mig.
- Oprosti, draga, morao sam u Beograd odraditi pripreme za snimanje. Javim se čim saznam kad ću do Zagreba.
Sad je već u drugoj državi. Akcija se zaustavlja do daljnjeg. Čekamo u niskom startu. Razumni već polako odustaju, ali ne i ja. Uskoro zvoni nepoznati broj iz Srbije na koji se intuitivno javljam.
- Ovo mi je drugi mobitel. Neću do Zagreba, ali sam sljedeći tjedan na Visu. Srećko Horvat i ja smo pokrenuli Otočnu školu društvene autonomije i dolaze nam predavači i polaznici.
Odmah znam da nam je ovo posljednja šansa. Ulov mora pasti. Tada u priču ulazi domorodac Luka Nižetić, uza sve ostale talente, beskrajno nadaren i za fotografiju. Uronio je Bogdana u višku ljepotu i kreirao začudan mediteransko-fellinijevski narativ.
- Ne znam jesam li uopće fazni čovjek. Nadam se da tečem. Nabujam ponekad. Pa ponirem i čini se kao da me nema. Pa u nizini tečem, proplivam, pa sam slap, pa sam kap. Isparim, budem i vodopad. Često i suza. Nekada sam bijesna kapljica iz grla. Ne mogu se zbiti u fazu. Kako se osjećam? Tijekom dana se osjećam svakako. A najviše volim kad se osjećam mirno. Sada sam miran. Sjedim na balkonu u rodnom Širokom Brijegu. Pijem kavu s roditeljima i tetkom. Dugo sam već ovdje. Neki su se projekti odgodili pa sam dobio dosta slobodnog vremena. Rano sam ustao. U zadnje vrijeme volim jutra. Bolja mi je koncentracija tada i ujutro volim čitati. Rasuta mi je inače koncentracija. Već sam navikao nekako na sebe takvog i svakakvog. Mogao bih reći da sam se ipak dobro zavolio po putu. Dugo mi je trebalo, al‘ bolje ikad nego nikad. Lovim tako svoje vjetrove promjene, i dugotrajne i kratkotrajne, pa kormilarim nekako kroz život. Izgreben je već taj brod. A ja ga baš takvog pohabanog i volim. Moj je.
Počeo je raditi već na prvoj godini glume i od tada nije stao. Zanimaju ga mikrofinese, sitni jazz i male promjene koje su uvijek dublje, zanimljivije i teže od plastike i velikih zahvata.
- Svašta radim. I imam puno planova. Snimanje "Močvare 3" i "Senki nad Balkanom 3" su najskorije. No, ono o čemu doista želim pričati je serija koju već neko vrijeme razvijam sa svojim Bobom Jelčićem. To me istinski raduje. Uvijek me rad s njime, još od akademije, pomiče. To će biti drugačija serija od bilo čega viđenog, pogotovo u regiji. Ronimo duboko u ljudski karakter. Igramo se njime. Beskrajno je duhovito, osim što je oplemenjujuće, baviti se ljudima na toliko dubokoj razini. Što ih bolje razumijete i analizirate, shvaćate koliko je sve smiješno. Kao ona poznata: "ne treba sve ozbiljno shvaćati", tek kad shvatite koliko je sve ozbiljno ili loše ili dobro, češće loše, vidite i koliko je sve to blesavo i baš smiješno. Samim akterima nije, njima je ta problematika od životne važnosti. Katarzično je za publiku kada se istinski i dubinski radi. Kad im se isporuči prava umjetnost i dobra umjetnost. Koliko to može biti nadahnjujuće, oslobađajuće, inspirativno i promjenjujuće.
Vjeruje u više postojanje. Ima taj neki vlastiti strah. Neku poniznost. I u to vjeruje...
- Forenzika je super. Seciram se ja i seciram. Sjeckano sam meso. Mljeveni Goran Bogdan. Bolje da se ja meljem nego da me melju. Neodvojivo je moje pozitivno od mojih demona. Kao geler u mozgu. Neoperabilni. To su moje bitke meni dale i tako je kako je. Danak putovanja. Cijena bivanja. Teška je sredina u kojoj obitavamo. Još ja imam sreću ili nesreću da živim u tri države, a ni jedna nije Švicarska. Nastojim iz svega toga izvući najbolje, ali često povučem i najgore. Neminovno to ostavlja traga na meni, a i na svima nama. Vidim po sebi da reagiram na događaje često sa strahom. Stalno u niskom startu, oprezu. Može se to nazvati grč. Mehanizam obrane ili je taj strah i pokretač svega oko nas. Vrzino kolo koje sve više muti i muti i ne da nam slobodno vidjeti. Mrena kroz koju već generacije gledaju. Da bismo si olakšali, tepamo tom strahu da je mudrost. Životna mudrost skupljana naraštajima. Ustvari je to strah na strah. Eksponencijalno. Dobrano i opravdan. Pišem o ovome jer me to trenutno zanima. Posvetio sam se aktivno čitanju domaće književnosti. Domaćim autorima. Da pokušam uhvatiti neki sukus ovih prostora. Nedovoljno su opjevani. Zanima me baviti se time. Da bismo onda jednog dana možebitno to pretočili u neki scenarij, film, knjigu - mada bih i grafitom već bio zadovoljan.
Kuhanje mu je velika ljubav od davnih dana. Kad je bio mlađi, prijavljivao se na kulinarske showove. Tako je prije nekoliko godina, kao jedan od suvlasnika, ušao u projekt restorana TheAtrium u samom centru Zagreba. Tu je sve show, nema klasičnog menija. Sladoled od goveđe moždine s granitom od maline, domaćom karamelom i cvijetom soli na meniju dovoljno govori.
- Volim kuhati. Smiruje me to. Beskrajno je kreativno. To je i razlog zašto sam ušao u projekt Theatriuma. Strašno je zanimljiva ta kuhinja naših prostora. Kao i naši prostori. Beskrajna kombinacija gotovo nemogućih varijabli koje je oluja povijesti nanijela baš tu gdje jesmo. Smatram da je to blagoslov. Netko mudar bi iskoristio komparativnu prednost tih različitosti. Mi smo u fazi da ih negiramo i u tom mulju (nažalost mulju) tražimo vlastite identitete. Isključivosti. Iako ih nema ni u zemljanoj kuhinji naših pradjedova. Breme te povijesti je veliko. A zapravo je rješenje samo zamisliti Sizifa sretnog. Pada mi na pamet omiljena scena iz crtanog filma "Ratatouille" kada kritičar Ego proba taj ratatouille i raznese ga nostalgija okusa iz djetinjstva. Tražimo stalno nove okuse i uzbuđenja dok istovremeno žudimo za onim okusom mira i voljenosti bakinog najjednostavnijeg jela. Sve je to, mislim, normalno. Nije to nešto što nas rascjepljuje. Jednostavno je to ljudski. Nipošto ne isključuje jedno drugo. Tragamo ili nas žulja najčešće ono što mislimo da nam nedostaje. Često je to nešto sasvim jednostavno. Zagrljaj ili mrva ljubavi. A prođe nam život dok shvatimo što nam nedostaje.
Sve je počelo s filmom. U dječačkoj dobi od 12-13 godina počeo ih je gutati. Ta magična privlačnost filma nije ga popustila od tada do dana današnjeg. To, naravno, ide u paketu s književnosti i glazbom. Iako je njegov život naizgled krenuo u potpuno drugom smjeru čvrstog poduzetnika s laptopom u krilu - gluma ga je odnijela.
- Nije sam moj poziv to što oko njega toliko volim. Ono što mi taj poziv omogućava i vuče me k njemu. To je to stalno istraživanje i igranje. Dopušta mi, dapače traži od mene da stalno budem znatiželjan i da učim. Sve je u stupnju angažmana. Upravo smo Srećko Horvat i ja s partnerima pokrenuli školu filozofije na Visu. Školu autonomije, samoodrživosti, školu svega. To je možda najbolji sukus mojih strasti. Stalno propitivanje i analiziranje svijeta oko nas. I učenje o njemu. Obnovili smo, kamen po kamen, staru kuću 800 metara uz brdo, koja će sutra biti centar škole. Ne nužno fizički, više idejno. Učimo se gradnji suhozida. U bliskoj ili daljoj budućnosti cilj nam je da napravimo tamo i amfiteatar. Učimo jedni druge. Da stvorimo platformu za izvedbu, učenje i propitivanje. Mi gradimo školu, a škola gradi nas - to se prometnulo kao uzrečica škole. Upravo i jest tako. Danas gdje je sve brže, brže, brže, sve je odmah i sada, instant. Sporost same filozofije, a i gradnje na nepristupačnom terenu, odsutnost buke, mir tog prostora usred ničega nešto je suprotno meni samom. Izazov mi je. Volim da je tako, volim se pobjeđivati na razne načine. Lomi me i bjesnim od nestrpljenja nekada. Često. No na kraju jednog takvog dana kada smo od ranog jutra na leđima nosili ciglu po ciglu ili vreću šljunka, naprosto sam sretan. Zadovoljan i miran. Tako je i s glumom. Ne ide. Neće ništa na silu. Ništa odmah. Stalno sam na rubu odustajanja. Čini mi se da neki proces stagnira, ma i stagnira. Kad prođe određeno vrijeme i čini vam se da ste svu energiju potrošili samo na "izdržati", okrenete se i vidite svoje djelo. Nezamjenjivo.
Njegova filozofija vrlo je jednostavna: il‘ si čovjek - il‘ nisi. Ne vjeruje u razlike između muškaraca i žena.
- Žene i ženska energija. Muškarci i muška energija. Za mene nema i ne bi trebalo biti razlike. Da je tako, ne bi trebalo ni biti diskusije o ravnopravnosti ili njezinoj odsutnosti. Bijes velikog dijela javnosti na feministički pokret, na primjer, a da se ne zavaravamo - radi se o bijesu, dokaz je da je neravnopravnost usađena u naše društvene poretke. Feminizam bi trebao biti norma, nula, početna premisa kao i gravitacija.
Strahove ne izbjegava. Religija mu je mir. O starosti ne razmišlja. Ne seže tako daleko. Sve više naginje nekom smirenju i polaganosti.
- Starost. Samoća. Bojim se puno toga. Tako da je hrabro, najhrabrije danas biti i usprkos strahu živjeti. Više me strah samoće s nekim nego neke generalne samoće. Mislim da ispunjen čovjek nikad nije sam. Nikada. Može se to i religijski čitati. To ostavljam svakome za sebe. Težim miru. Ispunjenju. Ako takva bude starost i ako je dočekam, bit ću sretan. Ali prvo ću nastojati da danas budem sretan. Moj svaki dan je potpuno drugačiji. I svaki takav traži neki drugi comfort. Volim i one koji ne traže comfort nego rad i akciju. Samo tako mi dođu sa zaslugom i oni za čisto odmaranje. Ja istinski volim raditi. Naravno da se volim i odmarati, ali volim da mi ti dani dođu kao zasluga. Kako se mijenjam, mijenja se i ono što me čini sretnim i što me opušta. Nekako sam od pandemije zavolio kućevanje. Volim biti doma. Manje i izlazim. Dosta manje. Ne kažem da će tako i ostati. I opet dobro. Zadnjih mjeseci sam dosta čitao. Uživao. Gledao serije i filmove. Tu je uvijek tolika disproporcija između moje želje i količine dostupnog sadržaja. Uvijek, a vjerojatno kao i svi, kasnim. Liste su mi puno duže od mogućnosti njihova ispunjavanja. Gladne oči vazda.
Odrastanje u Širokom Brijegu u središtu prirode uz gomilu djece i bezgraničnu igru. Zdrava, čvrsta obitelj prosvjetitelja... konture iskonske ljubavi. Četiri brata i dvije sestre. To nosi u svojim temeljima. Bio je dosta mirno dijete, povučeno, sklono maštanjima. Više neki osjetljivi dječak nego ekstrovertni mangup.
- Smatram se sretnim zbog ljudi koje imam oko sebe. Ustvari, ja sam baš bogat čovjek. Od ulice u mom rodnom Širokom Brijegu i ožiljaka koje imam na glavi od razbijanja u borovini, šumi na pecari gdje sam odrastao. Zidića pored stadiona gdje sam hladio hormone puberteta. Gimnazije na brijegu pored crkve. Dramske sekcije pri Franjevačkoj mladeži i folklorne sekcije. Do moje prve zagrebačke zime od -22 stupnja na Kozari boku pa preko Ferenčice pješke do Ekonomskog fakulteta. Civilne vojske na Prometnom fakultetu, Akademije dramske umjetnosti, seljenja u Beograd, Sarajevo, Ljubljanu. Sve je to posuto šljokicama raznih prijateljstva. Nekih boljih - nekih gorih. Da ne mudrujem o broju ljudi koje čovjek može imati za prijatelje. Može ih imati koliko ih može podnijeti i ponijeti. Što je tu mudro? Biranje? Da, i trebalo bi biti. Znam. Ali! Nisam taj. Ja sam više kao zagrizli kockar kroz život skupljao prijatelje ili su oni skupljali mene. Pijano ne misleći i na razočarenja i na nedostajanja. Davao se grlom u jagode. Jer osjetljiv sam neopisivo. Ne govorim da se pohvalim. To mi je najveća mana. Usprkos razočaranjima i ubodima u srce i dalje sam širio ruke i tražio ljude. Nije više tako. Sada sam umorniji. Više vremena drugujem s kaučem. Mudrujem. Skupljam snagu za nove valove oduševljenja. Prijatelji su super. Super su za dijeljenje tegoba. Više se koraka s njima može prijeći.
Divi se nekim besmrtnim filmskim scenama koje zna napamet. Nekim bravurama pred kojima mu svaki put proključa krv.
- "Carstvo sunca" Stevena Spielberga, na primjer. Kada mladi Christian Bale pjeva u logoru salutirajući svom prijatelju Japancu koji se sprema za svoj prvi i posljednji let. Ta me scena odvali. Ima ih milijun. Obožavam filmove. Pa Geoffrey Rush u "Sjaju" kad gol skače na trampolinu i kad hvata onu tetu za sisu. Debeli Brando u "Apokalipsi danas" i Brando općenito, uvijek i svugdje. Nick Nolte u "Ratniku" kad poklekne i počne piti u sobi slušajući audioknjigu "Moby Dick". Tom Hardy uleti u sobu i polegne ga na krevet, a on se raspadne. Bože, kako su to iskrene suze i iskrena bol. Mogao bih ovako na sto stranica.
Gotovo animalne snage je izvana, a suptilne iznutra. Nije prikovan u besmisao svakodnevice. A najzavodljivija na njemu je iskrenost.
- Moj unutrašnji muškarac je svakakav. Mijenja se. A sam pojam unutrašnjosti znači neku skrivenost i mekoću. Čuvam je. Razvijam je. Želim rasti, napredovati. Želim učiti. Bojim se da ne izgubim znatiželju. Ne dam ogorčenosti u sebe. Često se dogodi da i ima objektivnih razloga za nju, ali znam da su ti razlozi samo moja perspektiva. Rijetko je objektivno svijet kriv. Svijet samo zrcali. Uživati treba u prolasku i starenju.