Postoje dvije vrste ljudi - ili filmofila: oni koje zanimaju Oscari i nazivaju ih "najprestižnijom filmskom nagradom" i oni koji smatraju kako se radi o smiješnoj zabavi za mase koja s filmom nema puno veze. Istina je, kao i uvijek, negdje između. No, činjenica jest da je zanimanje za dodjelu zlatnih kipića Američke filmske akademije sve manja iz godine u godinu. Prošlogodišnji su Oscari najmanju gledanost od 1974., kad se dodjela počela pratiti. Teško je odrediti jedan razlog za to, mnogo je varijabli utjecalo na to, no jedna koja se često spominje u posljednjih nekoliko godina je uključivost.
Rasizam
I dok se u Hrvatskoj teško može uopće razgovarati o tome, u američkom društvu ovo je društveni problem broj jedan. Rasizam i rasna nepravda ozbiljni su problemi s kojima Amerikanci žive već desetljećima, no tek nedavno o njima se počelo ozbiljno pričati, a o rješavanju bi se dalo raspravljati. Je li osuda policajca Dereka Chauvina za ubojstvo Georgea Floyda dovoljan korak naprijed ili se radi tek o simboličnoj pobjedi? Američko je društvo podijeljeno, no bilo bi neumjesno reći da nikad takvo nije bilo. Štoviše, ovo su posljedice itekako podijeljenog društva otpočetka, od ropstva preko Jima Crowa sve do danas. No, danas je ta borba nešto vidljivija i prilično povezana s pop kulturom. Prije šest godina krenula je kampanja #OscarsSoWhite. Hashtag je stvorila April Reign, referirajući se na činjenicu da su za Oscare 2015. nominirani u velikoj većini bijelci. Kampanja na društvenim medijima razvijala se brzo, a neke su zvijezde, poput Jade Pinkett Smith, Willa Smitha, Spikea Leeja i Ave DuVernay te godine bojkotirali dodjelu. Predsjednica Akademije Cheryl Boone Isaacs obećala je povećati broj članova, uključujući što veći broj ne bijelaca. Oscari nisu jedini koji imaju problem s uključivosti. Tek je ove godine otkriveno da u glasačkom tijelu Zlatnih globusa, koje čine inozemni dopisnici u L.A.-u, nema niti jedne osobe koja nije bijele rase - i to nakon što su neki televizijski i filmski uradci prošli bez nominacija.
Oscari su ove godine, ipak, nešto drugačije izgledali kad su objavljene nominacije. Po prvi puta u povijesti, činilo se da bi u svim kategorijama mogla pobijediti osoba koja nije bijele rase. Bio je to prijelomni trenutak. Iako je bilo jasno da se neće dogoditi da svi dobitnici budu iz redova manjina, sama mogućnost - koja se dogodila prvi put - bila je dovoljna da se zajednica uzbudi, ponada.
U jeku kampanje za zaustavljanje mržnje i diskriminacije prema osobama azijskog porijekla koja traje već mjesecima u SAD-u, dobitnica Oscara za najbolju režiju i film je kineska redateljica Chloe Zhao. Još je jedan presedan bio ovdje - Zhao je bila prva ne bjelkinja nominirana u ovoj kategoriji i tek peta žena s nominacijom za režiju, a prije nje bila je samo jedna dobitnica, Kathryn Bigelow za "The Hurtlocker" 2010. godine.
Zhao je tako zaista ušla u povijest - druga žena i prva ne bjelkinja s Oscarom za režiju. Svijet se doista mijenja, a s njime i akademija.
"Ovo je za sve koji imaju vjere i hrabrosti zadržati ono dobro u sebi", rekla je Zhao.
Iako im se nije predviđala pobjeda, po prvi put su u kategoriji glavne glumice nominirane dvije crnkinje - Viola Davis za "Ma Rainey's Blackl Bottom" i Andra Day za "The United States vs. Billie Holiday"; pobijedila je ipak favorizirana Frances McDormand. Usto, u istoj je kategoriji za muške kolege prvi put nominiran Azijat, Steven Yeun za "Minari" (pobjedu je uzeo Anthony Hopkins za "Father", no očekivalo se da će Oscar posthumno ići Chadwicku Bosemanu), a Yuh-Jung Youn prva je Južnokorejka nominirana za sporednu ulogu, a kući je otišla sa zlatnim kipićem za dirljivu izvedbu u filmu "Minari". Svi su oni izjavili kako je prilično stresno biti u situaciji da ste prvi u tako nečemu.
"Bilo bi sjajno postaviti taj presedan ili biti dio trenutka koji probija strop, ali iskreno ne želim se uhvatiti u tu zamku. Teška je to situacija za mene jer nije ugodno biti prvi", rekao je Steven Yeun.
Dugo je vremena Hollywood radio filmove samo za jedan dio publike, dok su svi ostali uradci bili na rubu mainstreama, ali ne dovoljno. I dok je film s potpuno bijelom ekipom norma, onaj s potpuno crnom ili azijatskom ekipom ne viđa se gotovo nikada, a i kad bi se to dogodilo, neki bi se pametnjaković našao koji bi se pitao: "Zašto je bitna rasa, a ne profesionalnost?" Isto se pitaju sve ne bijele manjine oduvijek.
Zato su neke manje pobjede postale velike ove godine. Prvi puta dvije su Afroamerikanke dobile nagradu za šminku i frizure za "Ma Rainey's Black Bottom" (Mia Neal i Jamika Wilson), Pixarov "Soul" najbolji je animirani film - prvi put s Afroamerikancem u glavnoj ulozi", Daniel Kaluuya najbolji je sporedni glumac za "Judas and the Black Messiah". Maleni su to koraci naprijed, ali značajni za Hollywood i američko društvo.
Ljudi kao mi
Bilo bi pogrešno izostaviti efekt pandemije na smanjenje popularnosti Oscara. Naime, za razliku od vremena prije korone, kad smo bili fascinirani svim aspektima celebrity kulture, danas je to nešto malo drugačije - a krive su najvećim dijelom baš te zvijezde i društvene mreže. Sjetimo se pjevanja Lennonove "Imagine", koje je pokrenula Gal Gadot, a koje je trebalo "dati nadu" svima u prvom lockdownu. Zvijezda koje se "izoliraju" na imanjima veličine kvartova i iz svoje prostrane vile s devet spavaćih soba nam poručuju da smo "svi u istoj situaciji". Ljudi su u SAD-u umirali ispred bolnica jer nisu imali novac za bilo kakvu zdravstvenu pomoć dok J.Lo pije koktele kraj grijanog bazena. Nije baš ista situacija.
S obzirom na to da smo preko društvenih mreža saznali puno više o slavnima nego što smo ikad mogli sanjati, a oni su se malo previše opustili, magije je nestalo. Znamo sve, previše, i sad znamo da su oni ljudi baš kao i mi. Samo što su jako bogati, za razliku od nas.
Sjećam se, prije nekoliko godina najčitanije vijesti oko Oscara bile su one o poklon vrećicama koje nominirani dobiju. Ove godine među poklonima je odmor u švedskom svjetioniku, konzultacije s plastičnim kirurgom, električna cigareta napravljena od 24-karatnog zlata, boca votke, kapsule CBD-a i jestive pahuljice od 23-karatnog zlata. Čini li vas to zavidnima u onom pretkorona smislu - koji bi išao nešto kao: "Uh, da sam barem slavna i dobijem tu vrećicu!", ili vas čini ljutitima, više u stilu: "Zašto, zaboga, se toliko novca troši na ovakve gluposti dok ljudi umiru od siromaštva doslovno pet metara od ove dvorane?"
Aktivizam i umjetnost
Još jedan razlog za smanjenje interesa publike za Oscare je njihovo stalno plesanje između populizma i umjetnosti. "Nomadland" je ove godine osvojio sve važnije nagrade, no to nije film za širu publiku. Radi se o ozbiljnom djelu koje neće biti dosadno manjem broju ljudi koji žele gledati art filmove. I u tome nema ništa loše, no svake godine postoji dilema - koga će Akademija nagraditi? Popularne filmove koje voli i gleda većina ili art uratke cijenjenih redatelja?
Gledamo li filmove da bismo se zabavili ili da bismo uživali u umjetnosti? Pitanje je na koje svatko mora odgovoriti sam za sebe, ali i Oscari imaju svoju ulogu u tome. Ove godine čak nije toliko pitanje bilo "umjetnost ili populizam" nego "umjetnost ili aktivizam", no jasno je da se stvari mijenjaju čak i u starom, bijelom Hollywoodu.
Nakon što je prošle godine južnokorejski "Parazit" zasluženo osvojio nagradu za najbolji film, kineska redateljica ove godine odnosi sve najvažnije nagrade za svoje portretiranje Amerike. Ali, ne zaboravimo i ostale filmove koji su bili nominirani.
"Promising Young Woman" feministička je priča o osveti, "Minari" posveta imigrantima, "Judas and the Black Messiah" bavi se borbom crnaca za građanska prava, u fokusu priče filma "Sound of Metal" je ne bijelac koji gubi sluh, a "The Trial of Chicago 7" pravi je festival bunta. Jedini "klasični" oskarovski filmovi s pretežno bijelom postavom i ne aktivističkom notom bili su "Mank" kao posveta starom Hollywoodu te "Father", prava muška priča, a po nekima i - objektivno - najbolji film u kategoriji. "Nomadland" više je art nego aktivistički film - Zhao je već dobila kritike za previše idealizirano prikazivanje prekarnog rada za tvrtke poput Amazona, koji je trenutno usred skandala zbog kršenja ljudskih prava svojih radnika. U ovom filmu sve kao da je snimljeno u "zlatnom satu" - svi su nasmiješeni i sretni, usprkos svojoj sudbini, unatoč tome što su prepušteni golom kapitalizmu. Redateljica je objasnila kako je htjela izbjeći politiku te se fokusirala na univerzalno iskustvo.
Oni koji su na strani aktivizma u ovoj priči vjerojatno nisu zadovoljni. Sličan se scenarij odigrao kad je "Moonlight" uzeo najbolji film od "La La Landa" 2016. Art je te godine pobijedio populizam, unatoč krivom proglašenju pobjednika.
Što nam onda ovogodišnji Oscari govore? Svakako, da umjetnost ne može postojati u vakuumu. Ona mora, u svim svojim formama, pa tako i na filmu, reflektirati stvarni svijet, probleme s kojima se suočavamo. Ipak, to ne čini dobar - ili najbolji film. S obzirom na to da se članstvo u Akademiji promijenilo u posljednjih pet godina - danas je dvostruko više žena i manjina nego prije - mijenja se i krajolik nominiranih. Može li se promijeniti i definicija najboljeg filma? Cinici će reći da već jest, no je li to nužno loša stvar? Umjetnost, osim što ne postoji u vakuumu, nije ni objektivna. Isto tako, možda Oscari jesu najprestižnija nagrada u filmskom svijetu, znamo da nisu bezgrešni. Najbolji film 1977. bio je "Rocky", nagradu za najboljeg redatelja također je uzeo Avildsen, dok je Martin Scorsese ostao praznih ruku za "Taksista". Zamislite taj skandal u današnjem društvu.
Na kraju, ove je godine zaista bilo povijesnih, prvih zlatnih kipića i to je samo prvi korak. Kad više ne bude vijest da je jedna žena, k tome ne bjelkinja, dobila jednog od "velikih" Oscara, ili kad se ne budemo iznenadili kad film s manjinskom glumačkom postavom bude proglašen najboljim, tad ćemo moći pričati o uključivosti i Oscaru za sve. Dotad se slave male pobjede.
