Halston, mini serija od pet epizoda koja je nedavno imala svoju premijeru na Netflixu s velikim Ewanom McGregorom u ulozi slavnog modnog dizajnera doživjela je, barem do sada, niz negativnih kritika iz pera vodećih filmskih kritičara velikih američkih i europskih medija. Nas pak nije toliko razočarala, ali oduševljeni nismo. Popmoznost najava velikih serija u zadnje vrijeme kao da je alarm koji govori da ne bismo trebali očekivati puno.
Zašto? Prvenstveno zato što ništa nije loše osim očekivanja koja su uspostavljena. Generalno su kriteriji tako postavljeni – kada se radi film ili serija o poznatoj, javnoj osobi, očekivanja su visoka. Želi se: vjerodostojnost, kvalitetna imitacija, dosljednost u predstavljanju intimnog i poslovnog narativa koji je obilježio tu osobu, društvo ili što god se reprezentiralo, a da znamo da je bilo "stvarno". Traži se "povijesnost", relevantnost informacija – de facto, dokumentarizam preko (svekolike!) izvrsne izvedbe – glumačke, kostimografske, scenarističke, režijske, auditivne. Po prilici: usporedivi do autentični kostimi, rekonstrukcija lokacija tog perioda, ukratko – sve. I možda svi ti koji to traže, nisu toliko prezahtjevni. Naime, redovito se tako visoki zahtjevi uspostavljaju spram tako velikih produkcija. Kad kažemo velikih, mislimo, jasno – skupih.
McGregor se trudi najbolje što može. Glumački zadatak koji mu je dat, iako zabavan, sasvim sigurno nije lak: Halston je ekstravagantan, ovisnik u ratu s mnogo supstanci, ovisan o pozornosti koja mora biti na njega usmjerena. Pažljivo pazi na sve: kako na odjeću, tako i na što točno treba reći u razgovoru s moćnijom osobom od sebe. Svaka čast, najbolji je to dio ovog scenarija: sofisticirano razumijevanje, recimo, dinamike između Halstona i Lize Minnelli (Krysta Rodriguez), zvijezde koja je Halstonu sve; ona ga doživljava kao velikog prijatelja. On pak ostaje usamljenim i neispunjenim – u trenutku kada se ona uda. Iz povijesnih, dakle društvenih, ali i osobnih razloga ovaj razigrani esteta, ne može pronaći pravu romantičnu ljubav. Gay život u New Yorku 1970-ih prikazan je izoliranim. Halston, koji je naizmjence kućni čovjek, ali i razuzdani, financijski raskalašeni ekstrovert koji koristi partyje kao mjesto za skrivanje, a ujedno i opuštanje, dodatno je izoliran, čak i od sebe.
Ova mini serija ipak ne ide tako daleko, jer se niti jednom interpretativnom ključu ne prepušta. Na činjenicu da je Halston "bez ljubavi" iz razloga koji dolaze unutar društva, ali i iz unutarnjih razloga koje protagonist nosi sa sobom, serija samo, recimo to tako, "sliježe ramenima." Na kraju jednostavno prestane pričati svoju priču – s tekstom koji objašnjava Halstonovu smrt i što se dogodilo s drugim poznatim ličnostima koje smo sreli - a da pritom nismo dobili stvarni kraj, ili puno (zasićeniji) početak ili barem – sredinu. Scenaristički "flopovi" nisu takva rijetkost u hiperproizvodnji kulturnih materijala kojima svjedočimo. Igra sama često zna spasiti određene nedostatke koje scenarij nosi sa sobom, međutim izostanak strukture i ako hoćete – poante se ne da tako lako nadoknaditi. Scenarij je važan gradivni element i ako je porozan i površan u svojoj temeljnoj posturi, šanse su mu male do nikakve.
Postavke stereotipa su grozomorne, unatoč tome što je Ryan Murphy gay kojeg se "optužuje" za promociju LGBTIQ tema unutar mainstreama (i neka ga!), međutim to ne znači da ne želi zadovoljiti imaginarij dominantne publike (koja nekako ipak zamišlja taj "gay svijet"), a ujedno i vlastiti, nerijetko "autohomofobni" svijet. Mnoge su celebrityje predstavili doista izvrni glumci (od lika Lize Minnelli do lika Biance Jagger), ali Andy Warhol se niti ne spominje, unatoč poznatom tulumarenju njih dvojice u njujorškom disco klubu Studio 54, a izostavljena je i Iman, supruga Davida Bowieja, koja mu je bila omiljeni model.
Ako ne znate tko je Halston – sada je vrijeme da se probate uputiti u njegov doista impresivan modni, umjetnički i poslovni opus. Roy Halston Frowick već je kao dječak uz baku počeo šivati, izrađivati šešire i prilagođavati odjeću za majku i sestru. Već upisom na School of the Art Institute u Chicago počela je njegova modna priča. Na početku je radio kao dekorater izloga, a 1953. je odlučio da mora pokrenuti posao sa šeširima i instantno uspio. Istaknutija mu je klijentica bila poprilično poznata radijska glumica i komičarka Fran Allison, a njegove šešire nosile su i Kim Novak, Gloria Swanson, Deborah Kerr, Hedda Hopper i niz drugih poznatih žena. Ubrzo se preselio u New York te se počeo predstavljati samo imenom Halston. Pravu je slavu doživio kad se u njegovom šeširu na inauguraciji svog supruga 1961., pojavila Jackie Kennedy, neposredno nakon tog zamaha počeo je kreirati i odjeću, a cijelo ga je vrijeme financijski podupirala Estelle Marsh, milijunašica iz Teksasa koju je u seriji utjelovila Karen Mason.Mary Wells Lawrence upoznala ga je sa svojim budućim suprugom Hardingom Lawrenceom, direktorom Braniff International Airways. Tada je za Mary dizajnirao vjenčanicu, a za Hardinga uniforme za cijelo osoblje aviokompanije. Liza Minelli i Bianca Jagger, Greta Garbo, Lauren Bacall, Babe Paley, Diana Vreeland, Gene Tierney, Margaux Hemingway, Elizabeth Taylor bile su njegove vjerne klijentice i prijateljice, onakve kakve se samo može biti u tom okrutnom i često beskrupuloznom svijetu u kojemu se spaja zabava i posao, umjetnost i novac.
Njegova svakodnevna "uniforma" sastojala se od crne dolčevite, hlača na crtu i sakoa dok su pak njegovu modnu estetiku karakterizirale pročišćene linije bez mnogo detalja ili barem bez onih koji nisu funkcionalni. Za Vogue je onomad priznao da mrzi stvari koje ne funkcioniraju. Umro je kao mnogi njegove generacije u New Yorku, u ludilu AIDS pandemije i izostanka državne podrške bolnicama i znanosti uopće jer se tada još vjerovalo u službenim političkim krugovima, dominantno republikanaca da se radi o "bolesti pedera" te shodno da je to kazna koju su zaslužili.
