Heard VS. Depp – WOW! Kultura nasilja je iznova došla na svoje, kao da je ikada i izgubila platformu? Mi, voajeri i pervertiti, pratili smo u toj medijski nadgrađenoj areni bitku dvoje ranjenih ljudi. Bitku je motivirala moć, povreda i glad. Uvijek isto. I izostanak ljubavi. Aktera spram sebe samih, aktera za sebe. Nas prema nama samima. Ljubav je opet izgubila, a navodno je postojala. Oduševljeno su onomad pisali mediji. Rodila se ljubav između dvoje, u tom trenutku, najljepših i najseksepilnijih ljudi. Danas su tretirani kao umjetnik-alkoholičar i narkoman te glumica – bipolarna, histrionka i sve drugo što su joj olako pripisali. I mediji i struka koja ju je gledala preko TV-a u njezinoj borbi za dostojanstvo ili novac. Tko može znati, tko može suditi? Od te "opće javnosti"? Međutim, informacije o njihovim stanjima, poremećajima ili bolestima nisu nimalo banalne niti su za ismijavanje.
Kao što znamo iz "opće" etike: ljudima u nevolji treba pomoći. Međutim, kome je u interesu da njima zapravo pomogne? Odvjetnicima kojima isplaćuju nesuvislo velike honorare? Da, ali do određene točke, točke nove potrebe klijenata za njima. Medijima koji su odavno gladni egzekutori intimne "pornografije" – ne. Prijateljima? U takvim odnosima slave i moći opravdano je sumnjati u iskrene prijateljske (i dobrohotne) pojave. Ukratko – nikome nije stalo do njih. Možda roditeljima, možda djeci. Ali, znamo i da ta ljubav nije nužno zagarantirana. Svjedočili smo autodestrukciji koja je prelazila u destrukciju. Ljudima koji svoju "unutarnju" prazninu očito ne mogu nikako nadomjestiti nego kroz (samo)prijezir. Gledali smo (vjerujte, puno nas!) nas same u njima, nas nužno odgojene da podržavamo i glorificiramo ljubav kao bol, seks kao latentno nasilje, strast kao agresiju, požrtvovnost kao vrlinu, predanost u narušenim odnosima kao neophodnu mjeru zrelosti. Uh! Oni su mi. Radikalizirana verzija nas, naše kulture, naše ideje užitka, naše (ideje) perverzije.
Intenzivna, planska i nimalo banalna demonizacija Amber Heard, do koje razjarenoj javnosti posebno nije stalo, nešto je čime se tim stručnjaka valja pozabaviti. Kao da sva iritacija koju je proizveo #MeToo pokret je istresen na nju. A taj je pokret, znamo, posebno iritirao nevjernike u nasilje, ignorante koji dominantno dolaze iz bijelog svijeta i koji ne žele odstupiti od svog povjerenja u zadat im sustav pravila. Društvene su mreže utoliko postale "legalan" prostor, svojevrsna vježbaonica masovne hejt-histerije.
Narativ o paćeniku, Petru Panu koji se rehabilitirao u očima njegovih obožavatelja i narativ o femme fatale zlostavljačici, manipulatorici koja je, što nije malo puta spomenuto – biseksualna (a valja se podsjetiti da su biseksualci od strane gay i hetero zajednice jednako demonizirani kao nepouzdani, neodlučeni, de facto lažljivci) koju je dočekala pravda, zapravo spada u filmsku bajku. Samo što nije.
Mi ljudi, zadojeni svojim malograđanskim predrasudama i snatrenjima žrtvu uvijek želimo vidjeti kao uzornu i moralnu, a Heard eto to nije – prelijepa je, histrionična, seksi i pomalo agresivna, stoga valjda ne može/ne smije biti žrtvom. Ne uklapa nam se u naš projekcijski okvir. Deppa je pak dočekala kršćanska uloga koja je zemaljskom pučanstvu puno bliža – mi kritički neosviješteni ljudi, malograđani volimo vjerovati da je sud pravičan i pravedan te lišen utjecaja i moći, stoga je istina koja se nudi o našemu lijepom, seksi, heroju – točna. Lijepi, seksi ljudi vjerujemo mi ljudi, skromna duha, ne mogu biti zlostavljači. Zaboravili smo da je sud u Londonu presudio da je u najmanje 12 prilika Depp bio nasilan prema Heard. Ipak, to je bilo prije dvije godine, dakle – davno. Koga briga! Američko je suđenje bilo znatno spektakularnije! Također, ljudi kao da su zaboravili kako ovo suđenje nije bilo o potencijalnom zlostavljanju već o difamaciji koju Heard nije uspjela oživjeti kao relevantan podatak.
Rodna dimenzija ovog medijskog fenomena, a njihovog, prije svega intimnog problema – natkriva sve do sada spomenute elemente. Naime, da je i u jednom trenutku Heard snimljena pijana, drogirana i da je pritom bila majka (kao što je Depp u tom trenutku otac maloljetne djece) – probajmo zamisliti reakcije moralnih pozera? Petru Panu Johnnyju Deppu, našoj seksualnoj žudnji, sve je oprošteno. Startno. Uloga flambojantnog, seksi, zbunjenog umjetnika, ljubavnika mnogih ljepotica kao da ga je apriorno razriješila svih obveza i odgovornosti. Nije to slučajno, ovo je muški, bijeli svijet. Oni su sami, kao takvi, prvi cilj naše, opet ću reći – žudnje. A žudnju teško do nikako ne volimo dekonstruirati. Bojimo se da se neće druga uspostaviti.
Ovo je bila priča o nama, da se ne zavaravamo, prvenstveno o našim iluzijama koje se hrabro bore za svoje "pravo na život". Ovo također nije bila priča o siromašnim, deprivilegiranim žrtvama diljem svijeta. Na njih niti jedan od mogućih zamislivih ishoda ne bi djelovao. To što si mi volimo utvarati – samo je naša ljubav prema laži. Poruka ovog suđenja poslana je našim patrijarhalnim snovima, da ih umiri, a ne svijetu koji želi pravdu, za sebe – za druge.
