Jeste li ikada zamišljali užasavajuće scenarije? Ma, pogrešno pitanje. Sasvim ste sigurno zamišljali smrt svojih bližnjih i strahovali od toga. To je normalno. Ali, možda je i manje važno je li "normalno" ili nije. Važno je da neke etičke dileme opstaju unatoč svim tehnološko-ekonomskim progresima. Na primjer, jeste li čuli da postoji mogućnost komunikacije s mrtvima? Svojim bližnjima? Ne preko prizivanja duhova, ne preko tih anakronih, trivijalnih i opasnih komunikacijskih modela, već pomoću suvremene tehnologije.
Želite li to?
Zamislimo da želite. Zamislimo i da znate što biste s "tim", Ostaje pitanje: zašto to želite? Radi utjehe? Ipak, kakva je to utjeha ako znate da to i dalje nije stvarna osoba nego novi tehnološki doseg koji je tu kao još jedna kapitalističko - hedonistička ludorija čija je namjena da vam ispuni sve želje iz tog, uvijek rizičnog fonda žudnje, želja i ambicija da svoj život što više ispunimo tzv. smislom i odgovorima na mnoga često neodgovorena pitanja. Pitanja o životu kao takvom, a kamoli smrti i njezinim ontološkim razlozima.
Što uglavnom želimo pitati, a da nije iz spektra u kojemu će odgovori zadovoljiti (isključivo) nas koji patimo, koji želimo saznati više, koji želimo razumjeti, koji želimo "pobijediti" život? Oni malo intenzivniji i fanatičniji među nama možda će pitati "kako je tamo gdje su nakon fizičke smrti otišli...", unatoč tome što će znati da se radi tek o pukoj tehnološkoj manipulaciji. Ali vjera radi svoje, nerijetko eliminira logične i jasne poruke koje smo dobili po putu.
Ukratko, želimo sami sebe nadmašiti, nadživjeti ovaj život. Ta gladna potreba za vječnošću koju si želimo osigurati je vrlo efemerna, jer vječnost zaista ne možemo spoznati pa je u tom smislu precizno pitanje - zašto to uopće želimo? Otkud nam ta ideja?
Nadživjeti i moći vječno reaktivirati sjećanja, glasove, mirise i boje vrhunac je našeg odnosa prema nostalgiji, naše "primijenjene" religioznosti. Potreba za vraćanjem "na staro" suštinski je melankolična gesta. Ta potreba za, u metaforičkom smislu, "orgijanjem" nad onim što je prošlo u svojoj je srži nakaradna i perverzna. Razgovarati i "čuti glas" s nestvarnim, umjetno napravljenim "karakterima" koji "glume" naše bližnje na jednoj je razini čak i "perverzna". Da približimo...
Dakle, zamislite da majka i otac (ili baka i djed) "žive" u aplikaciji na vašem telefonu. Moguće je! Naime, glasovni algoritam koji je konstruirala kalifornijska tvrtka HereAfter AI stvara asistente s materijalom od, po prilici, četiri sata razgovora koje su vodili sa spomenutim subjektima o njihovu životu i sjećanjima. Sa subjektima koji će nastaviti postojati u tom virtualnom kodu, vremenu i memoriji i nakon što fizički umru. Probajmo, barem na trenutak, zamisliti ljude koji daju svoj glas i odgovaraju na pitanja o svom životu kako bi ih se kasnije proizvoljno "adaptiralo" kao odgovore na niz nerijetko bizarnih pitanja.
Cilj spomenute tvrtke je omogućiti živima da komuniciraju s mrtvima. Tehnologija poput ove, koja vam omogućuje "razgovor" s ljudima koji su umrli, bila je jedan od vodećih motiva znanstvene fantastike desetljećima. To je ideja koju (također!) razni šarlatani i samoprozvani duhovnjaci promiču stoljećima.
Činjenica da ova tehnologija sada nudi to što nudi i što postaje potencijalnim dijelom stvarnosti kakvu detektiramo, a ujedno i sve dostupnija, zahvaljujući napretku umjetne inteligencije i glasovne tehnologije, ne dopušta nam ipak toliki cinizam. Utjeha od bilo kuda često zna biti zadovoljavajuća za onog tko traži podršku, pomoć ili barem privremeno "utrnuće", zaborav? Ne sudimo olako.
Efekti "bijega" od života uvijek dođu na naplatu onome tko to osujećeno čini. Sjetimo se velike Virginije Woolf, koja je u oproštajnom pismu svom mužu napisala (po Cunninghamovoj i Daldryjevoj književnoj i redateljskoj interpretaciji "Sati"): "Dragi Leonarde. Gledati životu u lice, uvijek, gledati životu u lice i znati ga po tome kakav jest. Upoznati ga, voljeti ga zbog onoga što jest, a zatim ga odbaciti. Leonarde, među nama ostaju zauvijek godine. Uvijek ljubav. Uvijek sati."