Kustosica hrvatskog paviljona na predstojećem Venecijanskom bijenalu Elena Filipovic sedam godina vodi Kunsthalle Basel, jednu od najznačajnijih europskih izlagačkih adresa suvremene umjetnosti. Do sada je kurirala Berlinsko bijenale; nekoliko godina radila je za briselski Wiels.Organizirala je izložbe koje su ugostile brojne umjetničke institucije, kao što su Centar Pompidou u Parizu, Muzej Hammer u Los Angelesu, Muzej moderne umjetnosti u New Yorku, Muzej moderne umjetnosti u São Paolu i Tate u Londonu. Ususret otvaranju ovog prestižnog bijenala razgovarali smo o našem predstavniku (shvatit ćete i zašto). Naime, posljednjih desetljeća jedinstvena konceptualna praksa Tome Savića-Gecana često je diskretnim gestama povezivala međusobno raznorodne lokacije, skrećući pozornost na nevidljive društvene, ekonomske i političke makinacije u pozadini suvremenog društva. Saznajte što nas očekuje na ovom bijenalu.
Untitled (Croatian Pavilion) Tome Savića Gecana projekt je na kojemu je radila zavidna skupina profesionalaca iz različitih polja djelovanja – uvedite nas u same početke ovog procesa, u početke uopće konceptualiziranja ovog projekta, suradnje vas kao kustosice i samog umjetnika?
- Tomo i ja smo radili na brojnim projektima u posljednjih petnaest godina, tako da smo upoznati s načinima na koji onaj drugi promišlja i djeluje. Može se reći da imamo zajednički vokabular što onda rad na ovako prestižnim projektima čini znatno lakšim. Umjetnik koji predstavlja hrvatski paviljon biva odabran preko javnog natječaja, i dakako priželjkuje mogućnost da predstavi svoj rad na svjetskoj sceni koju omogućuje Venecijanski bijenale. Tomo me je nazvao prije godinu i pol dana s ponudom da priložimo prijedlog za paviljon s njegovim radom. Od samog početka dijelili smo uvjerenje da je za ovaj sadašnji trenutak više nego važno ponuditi radikalan projekt kroz koji ćemo u tom periodu maknuti i cigle i malter fizičkog paviljona. Tomo kroz svoju višedecenijsku praksu, odnosno od samog početka djelovanja u polju umjetnosti, propituje institucije i njihove prostore preko kojih nam pokazuje kako ih percipiramo, kako se njihova moć emanira i reproducira, kako je publika upravljana, te kako se upravlja tijelima. Kroz svoju praksu, sam je umjetnik znao zabarikadirati određene ulaze kreirajući tako mala ometanja svakodnevnog života – na primjer: pokretne bi stepenice iznenada, neobjašnjivo stale ili bi se temperatura na određenoj izložbi iznenada povećala ili smanjila a to bi, po prilici, ovisilo o setu informacija koje bi stigle iz nekih drugih prostora. Nastavno na ove primjere, umjetnik je predložio svojevrsni logičan nastavak svojih promišljanja i dosadašnjih djelovanja.
S obzirom da umjetnik ne govori o svom radu, odnosno ne daje intervjue, vi ste najvidljivija dionica ovog projekta. Moram vas pitati – na koje sve načine se vaše prakse i promišljanja susreću? Osjećate li se ugodno govoriti o projektu kao svojevrsna glasnogovornica?
- Ovo je peti put da surađujem s Tomom tako da sam već naviknuta. Poštujem njegovu beskompromisnu praksu koja uključuje neuvođenje niti jedne interpretacije koju obično autoritet-umjetnik daje. Način na koji bih ja opisala njegov rad je vjerojatno ponešto drugačiji nego bi to Tomo izgovorio, ali s obzirom da on to zna, upravo i želi otvoriti taj prostor između projekta i niza različitih interpretacija.
Što je bio ili i dalje jest najveći produkcijski/postprodukcijski izazov ovog projekta?
- Bilo je niz izazova. Jedan je i dalje prisutan: kako uvjeriti redovnu publiku bijenala da napusti svoja očekivana očekivanja i ideje o nacionalnom paviljonu ili čak izložbi. Ovaj umjetnički rad nije dohvatljiv preko klasičnog žanrovskog, umjetničkog medija koji bi ga pojasnio. On spaja konceptualu, tehnologiju i performans. Međutim, ako bismo rekli da je medij slikara boja, kipara npr. drvo ili mramor, Tomin je medij dnevna vijest. Drugim riječima, količina informacija koje svakodnevno konzumiramo o događajima u svijetu i koje su napisane s određenom vrstom pristranosti, neobjektivnosti, s dozom predrasuda (neki to nazivaju i “perspektivom”) rezultirala je paviljnom koji se kreće, infiltrira i temelji na promjenjivim, glavnim “pričama” naših vijesti i algoritmima umjetne inteligencije koja obrađuje te informacije kako bi diktirala upute koje daje petorici izvođača. Infiltracija, koja je posebno važna u ovom konceptu, stvorila je i najveći izazov. S obzirom na to da će se izvođači infiltrirati u druge nacionalne paviljone i izložbe - morali smo ih što je više moguće kontaktirati ne bismo li ih informirali o samom projektu. Mnogi su odmah odgovorili te s nama podijelili svoj entuzijazam i dobru volju za suradnjom. Upravo je entuzijazam naših kolega bio posebno inspirativan jer su doista razumjeli o čemu progovaramo. Neki su zidovi na bijenalu tanji od drugih dok naš paviljon zidova uopće nema. Dakako, tehnologija koja stoji iza ovog projekta iznimno je kompleksna i izazovna, a s druge strane je potpuno nevidljiva prosječnom oku. Doduše, ne za mene, ja sam podosta nesofisticirana u tehnološkom smislu. Srećom, Hrvatska ima agilne i inventivne tehnološki usmjerene umove koje su Tomo i KONTEJNER kao producent projekta pronašli i nagovorili na suradnju. Bez njihove iznimne predanosti ovomu neobičnom projektu – ništa ne bi bilo moguće. Ono što oni rade kreirajući inteligenciju koja će moći čitati i procesuirati dnevne vijesti te ih konvertirati u uputu za izvođača dio je koji publika neće vidjeti niti čuti, međutim – upravo to omogućuje Tomi da bude rigorozan u svojoj kritici suvremenog data-turbo kapitalizma.
Zadnja dva Zlatna lava dodijeljena su izvedbenim projektima. Kako to komentirate?
- Performans nije novost u suvremenoj umjetnosti. Međutim, godinama je bio ispostavljan na margine. Ili nije bio ozbiljno prihvaćen od strane muzeja, ili je pak bio vezan za spektakle, tj. strukture spektakla: otvaranje događaja, “posebni” vikend programi, međutim dugo ne kao parnjak slikarstvu, kiparstvu, videu ili fotografiji. Prepoznavanje koje su spomenute nagrade demonstrirale pokazalo je da su stručnjaci i publika konačno spremni ozbiljno uzeti u obzir sam medij performansa. Uostalom, medij je to koji iziskuje vrijeme i traži znatno više od posjetitelja od 30 sekundi koje prosječni gledatelj posveti radu u muzeju. Kroz svoj kuratorski rad, istinski sam zainteresirana za performans te sam zagovarala i branila ideju i važnost novog promišljanja njegovih izvedbenih modusa. Kad je Tomo predložio ovaj projekt, osjetila sam veliko uzbuđenje, pogotovo zbog svih implikacija/interpretacija koje ovo djelo nudi na nekoliko razina.
Je li ispravno reći da Savić–Gecanov projekt pripada sintagmi “suvremena umjetnost” ili je taj nazivnik već lagano napušten? Što je uopće to suvremeno u našemu vremenu?
- Apsolutno se radi o suvremenoj umjetnosti. I volim se držati te sintagme makar ona nekada plaši ljudi, posebice one koji s njom nisu upoznati. Suvremena umjetnost samo znači da je stvorena u ovom trenutku, ovom našem vremenu koje dijelimo, ona je umjetnost našeg doba. Međutim, valja reći, da velika suvremena umjetnost nije nužno napravljena u ovom trenutku, ali se svakako obraća istom, o ovom je trenutku, propituje ga, reflektira nam nas same ne bi li nas učinila osvještenijima, na pametne načine, osjetljivima na ono što se događa u svijetu. Kao kustosica vjerujem u kapacitet suvremene umjetnosti koja nas može učiniti boljim čitateljima i interpretatorima raznih događajnosti oko nas.
