Za roman "Potpirivanje" Jan Carson je 2019. nagrađena Nagradom Europske unije za književnost, a sada povodom izvanrednog hrvatskog prijevoda, naša je sugovornica. Irska spisateljica piše kratke priče i romane te radi i kao voditeljica umjetničkog programa, a zagrebačka publika imala ju je prilike upoznati na Festivalu europske kratke priče (FEKP) 2018. godine. U intervjuu smo se dotakli magičnog realizma i ne tako magične stvarnosti, da pojednostavimo okvir nastanka knjige. Razgovarali smo o romanu i tome kako ga valja čitati.
Ovo je, ukratko radnja, koja je ovdje i u funkciji da vas nagovori na čitanje: Ljeto je, a istočni Belfast gori. U trenutku kada nepoznati piroman započne s požarima i traženjem većih građanskih sloboda od vlasti, pridruže mu se i ostali nezadovoljni građani i ubrzo krene nezaustavljivi val nemira. Liječnik Murray samohrani je otac kojeg tište sumnje da njegova tek rođena kći nije bezopasna kako se čini. Je li moguće da je jedna od "Nesretne Djece Belfasta"? Sammyja Agnewa, pak, progone vlastita zlodjela iz prošlosti, a sada i u svome sinu Marku vidi iskru zla kakva je i u njemu nekoć tinjala. Obojica očeva odlučna su u namjeri da spriječe širenje zla, ali za to im treba mnogo, mnogo hrabrosti.
S obzirom na to da ste odrastali u Sjevernoj Irskoj, jeste li u djetinjstvu imali iskustvo sezone potpaljivanja vatri na otvorenom - lomača?
- Odrasla sam u ruralnijem kraju gdje su potpirivanja bila bitno manja i redovito su se održavala na poljima. Kakogod, u Belfastu živim preko dvadeset godina i često vidim velike lomače koje se pale oko 11. srpnja. Veliki je to događaj svake godine i odvija se na kraju moje ulice. Ove godine su počeli konstruirati lomaču čak na početku travnja.
Jesu li te polu-apokaliptične scene opisane u vašoj knjizi s Belfastom koji gori i lomačama koje se urušavaju u rijeke – u suštini povezane s vašom vizijom Belfasta? Kakvim ga vi vidite?
- Te lomače doista znaju izgledati kao lava. Snimke toga možete vidjeti i online. Međutim, kada govorim o pobunama i nemirima koji se opisuju u knjizi – slika je često ista već dugi niz godina. Mediji to dosta predano prate – od onih u sjevernom Belfastu, Derryju pa i Newtownabbeyju koji su se odvijali u travnju. Upravo slični događaji opisani su u mojoj knjizi.
U romanu progovarate i o teretu roditeljstva, o teretu nezgodnih odluka koje više manje svaki roditelj mora donijeti...
- Ne bih nužno rekla da se radi o teretu nego više o očekivanjima i odgovornostima koje roditeljstvo nosi. Nije sve negativno u tome. Lik Sammyja osjeća neku vrst tereta jer je otac Marku koji pokreće pobunu. Ipak, taj isti otac, po prilici – ima dosta konstruktivan odnos sa svojom drugom djecom. Jonathan, na primjer unatoč strahu od roditeljstva na samom početku – ipak zavoli svoju kćer Sophie. Ona u njemu budi boljeg čovjeka, nešto pozitivno. Zapravo sam htjela istražiti i propitati naše nasljeđe. Dakle – nasljeđuju li djeca svoja ponašanja od roditelja ili se ipak radi o odgoju koji ne pripada nužno i samo roditeljima već nizu socijalnih dinamika.
Kakav je bio proces s ovom knjigom ili bolje rečeno, koje su vas sumnje vodile?
- Iskreno rečeno, nisam imala nikakve sumnje dok sam ispisivala ovaj tekst. Osjećala sam da je to roman koji još nije napisan, a treba biti – jer ovakvo štivo valja postojati. Bila sam svjesna da trebam dodati elemente magičnog realizma ne bih li omogućila svojim čitateljima svježi uvid u probleme sjevernoirskog društva. U uređivanju teksta sam probleme dorađivala. Često znam puno puta raspisati i zamijeniti određene perspektive koje su do tog trenutka djelovale kao glavni, nosivi elementi priče. Imala sam sreće što sam mogla surađivati s talentiranim i hrabrim urednikom koji je shodno – mene ohrabrivao.
Koliko je trebalo da je zapravo napišete i predate?
- Godina dana pisanja i devet mjeseci uređivanja.
Što danas znači sebe razumijevati kao autoricu magičnog realizma? S kim ste bili impresionirani, od koga ste učili? Tko vas je ponajviše inspirirao?
- Volim pisati tekstove koji su smješteni u "stvarni svijet" i uglavnom je mjesto radnje Sjeverna Irska, naprosto jer je najbolje poznajem. Volim uvoditi fantastične elemente, osobito u reljefe koje opisujem - nekada su oni u službi metafore, nekada tek simbola, a nekada su ti elementi tu samo kako bi zadržali ili skrenuli pažnju čitatelja na svijet oko njih za koji su sigurni da poznaju, a uglavnom ga ne poznaju dovoljno. Oduvijek me privlačio književni svijet Salmana Rushdieja, Grassa, Garcíje Márqueza koji su svoj magični realizam nerijetko koristili ne bi li komentirali i propitali politiku, kulturu i društvo u kojima su živjeli.
Lik Elle Penny – možete li nam ga pojasniti i približiti?
- Trop lebdećih, letećih ljudi postoji u mnogim djelima magičnog realizma. Od Toni Morrison do Márqueza. Ellu sam uvela kao svojevrsni hommage piscima magičnog realizma koje sam voljela, a nekada i obožavala. Sviđala mi se ideja za raspisati, to da postoji dijete koje je okrnjeno grandioznim očekivanjima svojih roditelja koji zapravo ne vide njezine prave talente. Previše sam takvih primjera vidjela u svojoj okolici.
Biste li rekli da su vaši ženski likovi "utišani"?
Ne. Upravo suprotno, mislim da su ženski likovi u romanu najjači i najstabilniji. Istina je da ne igraju "glavne uloge" u priči zbog toga što je priča drugačije postavljena – a ona je zapravo o prigušenim muškim glasovima, o muškarcima koji se bore sa svojim psihološkim demonima, ljudima koji ne znaju artikulirati svoju traumu te dakako – traumu transgeneracijski prenose.
Postoji li analogija ili je to pretenciozno iščitavati – Brexit kao vatra, lomača na kojoj se spaljuje ideja jednog društva?
- Ne zapravo. Koncept je nažalost kreiran prije samog Brexita, tako da su sve sličnosti i paralele vrlo slučajne, ako postoje uopće. Ipak, kao autorica ne mogu zaustaviti interpretaciju svojih čitatelja. Posebno se radujem novim čitanjima i uspostavi značenja u mojim pričama koje samo mogu stvoriti čitatelji.
Radite li na nekom novom projektu?
- Nakon ovog sam romana, objavila još dva – zbirku mikrofikcije "Postcard Stories 2" te nedavno zbirku kratkih priča koje povezuje jedno izletište na sjevernoj obali Sjeverne Irske - "The Last Resort". Tamo negdje 2022. izlazi mi novi roman koji je trenutno u pripremi radnog naziva "The Raptures".
