Tijelo je povezano s humorom. Ono je njegov medij. Jedno bez drugog ne postoje. Nema humora van tijela, a uglavnom nam je upravo ljudsko tijelo prvo to koje je smiješno, s kojim se povezujemo, na koje se oslanjamo i kojem se vraćamo u pauzama hihotanja. Sa smijehom znamo imati osjećaj bestjelesnog iskustva. Zato mu je važno vraćati se, osvještavati sve mišiće koji su reagirali i sudjelovali u toj obradi smijeha. Što je humorno tijelo? Dolazi li smijeh "na njega" iz oblika, ili iz nekih predstruktura koje su ga takvim učinile? Gdje se "događa" kemija humora? Kada na nešto reagiramo sa smijehom? Probali smo ući u trag tim tijelima. Naime...
Ne postoji znanstveni konsenzus o tome što nas nasmijava, ali se smatra da je prednji režanj na samom prednjem dijelu mozga taj koji određuje naše emocionalne reakcije, igra ulogu, zajedno s limbičkim sustavom. Prednji režanj je podijeljen na dvije polovice, lijevu i desnu. Lijeva je praktična strana i preko nje saznajemo jesu li zvukovi i slike koje doživljavamo šala ili ne. Desna strana je "kreativna polovica" te određuje smatramo li određenu šalu ili situaciju smiješnom ili ne. No, prednji režanj ipak ne može pokrenuti naš smijeh. On ovisi o limbičkom sustavu, koji se nalazi ispod moždane kore. Limbički sustav upravlja osnovnim emocijama kao što su strah, ljutnja i zadovoljstvo, a nakon što dobije poruku iz prednjeg režnja da se nečemu trebamo nasmijati, šalje drugu poruku koja pokreće fizički proces smijeha.
Smijanje je i mikro-vježbanje (naglasak na mikro). Jedno istraživanje pokazalo je da 10 do 15 minuta smijeha može sagorjeti od 10 do 40 dodatnih kalorija svaki dan. Dakle, mora biti STVARNO smiješno prije nego što primijetite da kilogrami padaju. Iako se možda ne može mjeriti s posljednjom hit dijetom, dobar hihot ima izniman učinak na cijelo tijelo. Uzrokuje kontrakciju 15 mišića lica koji mijenjaju naše izraze. Također se aktiviraju mišići ruku, nogu i trupa. Najuočljiviji učinak dolazi od stimulacije zigomatskog mišića, onog odgovornog za pomicanje gornje usne u smiješak. Ipak, imajte na umu - kontrakcija mišića u trbuhu kada se hihoćete može imati neočekivani učinak na mjehur.
Osjećaj opuštenosti nakon navale smijeha usporediv je s onim nakon dobrog treninga. Svaka napetost u vašim mišićima se gubi i endorfini, kemija koja vam daje te tople i nejasne osjećaje, oslobađaju se u vaš mozak. Humor je u ranoj zapadnoj fiziološkoj teoriji jedna od četiri tjelesne tekućine za koje se smatralo da određuju temperament i značajke osobe. U drevnoj fiziološkoj teoriji koja je još uvijek bila aktualna u europskom srednjem vijeku i kasnije, četiri glavna humora bila su krv, sluz, koler (žuta žuč) i melankolija (crna žuč); varijante mješavine tih humora u različitim osobama određivale su njihovu "tjelesnost" ili "temperamente", njihove fizičke i mentalne kvalitete i njihove predispozicije.
"Idealna" osoba imala je "idealno" proporcionalnu mješavinu četiri; prevlast jednog proizvela bi osobu koja je bila sangvinik (latinski sanguis, "krv"), flegmatik, kolerik ili melankolik. Svaki ten imao je specifične karakteristike, a riječi su imale veliku težinu (koju su od tada izgubile): primjerice, kolerik nije bio samo brz u reakciji ljutnje, već je bio i žutog lica, mršav, dlakav, ponosan, ambiciozan, osvetoljubiv i oštrouman. U širem smislu, "humor" je u 16. stoljeću počeo označavati neuravnoteženo mentalno stanje, raspoloženje ili nerazuman hir, ili "fiksnu" ludost ili porok. Tako je tijelo počelo poprimati konture "rasformirane" duše, odnosno jezika. Otkud humor u mozgu, pitali su se kroz povijest i znanstvenici i umjetnici, u pravilu – proizvođači, prenositelji sadržaja. Kako bi to saznali, tim istraživača skenirao je mozak profesionalnih komičara kako bi identificirao moždanu aktivnost koja je uključena u npr. pričanje viceva. U usporedbi s "običnim" ljudima ili amaterima, profesionalne šaljivdžije imale su više moždanih aktivnosti u dijelovima uključenim u proizvodnju humora.
No, sami komičari imali su manje aktivnosti u regijama povezanim s užitkom i uživanjem u humoru. Mnoge studije su istraživale područja mozga uključena u percepciju humora, ali mali broj njih je proučavao dijelove uključene u proizvodnju humora, potvrdio je i jedan od istraživača, Ori Amir, neuroznanstvenik sa Sveučilišta Južne Kalifornije. Istraživači su dobrovoljce podvrgnuli magnetskoj rezonanci i pokazali im slike iz crtića bez ikakvog teksta. Svakog su sudionika zatim zamolili da napiše duhovit opis. Skeniranje mozga otkrilo je i razlike u "centrima užitka" u mozgu, za koje se smatra da su uključeni u uvažavanje humora - osobito u ventralnom striatumu. Točnije, kontrolna skupina je pokazala najviše aktivnosti u ovoj regiji, a slijede ih amaterski i profesionalni komičari koji su pokazali najmanje aktivnosti striatuma. I ne samo to, već je aktivnost u centrima za užitak brže zamrla u mozgovima profesionalnih komičara nego u mozgovima ostalih sudionika. Zanimljivo je da je ovaj pad aktivnosti također povezan s depresijom, rekao je Amir - pa možda ima (nekakve) istine u stereotipu "tužnog klauna". Ili, može biti da su profesionalni šaljivdžije jednostavno više prilagođeni smiješnim stvarima, rekao je Amir.
Ali profesionalni komičari pokazali su najveću aktivnost u područjima temporalnog režnja mozga, gdje znanstvenici pretpostavljaju da se šale zapravo "događaju". Drugi pojedinci u kontrolnoj skupini imali su bitno manju količinu moždane aktivnosti u temporalnom režnju, potvrdili su istraživači. Znanstvenici su u spomenutom istraživanju imali i neovisnu skupinu ljudi koji su ocjenjivali "smiješnost" viceva i otkrili da su smješnije šale povezane s više aktivnosti mozga u područjima proizvodnje humora sudionika studije. Drugim riječima, "pojačavaš aktivnost, pojačavaš smiješnost".
Formacije, deformacije, humorna preoblikovanja, sve je to izgleda primarno situirano u mozgu. Sve je u najdoslovnijem smislu (kao u popularno-psihološkim jeftinim analizama) tek "u našim glavama" - a pogotovo "to" kako vidimo, čujemo, osjećamo i razumijemo svijet oko sebe. I sebe same.
