Prije nekoliko godina u Požegi, mom rodnom gradu, počeo se reciklirati otpad. Jedan sam vikend došla kod roditelja i više nisam znala gdje što smijem bacati. Trebalo je neko vrijeme da naučim gdje je kanta za papir, kuda ću s plastikom i što uopće smije u "obično" smeće. Ako bih bila sama kod kuće i ne bih imala koga pitati gdje, primjerice, ide omot od čipsa, samo bih ga ostavila u kuhinji i čekala da netko naiđe, da me uputi, da me nauči.
Tek nedavno počela sam i sama paziti na razvrstavanje otpada, čitati i educirati se o tome. Ne bih baš rekla da sam Greta Thunberg, švedska tinejdžerica koja hrabro prosvjeduje protiv klimatskih promjena, ali trudim se. I priznajem, pomalo vas osuđujem ako sve bacate u istu kantu ili na blagajni uzimate tri plastične vrećice. Moglo bi se reći da sam razvila blagu verziju eko-anksioznosti, stanja u kojem se osoba počne kronično i panično bojati ekološke katastrofe.
To je sve češće, osobito kod mlađih generacija, a Greta je samo jedan ekstremniji primjer. Naime, kad je netko pita zašto ne ide u školu, njezin je odgovor da nema smisla učiti kad svijet uskoro neće ni postojati ako nešto ne poduzmemo.
Još jedan primjer ekološke anksioznosti je odluka da ne želite djecu jer je svijet pred apokalipsom, a blaži oblici odnose se, primjerice, na grižnju savjesti ako u trgovinu ne ponesete vlastitu vrećicu te iskrena uzrujanost zbog požara u Amazoni i Australiji.
Tako sam ja odustala od velikih shoppinga u high street trgovinama i sada kupujem samo ono što trebam, a sve što mogu nabavljam na buvljacima i u second hand shopovima. Nisam obožavateljica Marie Kondo i njezine opsesije minimalizmom i ne bih mogla bacati stvari samo zato što me ne "čine sretnom", ali sve češće osjećam laganu paniku kad vidim koliko odjeće imam u ormaru. Barem jednom u sezoni izbacim dvije vreće odjeće i sitnica koje sam kupila u naletu PMS-a, a koje ničemu ne služe. Ako je nešto jako jeftino, osjećam grižnju savjesti jer se sjetim kako to izrađuju djeca u Aziji.
Ipak, u posljednje sam vrijeme počela sumnjati u neke stvari koje radim za očuvanje okoliša jer mi se čini da su kontraproduktivne. Shvatila sam to kad više nisam znala kud sa svim platnenim vrećicama. Dobila sam potrebu baciti ih sve u smeće. Pardon, u kontejner za tekstil.
Pronašla sam zatim i podatke koji podupiru moju sumnju i saznala da bih jednu platnenu vrećicu trebala koristiti minimalno 11.5 godina. Razlog? Studija danske Agencije za zaštitu okoliša iz 2018. godine kaže da njihova proizvodnja zagađuje vodu 606 puta više nego proizvodnja običnih plastičnih vrećica, a slična je priča i s papirnatim vrećicama pa te „eko friendly“ opcije na kraju i nisu toliko prijateljski nastrojene prema Zemlji. Možda ste čuli da bi se umjesto plastičnih slamki trebale koristiti metalne, ali i njih bismo trebali koristiti dok se ne raspadnu kako bismo poštedjeli Zemlju.
Stvar možemo proširiti i na hranu. Možda ste se odrekli mesa pa koristite zamjenske proizvode od soje, ali svaki put kad jedete tu namirnicu sudjelujete u uništavanju svjetskih šuma, među kojima je i Amazona koja se raskrčuje kako bi se napravilo mjesta za nju. Na sličan način ekološkoj katastrofi doprinosi i kava bez koje ne možemo zamisliti dan, a ništa bolje ne stoje oni koji obožavaju kultne traperice Levi's 501 jer se za samo jedan par potroši 3781 litara vode.
Ako imate kozmetičke proizvode koji sadrže mikrogranule, budite sigurni da to nije dobro za okoliš jer su oni, zapravo, mikroplastika, a njihova proizvodnja zabranjena je u SAD-u 2017. godine. A ako više od svega volite putovati, možda biste trebali znati da jedan prekooceanski let ima toliko štetan utjecaj na okoliš da poništava 20 godina recikliranja otpada.
Ukratko, naš način života danas nije održiv i nikako nije dobar za Zemlju. U čemu je rješenje? Trebamo li svi početi živjeti zero waste? U ovom društvu i sustavu – teško.
Zero waste filozofija bazira se na načinu života u kojem ne proizvodite gotovo nikakvo smeće, odnosno sve što napravite u godinu ili dvije stane u jednu staklenku. Dakle, ne kupujete hranu koja je zapakirana, ne kupujete kozmetičke proizvode nego ih radite sami od dostupnih materijala, nema ni deterdženta ni spužvice za suđe ni četkice za zube ni maskare ni smrznutog povrća. Nije nemoguće, dakako, ali za većinu ljudi, uključujući i mene, trenutačno nedostižan pothvat.
To ipak ne znači da treba odustati i početi bacati smeće po ulici. Neke dijelove zero waste filozofije svatko od nas može primijeniti. Za početak, što manja proizvodnja otpada definitivno je korak naprijed. Koje god proizvode možete iskoristiti ponovno, pa i nekoliko puta, učinite to, a one koje ne možete, možda možete upotrijebiti za neku drugu namjenu ili jednostavno reciklirati.
Nosite svoju staklenu ili plastičnu bocu posvuda, nemojte svaki dan kupovati novu, razmislite trebaju li vam zaista slamke od bilo kakvog materijala, koristite platnene vrećice koje već imate, a ako vam se ne sviđaju – pretvorite ih u krpu za pod. Sve su to pozitivne promjene na koje ćete se vrlo brzo naviknuti, a zdravije navike, osim što će pomoći nama, možemo podijeliti sa svojom užom zajednicom te tako napraviti nešto korisno za veći broj ljudi.