Navodno živimo u dobu instant komunikacije. Dostupna nam je uvijek i svuda, sa svima. Digitalne platforme koje koristimo za takav tip komunikacije daju nam mogućnost imitiranja razgovora u stvarnom životu, s tek malenim vremenskim odmakom; treba nam nekoliko sekundi više kako bismo istipkali ono što želimo reći nego što bi trebalo da izgovorimo. A imamo opciju i izgovaranja, putem glasovnih pa i video poruka. Ali zašto "navodno" instant komunikacija? Pa zato što možete komunicirati sa svima... Ali ne morate. I vjerojatno nećete.
I dok neki vjeruju kako postoje dvije vrsta osoba na ovom svijetu, oni koji odgovaraju na poruke i oni koji to ne rade, rekla bih da je istina negdje između. Svakome od nas dogodilo se da ne odgovorimo na poruku nekoj bliskoj osobi ili kolegi s posla - na koju smo trebali odgovoriti - i potpuno zaboravili na to, dok nismo dobili follow up poruku, poziv ili se sami sjetili toga, vjerojatno tik pred spavanje tjedan dana nakon. Ako vam se to dogodilo, znate taj osjećaj tjeskobe i krivnje. S druge strane, ako vam se dogodilo da vam netko danima ili tjednima nije odgovorio na poruku, znate i taj osjećaj tjeskobe i preispitivanja. Sigurna sam da smo svi upoznati s obje strane. Možda smo se i na početku ovog doba instant komunikacije dijelili na one koji odgovaraju i one koji ne, ali danas, kad u svakom trenutku svatko od nas može na barem pet različitih platformi istovremeno komunicirati s desecima ljudi, takva podjela više ne postoji. Postoje samo oni koji su ostali više-manje redovni s odgovaranjem na većinu važnih poruka, i oni koji ne odgovaraju ni na one jako važne, a kamoli nevažne.
Svi se slažemo da je tehnologija sjajna stvar, pogotovo nakon što smo preživjeli globalnu pandemiju. Da nije bilo svih tih platformi za komunikaciju, bilo bi nam puno teže. S druge strane, itekako smo svjesni koliko negativnih strana ima taj način ponašanja i življenja i koliko je naporno stalno komunicirati sa svima. Oslobađajuće je u svemu tome spoznaja da možemo, ali ne moramo - ako ne želimo. U konačnici, mi imamo kontrolu nad time s kim ćemo se čuti i dopisivati u svakom trenutku. Ali često zaboravljamo da i drugi imaju istu mogućnost preuzimanja kontrole i da to često znači da mi nećemo dobiti taj odgovor koji čekamo.
Zašto se uvijek čini da je to - osobno? Ako ne dobijem odgovor u prvih sat vremena ili čak nekoliko sati, pronalazim opravdanja; znam da i sama ne odgovorim nekad jer sam u gužvi, nisam sigurna što ću odgovoriti pa to odgodim za kasnije i zaboravim i slično. Ali ako prođe cijeli dan i odgovora nema, počnem se brinuti. Ne samo je li ta osoba ok, nego zašto me odjednom mrzi. Jesam li napisala nešto krivo? Jesam li ranije nešto rekla ili učinila da se ljute na mene? Trebam li napisati još jednu poruku ili čekati da se jave? Što ako se nikad više ne jave?
"Stvorite okoliš u kojem se ljudi osjećaju kao da bi im se moglo odgovoriti odmah, ali onda se to ne dogodi. Tjeskoba je posvuda u tom slučaju", kaže Sherry Turkle, direktorica Inicijative tehnologije i osobe na MIT-u koja se bavi upravo našim odnosom prema tehnologiji i načinu na koji je ona promijenila naše živote.
Teško je povjerovati da netko "nije vidio vašu poruku" cijeli dan, čak i ako uzmemo u obzir razne bugove i tehničke probleme. Istraživanje iz 2017. pokazalo je kako 90 posto vlasnika smartphonea nosi svoje uređaje sa sobom "često", a 76 posto da ih gase "rijetko ili nikad". Jedno istraživanje još iz 2015. pokazuje kako tinejdžeri provjeravaju svoj mobitel u prosjeku 85 puta na dan. Danas su ti brojevi, sigurna sam, i veći, te se protežu kroz većinu dobnih skupina. Dakle, moja je poruka viđena, ali nije se pronašlo vremena da se na nju odgovori. Vidim i te plave kvačice. Teško je ne shvatiti takve stvari osobno.
"Ljudi stalno traže značenja ili ih interpretiraju. Postoje razne opcije u samom činu slanja poruke, npr. koju ćete platformu izabrati i slično, a mi iza tog izbora vidimo značenje. Ali tehnologije se tako brzo mijenjaju i razvijaju da svi imamo drugačije ideje o tim brojnim značenjima i izborima pred nama. Čak i osobe koje su jako bliske, poput obitelji i prijatelja, imaju različite ideje o tome. Upravo zato može doći do brojnih krivih tumačenja poruka", napisala je lingvistica Deborah Tannen sa Sveučilišta Georgetown.
Zvuči nevjerojatno - pogotovo nakon što sam opisala svoju tjeskobu nakon što mi netko ne odgovori - ali svejedno ću i sama ponekad ne odgovoriti na poruku. "Žrtve" su najčešće moji prijatelji ili članovi obitelji, a često se dogodi da vidim notifikacije ili pročitam poruke u situaciji kad ne mogu uzeti dovoljno vremena da odgovorim, a ne mogu ni snimiti glasovnu poruku. Zato zatvorim i - zaboravim. Ne namjerno, ne zato što želim nekoga povrijediti ili ga "naučiti lekciju". Samo zaboravim.
Isto tako, dogodi mi se da se usred radnog dana tri grupna chata odjednom aktiviraju i u svakom je neka važna i/ili zanimljiva rasprava. Jednu bih još i mogla hendlati, ali više nikako. Zato isključim vibraciju i okrenem mobitel ekranom dolje kako bih mogla biti produktivna. Jednako reagiram i ako sam na piću s prijateljicom, a netko bi se baš sad dopisivao. Nepristojno je tipkati na telefon; nepristojno je i ignorirati.
Upravo zato uvijek imam razumijevanja za sve one koji ne odgovore odmah niti isti dan - točno znam što se sve može dogoditi da jednostavno ne odgovoriš. Svejedno, uvijek se osjećam tjeskobno i mislim da me ta osoba iz nekog razloga mrzi, sve dok satima ili danima poslije ne dobijem normalni ton poruke i uvjerim se da sam pretjerano reagirala.
"Ponekad smo jako zaposleni, nekad je tu tjeskoba, a nekad je to stvar kontrole. Kad se osjećamo tjeskobno i previše nam je svega, želimo preuzeti kontrolu nad situacijom. To znači da ćemo shvatiti da je samo naša odluka hoćemo li i kad odgovoriti nekome. Jedan je to od načina da izbjegnemo osjećati se kao da nas je netko natjerao da komuniciramo s njima u trenucima kad to ne želimo", zaključuje psihologinja Elena Touroni.
Što se uopće može napraviti s ovim problemom? Očito se radi o nečemu što nam je svima zajedničko, više ili manje, pa je lako okriviti "svijet u kojem živimo" ili "zlu tehnologiju". Zapravo, sve se ponovno svodi na naše izbore i sposobnost upravljanja našim vremenom. Nekad smo u tome uspješniji, a nekad smo posve nesposobni i za najbanalnije zadatke, poput odgovaranja na poruku. Jedino što može pomoći je iskrenost i sloboda, koju prakticiram sa svojim prijateljima. Pravilo je da nema ljutnje ako netko ne odgovara jer svi smo ponekad krivi za takvo ponašanje. Ali to je moguće samo s ljudima s kojima imate odnos pun povjerenja i znate da vas neće ignorirati ili "kažnjavati", čak i ako ste ih povrijedili, nego će vam to iskreno reći. Zapravo, vrlo je jednostavno - nije osobno. A ako i jest, to sigurno nećete rješavati preko poruka, zar ne?
