U Mračnoj kćeri, izvrsnom debitantskom filmskom ostvarenju Maggie Gyllenhaal te adaptaciji istoimenog romana Elene Ferrante, Olivia Colman tumači Ledu, profesoricu komparativne književnosti na “radnom odmoru” u Grčkoj. Sve se čini prividno jednostavno. Njezin se boravak sastoji od sasvim tipičnih radnji za odmor, poput plivanja, čitanja na plaži, večere ili pića u baru. Kroz njih, Leda upoznaje druge ljude koji ljetuju u istom mjestu, uključujući Ninu, mladu majku djevojčice Elene, zbog koje se i sama krene prisjećati ranijih dana svog majčinstva. Kroz njezina sjećanja, saznajemo da je mlada Leda daleko od slike bezgrešno brižne i požrtvovne majke koja uživa u svom “pozivu,” kakvu društvo za tu ulogu često propisuje: u jednom od prvih razgovora s Ninom, primjerice, otkriva da majčinstvo primarno doživljava kao “strahovitu odgovornost.” Situacija u kojoj se Elena izgubi, a Leda je ubrzo nađe i vrati Nini, predstavlja prividno glavnu peripetiju ovog filma, a njezino razrješenje ima dvojake posljedice: omogućuje Ledi da se zbliži s Ninom, a tako i da se vrati u vlastita sjećanja vezana uz odgoj i odrastanje svojih dviju djevojčica.
Ledino poniranje sve dublje u sjećanja i vlastito iskustvo majčinstva oslikava se u njezinoj okolini koja postaje sve više neprijateljski nastrojena prema njoj. Od samoga je početka filma zapravo jasno da nešto nije sasvim u redu. Glazbena pozadina nerijetko zna dobiti prijeteći prizvuk, a u Ledinom se svijetu postupno pojavljuju sitni detalji koji joj narušavaju mir: jezivo svjetlo svjetionika, trulo voće, glasan cvrčak na jastuku, neugodna obitelj na plaži. Njezin sukob s okolinom koja oslikava njezino stanje kulminira u situaciji gdje joj nepristojni mladići u kinu dovikuju pogrdne izraze, kakve, nažalost, zapravo i nije toliko neobično čuti upućene ženama kao što je ona. Leda, naime, u više razgovora tijekom filma priznaje da u majčinstvu nije pronašla ispunjenje svojih snova: stvari koje voli kod svojih dviju kćeri stvari su koje “ne prepoznaje” kod sebe, ne pamti svaki detalj njihovog odrastanja, otvoreno govori o umoru i tuzi koje je osjećala dok su njezine sad odrasle kćeri bile djevojčice. Emocionalna kulminacija filma njezino je priznanje Nini da je na tri godine napustila svoje djevojčice i njihovog manipulativnog oca, što si i dalje zamjera.
Njezine emocije, za razliku od brojnih filmova koji se uhvate u koštac s ovom temom, nisu demonizirane ni prikazane kao neprirodne. Leda je u brojnim situacijama vidljivo simpatična, draga i brižna osoba, ne samo prema brojnim mještanima s kojima dolazi u kontakt, nego i prema svojim kćerima. Usprkos tome što joj je vidno teško, mlada se Leda trudi biti bliska prema svojim djevojčicama, nazivajući ih s konferencija, igrajući se s njima, podučavajući ih. U isto vrijeme, ona priznaje da su joj tri godine koje je provela odvojena od njih bile “prekrasne” i da im se vratila tek kad su joj počele istinski nedostajati. Kad je Nina u jednom trenu pita hoće li majčinska depresija i iscrpljenost ikad proći, Leda joj odgovara negativno. Kad Nini ne bude jasno zašto je Leda zaboravila brojne stvari vezane uz odrastanje svojih kćeri, Leda jednostavno odgovara da je bila iscrpljena.
Na Ledino dijeljenje vlastitog iskustva majčinstva, ostale žene u filmu reagiraju kroz nevjericu ili šok. Brojne bi mlade majke mogle posvjedočiti o sličnom iskustvu, jer, na kraju krajeva, problem ne leži u samom iskustvu. Problem se nalazi u negativnom predznaku koji kultura na njega stavlja. Naša ideja majčinstva često ne postoji izvan slike požrtvovne majke koja cijeli svoj život zanemaruje radi svoje djece, makar i na vlastitu štetu, majke koja se ne žali nego trpi, majke koja u bivanju majkom pronalazi jedino ispunjenje svog života, koja majčinstvo shvaća kao duhovni poziv. Problem s ovom slikom najviše je u tome koliki raskorak od stvarnosti ona podrazumijeva: iako će brojne majke u svojoj djeci stvarno pronaći nekakav oblik ispunjenja, jednako je velik broj onih kojima je to samo jedan bitan aspekt života, kao i onih koje se u toj ulozi nađu zbog pritiska okoline, nesretnih okolnosti, kulturnih obrazaca, obiteljskih očekivanja i brojnih drugih razloga. Čak i kod žena koje majke postaju slobodnom voljom ne može se garantirati da će im majčinstvo dati nešto što im njihova okolina obećaje. Drugim riječima, ovaj film govori o problemu društva koje ženama ne dopušta da budu išta osim majki te ih tjera da zbog toga gurnu ostatak svog života u drugi plan, od svoje karijere do svog mentalnog zdravlja.
Problem kulturnih očekivanja koje kao društvo stavljamo na majke nešto je o čemu se definitivno ne razgovara dovoljno. Od ranog djetinjstva, djevojke odgajamo za ovu ulogu, ne imajući na umu da im ona ne garantira ispunjenje niti smisao kakav nekima daje. Razgovaramo o djeci i roditeljstvu olako, kao da se radi o samorazumljivim i jednostavnim odlukama, dižući u nebesa ideju roditelja koji negativne emocije ne smiju ni osjetiti, a kamoli iskazati, ideju majke kao superjunaka koji si ne smije dopustiti propust u vidu iskrenog suočavanja s vlastitim emocijama. Na taj način, zanemarujemo iskustva žena koje se u ovako usku sliku ne uklapaju. Ono što ovaj film vrlo dobro radi je to što otvara prostor za puno sveobuhvatniji razgovor o iskustvima majčinstva, ne libeći se ući u one aspekte tog iskustva koji nisu idealizirani, nego obuhvaćaju težinu svakodnevice odgajanja djece, osobne osjećaje, društveni pritisak, iscrpljenost, depresiju te težnju nekim drugim životnim poljima od kojih brojne majke moraju odustati kako bi uopće mogle imati djecu. Film nam ukazuje da na takva iskustva ne možemo samo odmahnuti glavom ili ih okarakterizirati kao nemoralna; ona su i dalje tu, stvarna i postojana, i bitno je razgovarati o njima, jer samo tako možemo doći do realnije slike majčinstva, a tako i do zdravijeg društva u kojem se na žene ne stavlja toliki društveni pritisak da budu savršene majke.
Olivia Colman pravi je izbor za ovu ulogu. Ova nevjerojatno talentirana glumica vrlo lako i s puno nijansi tumači Ledu kao sredovječnu majku, izmičući se bilo kakvom jednostranom oslikavanju. Ne radi se o idealizaciji jednog tipa majčinstva ni o moralnoj osudi žena koje se u njemu ne mogu pronaći. Baš naprotiv: u liku Lede i Colmaninom tumačenju lika oslikava se kompleksnost majčinstva, briga i empatija koja supostoji s njezinim drugim aspiracijama, ustrajno telefoniranje iako mrzi telefonirati, ustrajno slušanje iako je i sama umorna, ustrajno podučavanje i odgajanje iako ne dobiva puno razumijevanja ni podrške od svog muža. Paradoksalno, iako sama sebe smatra “lošom majkom”, zapravo se u konačnici doima kao puno stvarnija i iskrenija slika majke, jača i dojmljivija od predrasuda i kulturnih normi koje se vežu uz majčinstvo. Jasno je da Leda nije ni loša osoba ni loša majka: njezin jedini “grijeh” zapravo je iskrenost s kojom progovara o svom iskustvu. Ona ne želi mladim majkama dati nerealna očekivanja niti standarde kojima neće moći udovoljiti. Naprotiv, ona naprosto dijeli svoju priču i svoje iskustvo, omogućujući im iskreno suočavanje s kompleksnošću njihovih osobnih problema. Samim time, pruža im puno veću pomoć nego kultura koja majčinstvo nameće kao obvezu ili kao duhovni poziv, podsjećajući ih tako da su i majke, prije svega – ljudske osobe.
