Ako imate račun na jednoj od trenutno popularnih društvenih mreža - i aktivno je koristite - praktički je nemoguće da do ovog trenutka niste nabasali na moćnu, sveobuhvatnu, a odnedavno i poprilično iritantnu riječ "projekcija". Ako ste taj sretnik, jedan od milijun, koji i dalje ne zna što to znači, uskoro ćete saznati i vjerujem da će vrlo ubrzo i vas algoritam početi bombardirati tom riječju i svim njenim manifestacijama. Ovo je pet dokaza da vaš partner zapravo projicira. Način na koji se ljudi odnose prema nama samo je projekcija njihovog unutarnjeg stanja! Kako prepoznati je li naše ponašanje ustvari projekcija? Nešto što je nekoć bio izniman, podsvjestan i barem djelomično nedokučiv obrambeni mehanizam koji se u zdravih ljudi javlja ponekad, a u oboljelih nešto češće, danas je postalo termin pod čijom se paljbom zateknemo svaki put kad izrazimo bilo kakvu neugodnu emociju ili oporbeni stav prema nekoj temi.
U stručnoj terminologiji koja je, nažalost, postala svakodnevna, a time i banalna, projekcija je mehanizam kojim ono što sami osjećamo predbacujemo drugome. Naravno, to se veže gotovo pa isključivo uz neugodne emocije koje nismo u stanju percipirati iz kojeg god razloga. Katkad sami sebe zavaravamo jer znamo da smo učinili nešto što je društveno neprihvatljivo, a katkad je u pitanju strah od posljedica naše emocije ili nekog događaja. Zato ćemo rijetko projicirati ljubav i uvjeriti se da nas neka osoba voli samo zato što je ona nama draga (iako ni to nije nemoguće), ali ćemo vrlo često tražiti dokaze da nas mrzi ona osoba koju potajice mrzimo mi.
No, ono što je, ponavljam, nekoć bio rijedak istup koji označava svojevrsnu (uvjetno rečeno) abnormalnost, danas je postalo norma i pravilo od kojeg praktički pa i nema odstupanja. Ako vam je netko antipatičan, internet će vas uputiti na jedno: projicirate. Imate osjećaj da vas profesor na faksu ili šef na poslu ne voli? Projicirate. Opravdano ste ljuti na neku svoju prijateljicu jer vas je povrijedila? Projicirate. Mislite da nije fer to što je netko do svog statusa došao prijevarom i umiljavanjem? Projicirate, projicirate, projicirate. Smijemo li danas imati mišljenje i o čemu, a da odmah ne govorimo o nedokučivim kaljužama svoje mračne podsvijesti? Može li nam se itko ne sviđati jer je loša, ili barem nama antipatična osoba, a ne zato što na nju projiciramo svoje komplekse, zavist ili traumu nedovoljne roditeljske ljubavi?
Zamislite koliko je ponižavajuće zateći se u situaciji u kojoj skupite svu potrebnu hrabrost (i toleranciju) kako biste partnera suočili s problemom ili nekom njegovom manom koja vas dugo muči i testira vaše strpljenje, a da bi on na to rekao samo kako je riječ o vašoj "projekciji"? Nekoć bogata značenjem, danas je ta riječ posve prazna. Danas bi mogli obrnuti stvari i odvesti ih na razinu iznad: je li obrambeni mehanizam optužiti osobu da projicira? Koristimo li tu riječ kako bi si opravdali nedostatke, prikrili mane i, konačno, odstupili od bilo kakve razine odgovornosti? Jer ako nas netko suoči s nekom našom greškom, ako nam da do znanja da ga je možda naša brzopletost koštala nekog projekta ili novca, ako nas upozori da je naša hladnoća možda povrjeđujuća, svako zrno autorefleksije možemo pobjedonosno odbaciti i sve pripisati projekciji.
Ovaj je članak evidentno zakrčen pitanjima, a ne nudi, dakako, niti jedan konkretan, nesugestivan i nepristran odgovor. Ali činjenica da je psihologija danas zašla na sklizak teren. Svi se igramo terapeuta i dijagnostičara te svačijoj reakciji ili emociji tražimo uzroke, korijenje i razloge. Tako sam sigurna (i spremna) da bi isti takvi samoprozvani dijagnostičari i ovaj moj tekst mogli klasificirati kao projekciju - čega već. Mojih nagomilanih nesigurnosti? Straha da će moji obrambeni mehanizmi biti raskrinkani? Zavisti? Potrebe za tuđim validacijama? Psiholozi diljem svijeta, ujedinite se!
Ako se značenje neke riječi potpuno razvodni, a njena uporaba time izgubi svrhu, bilo bi bolje da od nje u potpunosti odustanemo. Projekcijom se možemo igrati u besvijest. Optuživši nekoga da projicira, možda sami projiciramo vlastitu projekciju, a možda je i naš sugovornik projicirao našu projekciju na svoju projekciju. U prijevodu: kaos, a čak i da je išta od toga istina, bilo bi bolje da ne stajemo na dijagnozi, već da ponudimo i neko rješenje. Prije svega, valja razlikovati normalne društvene situacije od pravog i pretjerano proširenog dometa riječi "projekcija". O obrambenim mehanizmima riječ je kada netko ponudi impulzivnu, neočekivanu i pretjeranu reakciju koja nije opravdiva nikakvim dokaznim materijalom (poviješću razgovora, objektivnim događajima ili konkretnim situacijama). Ako, primjerice, poželite kolegi dobar dan, a on vam na to odgovori da "ima ženu", mogla bi biti riječ o projekciji, ali samo ako ste sigurni da namjera vašeg pozdrava nije bila zavodničke naravi. Jer ako zaista nije, vrlo je vjerojatno da se vi sviđate njemu, i da je u vaš pozdrav upisao tu emociju.
Ako je suditi po insta-psihologiji, svi smo mi Alise u Zemlji čudesa, zatočene u zazornoj sobi sačinjenoj isključivo od ogledala. I gdje god se pomaknemo, u kojem god smjeru pođemo, oko nas ostaju i nastaju samo ogledala. Svaka osoba koju vidimo odraz je nas samih, jedino što vidimo iskrivljene su inačice sebe i svaka interakcija u koju se upletemo zapravo je razgovor sa samim sobom. Na koju vas to priču podsjeća? Onu o Narcisu, naravno. Koji je na kraju počinio samoubojstvo.
Svi smo kao pojedinci odgovorni za sebe i za svoje ponašanje unutar užih i širih društvenih skupina, i bojim se zamisliti kakvo ćemo društvo postati budemo li se jedni pred drugima konstantno igrali pacijenata i terapeuta. Ili još gore - budemo li hodajući svijetom zamišljali da hodamo morem ogledala. Čovjek mora, kao ljudsko biće, imati pravo i na loš dan i na burnu reakciju (time i na ispriku za svoje ponašanje), bez da se opravdanje za to traži u psihijatrijskim pojmovnicima. Treba biti oprezan i što je više moguće samosvjestan. Jer ponekad, kad optužimo drugoga za neki nemili događaj, to može značiti da smo u dubini duše ljuti na sebe, i sebe smatramo odgovornima. Ali isto tako može značiti i da je druga osoba jednostavno kriva. I na tu mogućnost ne smijemo zaboraviti.
