Igor Kovač nam nudi impresivne glumačke kreacije u matičnoj kući - zagrebačkom HNK kao što je onomad nudio u Gavelli, a sada nama daje perspektivu najljepšeg fenomena - ljubav.
Što je ljubav?
- Nisam dostojan biti komentator ili teoretičar ovako široke univerzalne pojave. Kreacija svjetla i tame. Ljubav, ovaj slatki obrat u našim prsima, preokret iz svjetla u tamu i obrnuto, naše srce zarobljeno u vječnoj tami, zarobljeno među organima koji tek imaju polovičnu funkciju nasuprot onom središnjem, a opet jedno bez drugoga ne bi išlo. Udisaj-izdisaj,unutra-van, doživljaj života je zamagljeniji unutra nego što je to vani. U nama postoji više zrcala, postoje ona koja su zamagljena, postoje ona koja su išarana. Zrcalo ljubavi... kako je ovo patetično, ali hajmo dalje... da, to staklo cijelo vrijeme prikazuje nas same, to zrcaljenje našeg naličja, obrazina koja ne vole sebe neće ljubiti ništa izvan ovog okvira. Pitanje je može li ljubav samu sebe nositi kroz ovu sitnu svjetinu, kroz ovo stoljeće poze,stoljeće kolektivnog ega, a da ne govorimo o onom prvotnom vlastitom narcisoidnom, može li ljubav nositi prljavštinu javne intimnosti, može li ljubav razumjeti sve to, prozreti na onaj pravi način. Ljubav kao događaj ili kao konstanta, možemo li zagrabiti toliko duboko ili je sve oko nas, jednostavno bez naprezanja pristupačno! Ljubav kao izgovor od straha ili je ljubav temelj kreacije. Zrcala koje sam malo prije spominjao teško je odmaknut od svoga lica. Ako i uspijemo pomaknut jedno krilo toga zrcala opet ćemo se ugledati u zrcalu one druge osobe prekoputa nas. Ljubav kao postojanje. Ovo je dovoljno, možemo li biti budni u svakom trenutku, možemo li pokloniti pozornost i svoje 'dragocjeno vrijeme' za nekog dosadnog Čovjeka uspavanog u svoju hipnozu kuknjave i zapomaganja. To je pravi cjelov života.
Badiou kaže da je ljubav prelaženje nečega što je moglo izgledati nemoguće? Koliko ste puta prešli tu granicu radi ljubavi?
- Svaki, da stanem pred jedan takav zid. Pokušavam ga preskočiti, razbiti, naći pukotinu, bdijem nad vlastitim čuvstvima. Preciznost i oštar pogled su tada samo pokušaji nekog boljeg odnosa sa sobom. Da bi mogli živjeti trenutke za dvoje moramo bez pretjerivanja prijeći ona neugodna, i da, naizgled nemoguća uvjerenja u sebi. Ova granica ima odraze istine, odnosno treba proći kroz istinu da bi živjeli ono pravo, ono što nas skuplja, što nas čini cjelinom, a to je jedini nepresušni izvor ljubav. Poništavanje sebe radi drugoga u sebi nosi ono svojstvo religije. Međutim ono što mogu potvrditi iz vlastitih skromnih pobjeda jest to da poništavanje znači otvoriti oči, biti spreman na novo iskustvo kroz poznatu "staru" osobu. Osoba koju volimo ili koju smo nekada, još dok je bilo "proljeće" voljeli, koja umire upravo kroz nove želje i stare izjave. Izjava ljubavi je samo performans. Ako želimo održati taj ljubavni festival moramo pripremiti nove performanse. Kamov je izjavio: "Siti umjetnici su lijeni", mislite da je priča s ljubavnicima drugačija?!
Mediji nam nude previše bljutavih, sladunjavih i razvodnjenih osjećaja o ljubavi – koliko treba da se emancipiramo od tih slika?
- Teško ćemo se izvući iz praznine koja nas guta kao poplava gluposti. No, gore od toga je što se ne sramimo izgovarati stvari iza kojih ne da ne stojimo nego ih čak ne razumijemo. Mediji nam guraju prazne sadržaje, a oni postaju naša nova civilizacija. Čak je i riječ izgubila na težini jer se ne pokriva odgovornošću… kao naštancani novac bez snažne pozadine zlatnih rezervi. I dalje mislim da ljudi žele drugačije živjeti, ne samo nekolicina njih nego pozamašan broj ljudi. Ne samo oni koji odlaze u dućane sa zdravom hranom koji nisu skloni jesti leševe (životinje). Bude se nove generacije,tražit će više od glupe estrade, tražit će sebe u izgubljenim gradovima. Jedino je pojedinac u opasnosti potrebe za time da postane stvoritelj, a ne onaj koji stvara. Pametnom čovjeku je dovoljno biti 'samo' čovjek.
Ljubav se kod mnogih umjetnika u povijesti kulture doživljava kroz prizmu vizualnog šoka – što volite, primjećujete kod svojih partnerica?
- Ciklusi koji se događaju u nama nekada su nepodnošljivi. Iskreno, taj vizualni šok,mrzim ga, oduzme me cijelog. Prije nego što iz njega stvorim svijet divljenja, prije nego što odigram bilo koju svoju igru propadam promatrajući je kako se nosi kroz hladne simetrije prostora. Primjećujem kako pokreće svjetove koje ne treba stavljati u rečenicu. Nedostupnost. Mnogi su pisali o trijumfu ljubavi i o borbi za istu, a rijetki pišu o trajanju koje dolazi tek na kraju kakve sladunjave bajke…'I tako su živjeli sretni…'
Koje slike ljubavi iz književnosti, glazbe, filma su oblikovali vaše razumijevanje ljubavi?
- Kao i mnogima, teško mi je razumijevati ljubav.Tek kad pomislim da sam na nešto bacio svjetlo razuma, pojavi se tama. Možda je naše prokletstvo u tome da lovimo beskonačni rep razuma. Svakako sam uživao u impresijama Amosa Oza, Knuta Hamsuna, J.P. Kamova, G.G.Marqueza, Haruki Murakamija i svih onih još starijih kojima se divimo. U glazbi je kod mene vrlo raznoliko do te mjere da se na mojoj playlisti nađe heavy metal i romska glazba. Romska glazba u sebi nosi jedan dodatni naboj u strasti i veselju spram života pa tako i ljubavi. Glazba otvara naše srce, ona diže na više vibracije. Otvara prostor da se nešto dogodi.Kao što Bare kaže 'Događa se'. Filmove uvijek iznova gledamo, a spomenuo bih jedan koji je privlačan u ovom smislu, pogotovo iz muške vizure, a to je 'Miris žene' u ulozi genijalnog Al Pacina - scena plesa tanga. Općenito svi oblici koji su nastali gledajući predstave, filmove utisnuli su se u mene kao dodatna prtljaga, ali ono što je nezamjenjivo je sirovo iskustvo.
Tko vas je ponajviše odgojio u pitanjima ljubavi? Majka, otac, sestra, ljubavnice, prijatelji….svi odgovori su točni.
- Dolazim iz kraja gdje se mnogo šuti i ljubav se teško konvertira u riječ. Ljubav se preuzima potiho ispod riječi. Bogati krajolik nas je sve podigao na noge i one koji su trebali voljeti i oni koji su tražili da budu voljeni. Najviše sam naučio od propalih odnosa koji su iza mene, što odnosa u krvnom srodstvu, što prijateljskih, a ponajviše ljubavnih raspleta. Praznina koju nosimo u sebi je najbolja učiteljica ljubavi. Postoji nekoliko osoba u mojim mislima koje ću nositi do smrti pri srcu. Jedne meni najvažnije više nema.
Koje su najvažnije lekcije naučene?
- Premlad sam za ovo pitanje. Jer lekcije koje sam naučio ponavljaju se povratkom slabosti. Ali mogu ohrabriti mlađe od sebe na zahvalnost jer je ona dobar put ako želite voljeti. Zahvalnost uništava svaki oblik oholosti koji razara ljudsko srce. Sve je već tu samo se moramo okrenuti i prestati mrziti. Mržnja i nije toliko strašna kad znamo da se radi o praznini. Praznina kao osjećaj nedovoljnosti. Zato je naša unutarnja potvrda jedino bitna kao i odluka na koju ćemo stranu. Dvije lekcije: zahvalnost i prihvaćanje svega što se događa je golemi zamah u bolji život. Zahvalnost je sigurno put ljubavi.
U današnjem je svijetu rasprostranjeno uvjerenje da svatko slijedi svoj interes, da je to rentabilna, proračunata investicija – kako se othrvati tom dojmu? Kako se preodgojiti?
- Ovo pitanje je izuzetno bitno jer će o njemu ovisiti daljnji razvoj svijeta. Ovaj smjer se snažno počeo razvijati nakon industrijalizacija pa kasnije ulaskom u konzumerističku eru. Sada u digitalnoj renesansi mnogi će psihološki poremećaji mase pokazati da se trebalo raditi na okupljanju oko svrsishodnijih vrijednosti, a ne segregacija zajednice. To je najočitije kada pričamo o trećoj dobi, o onima koji više nisu produktivni ili nisu dugo mogli ostati 'mladi'. Ja se slažem da svaki pojedinac ima dužnost i to je njegovo. On radi na sebi te na taj način doprinosi promjeni koju želi vidjeti u svijetu. Jer mijenjati druge je stavljanje ruku pod cirkular. Ovo gore što sam spomenuo izbjegava religioznu pozadinu jer religija gubi bitku upravo baveći se idealima, a ne ljudima, baveći se lošom stranom dobroga. Tražiti duhovnost kod nesvjesnog pojedinca je pucanje na krivi gol. Idealno je doba za izvlačiti bolesne pojedince iz mase i pridobiti ih na svoju stranu. Lov je već davno počeo.Vratit ću se na pitanje. Po meni svako preodgajanje može otići u krivom smjeru, ono kao pojedinčev interes može služiti njemu i njegovoj okolini da bude dobro sam sa sobom, a tako će biti primjer svima onima koji su skrenuli s puta, svima onima koji su polagali nade u nešto više. Čovjek definitivno mora odustati od ideje da postane božanska klasa, infantilno ovo zvuči, ali malo bolje pogledajte čemu većina ljudi stremi…moć, slava, kontrola…prvo novac pa neovisnost. Od čega. Od koga? Kontroliranje jedni drugih. To su ovisnosti koje nas uvlače u loše odluke,uvlače nas u sveopću organizaciju sterilnog društva. Onog trenutka kada se čovjek osjeća dobro mora biti svjestan da će nužno doći druga strana kovanice.Upravo radost življenja, užitak svih emocija koje na dnevnoj razini obnavljamo može biti dobar početak. Da, neki su već počeli. Dovoljno im je da budu ono što jesu - LJUDI.
Ima li ljubav revolucionarni potencijal?
- Naravno da ima, zato ovi koji žele vladati svijetom većinu svoje snage polažu u mržnju, pa tako ispada da se bavimo više mržnjom nego širinom. Ljubav i širina idu ruku pod ruku. Promatrač koji ima sposobnost sagledati pojave izvan sebe iz šire perspektive bliži je ljubavi nego neki isključivi intelektualac. Ljubav već djeluje. Nisu joj potrebni veliki obrati niti udari. Čovjek mora dovoljno dugo patiti da bi shvatio da je sve već tu i bez revolucije. Revolucije prolijevaju krv, a ljubav ne. Sve političke strukture su se oslanjale na manipulaciju ove pojave, neki su razmišljali transcendentalno, neki kroz partiju, neki kroz čvrste zakone. Međutim ljubav je preživjela, a strukture se mijenjaju, propadaju. Ciklusi dolaze, odlaze, a svjetlo,tama i ljubav sve to dočekuju i otpuštaju. Revolucija je u buđenju usnulih glava, tiha revolucija će stvoriti nove generacije koje će izmaknuti općim hipnozama i definicijama.
Jesu li različitosti ili sličnosti u partnerstvu pretpostavka izgradnje tog zajedničkog ˝svijeta˝?
- Sve sam već rekao. Ako je osoba u redu sama sa sobom, lako se nosi i sa sličnostima i različitostima. U protivnome nesretan čovjek kalkulira s obje strane. U ljubavi nema neprijatelja, ali postoji unutarnja drama koju proizvodi ego, uglavnom prepoznajem to tako da je ego rob onoga čega nije vlasnik. Ako ego razliku prepoznaje kao ugrozu, nastat će veliki problemi. U drugu ruku, ako u sličnosti osjeti dosadu, opet dovodi do rata među partnerima. Ego kroz želju dobiva ono svoje kratko zadovoljenje, ali neće to dugo trajati jer na putu je iduća želja. Ako dvije jedinke uspiju ovaj kaos urediti moguće su sve ugodne varijante. Na kraju da zaključimo. Ljubav je kao kazalište, kazuje nam Badiou, misao ljubavi se mora dovoljno puta ponavljati da bi ušla u tijelo. "Volim te","Volim te ljepše, novije", itd. sve su to radne verzije ljubavi na kojima treba raditi, treba ih usavršavati do krajnjeg vrhunca, a to je sreća.