Sonja Bajić je po struci arhitektica, iako je životni izbor ipak postala ilustracija. Rođena je i odrasla u Novom Sadu gdje je nakon studija arhitekture svoje školovanje nastavila u Parizu. U velikom opusu najistaknutije su njene ilustrirane mape pravih i imaginarnih gradova, te poslovnih i životnih priča, ali i radovi koji su pronašli svoje mjesto na mnogobrojnim koricama knjiga. Autorica je i koautorica nekoliko knjiga, od svojevrsne ode bundevama i jeseni "Pumpkins are awesome", preko odavanja počasti ženskom prijateljstvu u "What my girlfriends told me", i znamenitim ženama u "Kakva ženska", do neobičnog spoja poezije i ilustracije prikaznog u knjizi "Vežbanka za strah". Povod za razgovor moje je udivljenje njezinim radom. A vjerojatno će i vaše postati, nakon što upoznate ovu autoricu.
Sonja, što je danas uspješno ispričana priča u ovoj vizualnoj hiperinflaciji?
- Nešto što nas natjera na razmišljanje, što nas pokrene na djelovanje, inspiriranje nekog, nešto da napravimo i svakako nešto da popravimo. Također, nešto što nam osigurava mir uma. Generalno govoreći, mislim da je eksperiment uspio - svi smo postali ovisnici o scrollanju i neke nove (ne tako) uzbudljive slike. Ali ništa ne traje vječno, vidim da se polako počinjemo odupirati ovoj pomami. Za mene je veliki korak samo što smo shvatili da smo u vizualnoj hiperinflaciji - ovih dana otvaram internet tek par sati poslije buđenja i pokušavam se odvojiti od ekrana par sati pred odlazak u krevet. Mali koraci ka slobodi!
Radite u različitim formama i tehnikama – što biste rekli da ponajbolje definira vaš rukopis? Vaš "identitet”?
- Mislim da nas eksperimentiranje i isprobavanje novih tehnika uči biti boljim umjetnicima - kroz greške učimo i razvijamo se. Osobno volim probati nešto drugačije i istraživati - prije nekoliko dana sam recimo odlučila napraviti koricu jedne nove knjige u kolažu. Kolaž je do sada bio samo u mojim notesima i dnevnicima, ali sam htjela probati nešto novo i mislim da je zanimljivo ispalo! Naravno, sretna sam svaki put kada ljudi prepoznaju da sam nešto radila, baš zbog tih izleta u nove i neisprobane stvari za koje ljudi mene još (u tom trenutku) ne vežu. Možda je moj rukopis najviše objedinjen oko socijalno aktivnih tema, nade u bolje sutra i zanimljivih boja. Voljela bih da mogu inspirirati ljude da vide lijepo u svakodnevnom - jer mislim da je to ono što nam svima nedostaje. Zato i crtam mape - mape su svi putevi i sve ono kroz što prolazimo.
Vaš rad karakterizira i suptilna feminilnost. Ona je implicitno politička, jasno.....
- Kakva divna riječ feminilnost! Hvala vam, pretpostavljam da svatko od nas kada stvara umjetnost - ili možda kada stvara uopće, stavlja u tu magiju sve dijelove sebe. Često čujem da postoji ta ženstvenost u mom radu, i to me raduje, jer se uvuče a da ni ne primijetim. Od politike pokušavam pobjeći jer me svakodnevno povrjeđuje, ali uzalud kada ona određuje tako veliki dio naših života. U današnjem društvu svatko misli da svakog zanima ono što on misli - to su nam društvene mreže omogućile. Mislim da slaveći svakodnevne ljude koji čine svijet boljim mjestom, podsjećajući na prave vrijednosti i dajući po koju konstruktivnu društvenu kritiku balansiramo one mračne kutke interneta. Ne kažem da ja radim ispravne stvari, radim stvari koje su meni ispravne i drago mi je da se neki ljudi slažu sa mnom u njima.
Podržavate manjinske projekte, a angažirani ste i oko ženskih tema – ili to i dalje sve ide pod "manjinski kišobran”?
- Za vrijeme fakulteta, imala sam priliku raditi na jednom projektu koji je pomagao Romima i učio Rome da izgrade život za sebe. Iako rijetko pričam o tome, to iskustvo mi je puno toga pokazalo. Nekako je taj manjinski kišobran uvijek otvoren kod mene. Miješanost sredine kao što je Vojvodina nam pokazuje kako se odnos većine i manjine stalno mijenja i kako je bitno da nam svima bude dobro kako bi svima bilo dobro, koliko je to samo logično. Za mene je to i osnovna ideja feminizma - ako se žena osjeća bolje u društvu - svi dijelovi društva će se bolje osjećati. Patrijarhat svima škodi, heroji su imenica koja postoji u oba roda.
Kada realno sagledate, kakvog su profila vaši klijenti?
- Imam sreće da uvijek radim s nekim super ljudima, s onima koji pokušavaju život napraviti interesantnijim – bilo to kroz kolače, kroz časopise, kroz knjige, kroz murale, kroz izložbe ili kroz neke sitne, a opet krupne osobne ili društveno aktivne projekte. Iako me uglavnom ljudi kontaktiraju za mape, ilustracije u časopisima i naslovne strane knjiga - sve češće i češće me traže da im pripremim identitet, infografike i prezentacije. Puno mi znači to što vjeruju da ću njihov brend učiniti boljim.
Radili ste za niz medija – što se uglavnom od vas očekivalo?
- Za neke medije su to bile animacije, za neke crteži, za neke mape. S novinarima i novinarkama i umjetničkim direktorima i direktoricama imam uglavnom lijepa iskustva. Većina shvaća da ilustratori žive od ilustracije i da je red normalno ih platiti.
Kako vidite medijsku, ali i umjetničku kulturu (da, kulturu!) u regiji? Ovako, kada to gledate iz Pariza... Ima li smisla postaviti to pitanje?
- Za vrijeme drugog svjetskog rata, ministri su pitali Winstona Churchilla da smanji budžet za umjetnost i kulturu i prebaci te novce u ratna sredstva. On je navodno rekao: pa zašto se onda uopće borimo? Istinita ili ne, ova se priča treba ponavljati iznova i iznova kako bi uvijek bila u glavi onih koji nam kroje državne budžete. Imamo toliko povijesnih spomenika i bitnih priča, ali sve stalno rušimo i samo stavljamo jedan sloj preko drugog, umjesto da čuvamo i slavimo ono što nam je ostavljeno iz prethodnih vremena. Uvijek neki investitor čeka neko rušenje da bi napravio nešto bolje. Tako je i s kulturom, tako je i s umjetnošću.
Za kraj – kako vidite, razumijete i izgovarate, ispisujete svoj životni put?
- Možda bih trebala napraviti mapu. Kod nas u kući je oduvijek bilo papira i raznih sredstava za crtanje i pisanje. To sam nedavno shvatila, gledam kako se u djecu mojih prijatelja utkivaju obrasci mojih prijatelja - mali odvjetnici, sportaši, pisci, arhitekti. Mislim da u domu dobijemo bazu, a na nama je da otkrijemo svijet i što nam odgovara, a što ne i što stvarno volimo raditi. Svaka životna faza nam pokaže neku sljedeću mogućnost i priliku. Mene su magisteriji iz arhitekture naučili mnogo toga, poslije arhitektonskih biroa u kojima sam radila, radila sam i kao turistički vodič i puno razgovarala o arhitekturi, umjetnosti, povijesti. Danas često držim radionice i učim odrasle i djecu nekim novim vještinama. I eto pravim mape i vizualne identitete. Uvijek se “slivamo” u sebe. Znajte, možete biti sve, pitanje je samo koliko ste spremni da se odreknete komfora u nekom trenutku u životu.
Umjetnost je kada…
- Za mene je umjetnost osjećanje u nekoj formi. Umjetnost je kada ta neka forma na neki magičan način dotakne nešto lijepo u nama. Mislim da se svima to dogodilo - bilo da su ta forma stihovi ili platno ili performans. Recimo, sjećam se jasno osjećanja stajanja ispred Meštrovićevog Strahinjića Bana u galeriji Victorija i Albert u Londonu. E to je to.
Lijepo je...
- Kada vidimo da imamo sve što mislimo da nam treba.
Ružno je...
- Kada se uspoređujemo i širimo mržnju po društvenim mrežama. Što će nam to, kao da ćemo nečije mišljenje promijeniti govorom mržnje. Ružan je i patrijarhat i sječa zdravog drveća i nereciklirani toalet papir. Jedan planet imamo.
Moj Pariz je…
-11. i 12. arondisman, gdje ljudi dolaze iz raznih krajeva i gdje možete naći i vrevu i tišinu, i parkove i bulevare, i chic dućane i velike supermarkete, i galerije i sportske centre. To su dijelovi koji mogu da budu i mikro i makro - neki nepretenciozni svijet za sebe. Volim i Palais Royal i Promenade Plantée - prvo je park-trg, jedna neobična forma koja je blizu muzeja Louvre i koja je elegantna i tiha, pokriva nas poviješću; a drugo je park na nekadašnjim šinama od Bastille do Vensenske šume, kao neka oaza usred grada u koju ljudi rijetko dolaze.
Moja (ne)disciplina izgleda…
- Znam pretjerati s tortama i kolačima, pizzu bih uvijek mogla jesti, nekad sam voljela kušati puno novih koktela. Ali to sve balansiram s čučnjevima ujutro bazenom i onih 7128 koraka na kojima moj telefon inzistira da napravim dnevno. Generalno sam poprilično disciplinirana - sve je u balansu, nekad malo više kraula, nekad malo više slatkih kava. S duhovne strane, izbjegavam serije jer mi daju lažnu ideju kontinuiteta, ali već godinama gledam "Zakon i red" i "Chicago P.D.". Toliko o nevoljenju serija. Pokušavam također svakog dana pronaći nešto lijepo (žuti stolac s kišnim kapima na putu do trgovine, susjedovu pelargoniju ljubičaste boje, neku zanimljivu narodnu nošnju iz dalekih krajeva…) i da to naslikam, nacrtam, iskolažiram. I da meditiram i dišem duboko. Male stvari velikih dimenzija.
Rituali... bez kojih ne mogu.
- Čajevi koje mijenjam ovisno o sezoni (ljeti travke koje hlade, zimi travke koje griju), šetnja bez gledanja u telefon (ovo je teško), meditacija ujutro, neki zeleni sok predvečer, neke vježbe koje mi pomažu da me leđa ne bole od sjedenja i crtanja, i bar četiri strane knjige dnevno. Ovo zadnje već godinama prakticiram i čini me jako sretnom.
(Ne)vjerujem u....
- Ovih dana u svašta nešto ne vjerujem, takav neki period… Ipak, iskreno vjerujem da svako od nas mora pronaći načine da nađe ono što mu daje boljitak i što će mu pomoći da se osjeća sretnije - nekih dana je to lakše, nekih teže. Svatko od nas vodi bitku unutar sebe i nije mu lako, ali postoje ljudi, predmeti i pejzaži koji sve barem na kratko mogu učiniti boljim. Budite zdravo i dobro!
