Tea Jurišić jedna je od ilustratorica koje su u posljednjih nekoliko godina hrvatskoj sceni pokazale kako je kreativnost nemoguće zaustaviti. Dotad se jako ozbiljno postavljalo pitanje - može li se preživjeti od ilustracija? Danas je sasvim jasno da je to pitanje za početak - nepristojno, a onda i nepotrebno. Rođena u Njemačkoj, odrasla u Dalmaciji, danas živi i radi u Zagrebu, a njezin se studio zove KVAR ilustracije.
Njezine specifične radove mogli smo vidjeti u knjigama, u uputama za Lelo seksualne igračke, na muralima diljem Hrvatske, a posljednji koji je napravila onaj je u nikad dovršenoj zagrebačkoj Sveučilišnoj bolnici, posvećen svim zdravstvenim radnicima koji su na prvoj liniji obrane od koronavirusa. S Teom smo pričali o inspiraciji, stripu i optimističnoj budućnosti.
Kad si znala/odlučila da ćeš se baviti umjetnošću?
Od malih nogu, došlo je prirodno kao što je i upis u prvi razred, prva ljubav... Nikada nisam imala "spoznaju" da se napokon bavim umjetnošću.
Tko je najviše utjecao na tebe u umjetničkom smislu?
Ovisi u kojem periodu mog života. Kao dijete su me inspirirale razne životinje, primjerice crtala sam konje stotine i stotine puta. Bez problema ih mogu nacrtati zatvorenih očiju. Danas na mene utječu moji sjajni kolege ilustratori s kojima imam odnos između divljenja i kompetitivnosti, to me uvijek tjera naprijed.
Što te inspirira?
Sve oko mene i u meni, dok spavam i dok sam budna. Zvuči hipijevski, ali tako je. Na meni je da radim selekciju doživljaja i oblikujem ih u vizualnom pogledu.
Kako je nastao KVAR?
Rano nedjeljno jutro, pokvareni plavi zagrebački tramvaj s natpisom KVAR i to je bilo to. Nema baš veze s ilustracijom, ali riječ zvuči odlično sama po sebi, pogotovo strancima koji ne znaju značenje.
Tvoji su radovi nerijetko duhoviti, a ponekad podsjećaju i na strip. Jesi li radila stripove ili je to nešto što je tek u budućnosti? Koji su ti stripovi omiljeni?
Taman radim na tabli posljednjeg Lavandermana, antijunaka s Hvara. Volim tu i tamo imati izlet u strip, neko vrijeme sam čak bila uvjerena da će moj diplomski rad biti u toj formi. Uhvatim se kako razmišljam o cjelovitom stripu s nekakvom apokaliptičnom tematikom, voljela bih izvesti takav kompleksan rad.
Napravila si mural u Sveučilišnoj bolnici u Blatu posvećen liječnicima i zdravstvenim radnicima. Kako si se odlučila na to, zašto baš nedovršena bolnica?
Ekipa iz Sekundarnog doma Split me upitala imam li nekakav rad koji sadrži tematiku koronavirusa i zdravstva. Dan prije tog upita sam kupila boje s namjerom da odem u Sveučilišnu bolnicu oslikati zid i imala sam potpuno drugu skicu. Nakon njihovog kontakta odlučila sam rad posvetiti radnicima u zdravstvu. Split ima situaciju da su doktori i medicinske sestre prisiljeni iz svog džepa plaćati smještaj da ne riskiraju zdravlje svoje obitelji pri povratku iz bolnice. Super mi je ta usporedba da ti ljudi nemaju gdje spavati, a u Zagrebu na Blatu stoji najveća ruševna bolnica u Hrvatskoj, koja propada više od 20 godina.
I dosad si bila angažirana u svom radu pa si tako surađivala i s festivalom Vox Feminae. Koliko ti je ta društvena angažiranost važna?
To je bio jedan od prvih projekata (2015.) i zbog toga mi je posebno drag. Iskreno, ne zanima me previše rodna angažiranost i slične teme, projekt s Vox Feminae me oduševio jer sam po prvi put vidjela svoj rad apliciran na razne materijale s raznim funkcijama. Tematika je bila zanimljiva, radilo se o zločinkama kroz povijest i imala sam zadatak vizualno interpretirati njihove ličnosti i postupke.
Objavila si nekoliko ilustracija na temu krize s koronavirusom i društvene distanciranosti. Kako ti to sve doživljavaš? Kako ova karantena utječe na tebe privatno i poslovno, jesi li pesimistična ili optimistična?
Dosta često pomislim "pa kako sam ja sretna što živim danas". Da nije tako, ne bih se mogla čuti ni vidjeti preko videopoziva sa svojim dečkom koji živi u Njemačkoj. Društveno distancirana nisam, imam dvije cimerice u stanu, često šećem po Gornjem gradu i prema Sljemenu. Nikome ne prilazim niti itko prilazi meni, tako da smatram da je to u redu. Pukla bih da sam samo u stanu! Optimistična sam uvijek, ja jednostavno volim pozitivne osjećaje. Zbog takvog razmišljanja mislim da mi često dolaze dobre poslovne/privatne prilike. Posao mi trenutno ne pati, neke stvari su odgođene, ali crtam uvijek, bilo za sebe, ili za druge. Konstanta u radu mi je jako bitna.
Često su te i prije inspirirali snovi. Mnogi su primijetili da u ovoj karanteni češće sanjaju, a snovi su živopisni i jako intenzivni. Što ti sanjaš sada i inspiriraju li te snovi i sada za radove?
Trenutno uopće nemam snova, što je čudno. Prošlih par godina snovi su bili veliki dio mog rada.
Što čitaš/slušaš/gledaš u karanteni?
Čitam: Krešimir Mišak - "Smrt transhumanizmu, sloboda narodu".
Slušam: bilo kakav generični jazz s naslovima "morning jazz", "breakfast jazz", "spring jazz".
Gledam: "Lude sedamdesete" i "Casa de papel" ("Money Heist").
Što ti najviše nedostaje iz vremena prije korone?
Otići u pivnicu s ekipom, gužvat se po koncertima. Poljubiti dragoga.
Čemu se najviše veseliš kad ovo prođe?
Ovom gore.
