Sve je više glasova o izostancima ljubavi u braku. Kao da znamo što znači ta riječ - ljubav. Kao da znamo što znači ta riječ - brak. Ali da, izostanak ljubavi u braku je statistička činjenica: stopa razvoda na tisuću stanovnika više je nego udvostručena, jer se u gotovo šest desetljeća s 0,8 povećala na 1,8! Nešto s tom kohabitacijom ne valja. I mnogi su mislioci došli već do manje-više usuglašenih stavova: ekonomska i pravna emancipacija ženama je oslobodila životni prostor i prostore odlučivanja o svom životu neovisno o (mogućem) partneru. Ideologija braka kao „konačnog i vječnog” rješenja nije uspjela u svojoj namjeri – prisilna monogamija (kao što bi uostalom i bilo koji drugi oblik prisilnog sustava) demotivirala je ljude. Otud prijevare, izdaje i sva ta nemoć koja se prikazuje kada čovjek žudi za neosuđujućom slobodom. Nešto dublja, zainteresiranija strana priče o propasti tog društveno najželjenijeg oblika intimnog supostojanja je ta da se ljudi po prilici rijetko kada iskreno upoznaju, da ne govorim – bezuvjetno zavole. Ekonomski aspekt nije zanemariv – brak je primarno, ugovorno gledajući, ekonomska institucija koja je mnogima olakšala život, ali nerijetko i otežala.
Institucija je to koja je očito postala izlišna. U hiperinstitucionaliziranja u koja svakodnevno ulazimo, ova anakrona institucija je dodatno regulirana zakonima, pravilima, običajima, vjerovanjima i stavovima koji propisuju dodatna prava i obaveze partnera i njihov zajednički status prema djeci. U narodu bi se reklo: dobrovoljno porobljavanje. Dobrovoljni prijenos intimnog „suvereniteta”. A zašto? Institucija braka još je u svojim začecima imala zamjetnu ekonomsku, dakle sigurnosnu komponentu. Naime, u mnogim zemljama svijeta sve do, u pravilu, sredine 20. stoljeća žene nisu bile puni pravni subjekti stoga je ta zajednica predstavljala ekonomski i ujedno pravni štit od nasrtaja drugih. Nimalo nevažno – tu je i pravo nasljedstva, kako imovinskog, tako i političkog.
Međutim danas, da – iste stvari su na stolu. Simbolički poredak je sličan – odnosi moći na sličan način se uspostavljaju i mjere. I još su došli i istospolni brakovi koji po prilici vole reproducirati istu tradicionalnu matricu – od rituala do prava. Međutim, djeluje kao da se „ljubav” nije razvila, nije našla svoje mjesto u tim formalnim parametrima suodnošenja. Pogubila se po putu, poetski bi se reklo. Pogubila se u potrazi za oslobođenijim formama. U onom trenutku u kojemu su raskrinkani mehanizmi porobljavanja, kao da se „uplašila” te bizarno nametnute identifikacije da je ona sama – brak. Ljubav je brak, očito više nije (ako je ikada i bila) valuta na koju se igra. I zašto nam je to uvjerenje bilo potrebno? Što želimo s tim uvjerenjima? Zašto nam je potreban taj cijeli svijet u koji želimo pobjeći, ti sustavi kojima želimo ukrotiti svoj strah od smrti, od susreta sa samim sobom? Odgovori su poprilično banalni: jednostavnije je. Lakše je. Manje je mučno. Nema direktnog susreta sa sobom, sa svojom inherentnom tjeskobom, s duševnim prostorom u kojemu nema drugog „pouzdanog” svjedoka. Ipak ona “istina” koja će se moći izreći o ljubavi ne postoji. Postoje pokušaji, ideje, metode za razumijevanje tog neuhvatljivog fenomena, ali... ništa. Uvijek iznova se valja sjetiti tj. konzultirati Rolanda Barthesa i njegove slavne "Fragmente ljubavnog diskursa" u kojima precizno pojašnjava jednu od mnogih tema iz radnog naslova „ljubav”.
“’Jesam li zaljubljen?’ – ‘Jesam, jer čekam.’ Drugi nikad ne čeka. Ponekad želim glumiti onoga koji ne čeka; pokušavam se zaokupiti nečim drugim, zakasniti; ali u toj igri uvijek gubim: što god učinio, uvijek se nađem besposlen, točan, čak stižem prerano. Sudbinski identitet zaljubljenog nije ništa drugo nego: ja sam onaj koji čeka”.
Ljubav sa svim svojim paničnim svojstvima (preko kojih se, ako ćemo „biti filozofični” odustaje od ideje braka, sve češće) u našoj civilizaciji pokušava „sazreti”. Dramatična je i fatalna, i ne bez razloga Barthes radi ovu skoro pa bizarnu usporedbu koju ćete, siguran sam – dugo pamtiti.
“Ljubavna katastrofa, ljubavni slom možda je srodan onom što se, kad je riječ o psihozama, naziva ekstremnim stanjem, koje karakterizira to da ga subjekt doživljava kao prijetnju vlastitom životu protiv koje je nemoćan; ta slika prijetnje uništenjem preuzeta je iz onoga što se događalo u Dachauu. Nije li nedolično uspoređivati stanje subjekta kojega muči ljubav sa stanjem zatočenika u koncentracionom logoru Dachau? Može li se jedna od najnezamislivijih strahota u povijesti pronaći u beznačajnoj, djetinjastoj, izvještačenoj, neznatnoj nezgodi udobno smještenog subjekta, kojega muči samo njegovo Imaginarno? Ta dva stanja imaju, međutim, zajedničko sljedeće: ona su, doslovno, panična; to su stanja bez ostatka, bez povratka; projicirao sam se u drugoga s takvom snagom da, kad mi on nedostaje, ne mogu doći k sebi, ne mogu se oporaviti; izgubljen sam, zauvijek.”
