Ovako ide moj tekst: "Sijaset mi se stvari zbilo u ‘srcu‘. Deficit razmišljanja i suficit sreće. Želio sam pobjeći s tobom u neku vukojebinu i zaustaviti ovo vrijeme. Da se ne žurimo. Da se ljubimo sporo. Da ne bude prekasno... i tako. Da ne zamaram. Lijepo smo se pustili. Valjda i to ima smisla." On će na to: "Lijepo je znati da postoje ljudi kao što si ti."
Naime, u svojoj recentnoj emocionalnoj destinaciji okušao sam se u nekim uvijek novim, a zapravo vječno starim idejama ljubavi. Vođen afekcijom i povjerenjem u to da mi "srce" nešto govori, vođen idejom da se susreti eto još povremeno "događaju s razlogom", vođen tim pogledima, zanesenim replikama koje približavaju usne obrazu. Uhu. Na rub usne. E – tim vođen, izmijenio sam broj sa Subjektom. Mislio sam da je nesloboda najskuplja odluka (i odlika) nekog karaktera. Prevario sam se! Kultura je opet učinila svoje, odnosno kulturna povijest: ljudi vole biti porobljeni, usustavljeni, s delegiranim emocionalnim suverenitetom. Međutim, nastavak ili početak (a očito, svakako, kraj!) je sa strane Subjekta bio drugačije viđen: treskavica, potres, vulkan – želi, želi, želi! Kaže: "da, želim, želim, želim! Ali ne mogu." (U vezi je!) Nešto u meni kaže: "Djeluje kao da imate otvorenu vezu?" Kažem to na glas. Netko iz njega: "Ali, s tobom bi to bilo drugačije. Bojim se sebe." Ja kažem: "I ja sebe."
Ja:(SMIJEH)
On: Majke mi.
Ja: Ma, joj. Floskula.
I tako: jedan dan, dva dana, tri dana. Jedna poruka. Druga poruka. Kava. Sami, usred ispražnjenog grada. Navečer opet "ginemo". Tražimo to što traži pola svijeta i sada mislimo da smo našli. Mislimo to do jutra. Tako trenuci izgledaju. Kao da smo bez patnje. Kao da možemo. Kao da hoćemo se izabrati.
Pita me: "Što ćemo?"
Kažem: ”Sve ćemo.”
Razmišljam o hrabrosti koja kao da mi se vratila. Osjećam je. Mislim da je osjećam. Izgleda kao hrabrost. Opet imam osjećaj da ništa nije problem. Otkud mi to? Opet ne slušam što mi govori. A govori: "Imam nekoga. Volim ga.” Ja: "To je laž. Ljudi koji vole ne varaju pa ni ovako..."
On: "Ništa ja ne lažem”.
Ja: "Želim te i to...sad."
Kaže: "I ja.”
....
I tako.
Razboritost? Nije ničeg bilo. Varljive (i kvarljive) misli. Nije ničeg bilo, moram si to ponavljati. Razboritost nikoga nije osvojila u ovoj emocionalnoj destinaciji. Povukli smo se. Rekli smo da ćemo to napraviti. Sve drugo što smo mogli poželjeti je nestalo. Skinuli smo maske.
Vratio se svom "životu". Vratio sam se svom "životu". Sretno se nismo odabrali. Tuga nas je pronašla, a ne možemo joj pobjeći. Ništa ne pomaže.
Ništa.
....
Kada bismo mogli...
barem.
Parafrazirat ću Mešu Selimovića, opet: "Slušalac (za ove potrebe: čitatelj) je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije. Ti, odluči."
